Jedna od posljedica Vance-Owenovog plana bio je i hrvatsko-muslimanski sukob u Srednjoj Bosni, s namjerom da se životni prostor muslimana proširi na račun hrvatskog naroda Srednje Bosne, ponajviše zbog protjerivanja i srpskog genocida nad muslimana iz istočne i zapadne Bosne.
Na današnji dan 1993. istekao je rok koji su Vance i Owen odredili bosanskim Muslimanima i Srbima da prihvate cjelovit plan o BiH. Hrvati su plan prihvatili još u Genevi, a Srbi su ga odbili. Alija Izetbegović u Sarajevu izjavio da je skeptičan mirovni plan za BiH, jer on “nagrađuje agresiju i etničko čišćenje, što provode bosanski Srbi”.
Slobodan Milošević je na sastanku sa Owenom u Beogradu kasnije prihvatio plan. Plan su prihvatili tada i Bošnjaci, predsjednik Hrvatske Franjo Tuđman i predstavnici Hrvata. U Srbiji, plan nije prihvatio samo Milošević, već i najveći opozicijski lider Vuk Drašković.
Srpska pravoslavna Crkva huška protiv prihvaćanja mirovnog plana
Srpska pravoslavna crkva se protivila prihvaćanju mirovnog plana, a episkop Atanasije Jevtić je prebacio Draškoviću što je podržao Vance-Owenov plan za riješenje bosanskog problema. David Owen je sazavao mirovnu konferenciju u Ateni 1. svibnja 1993. na kojoj su sudjelovale sve zaraćene strane. Predstavnik Srba Radovan Karadžić nije želio potpisati sporazum, jer se protivio teritorijalnim ustupcima i gašenju Republike Srpske. Owen se uzdao da će Milošević, Momir Bulatović i Dobrica Ćosić svojim utjecajem osigurati potpisivanje sporazuma. Nakon višesatnog uvjeravanja, Karadžić je pristao potpisati sporazum, ali pod uvjetom da ga usvoji i Narodna Skupština Republike Srpske.
Skupština je sazvana 5. svibnja 1993. na Palama, a prisustvovali su i Milošević, Bulatović, Ćosić i grčki premijer Konstantinos Micotakis koji su uvjeravali srpske poslanike da prihvate plan. Međutim, Ratko Mladić je poslanicima pokazao područja pod kontrolom VRS i područja koje je Srbima nudio Vance-Owenov plan. Na zatvorenoj sjednici, poslanici Narodne Skupštine Republike Srpske su odbacili Vance-Owenov plan, a delegacija Srbije i Crne Gore je napustila zasjedanje. Ova odluka je potvrđena referendumom 15./16. svibnja 1993. godine. Nakon što je rukovodstvo RS odbacilo Vance-Owenov plan, mitropolit Amfilohije je rekao skandalozne riječi za svećenika i biskupa (mitropolita) da su oni “krenuli svetolazarskim putem”:
„U ovom trenutku, našu dušu, kao što je naš jezik čuvao i sačuvao Vuk Karadžić, jedan njegov prezimenjak sa Plavšićkom, novom kosovkom djevojkom, sa Krajišnikom – čuvaju nas i našu dušu, jer su ove noći krenuli svetolazarskim putem. Opredijelili su se, kao i car Lazar… za carstvo nebesko.
Photo: fah
Bošnjački prigovori planu i opći napad Bošnjaka na Hrvate
Što se tiče bošnjačkih prigovora, novoizabrani Vance i Owen počeli su raditi na novom planu koji bi dijelom zadovoljio zahtjeve svih strana. Prema tome novome planu, Bosna i Hercegovina bila bi ustrojena u deset regija – tri za svaki narod i neutralno Sarajevo. Bila bi unitarna decentralizirana država, što bi značilo gubitak suvereniteta za Hrvate i Srbe pod maskom multietničnosti, dok bi muslimani jedini bili potpuno suvereni kao najbrojniji narod. Hrvati i Srbi imali bi samo nacionalno-kulturne identitete bez posebnih područnih i državnih političkih prava.
Vance-Owenov plan dobio je potporu Europske zajednice i Rusije, ali glavnu ulogu u njegovu odbijanju odigrale su Sjedinjene Američke Države. Busheva uprava držala se podalje od Bosne i Hercegovine od početka krize.
Situacija se stubokom promijenila kada je predsjednički kandidat Bill Clinton počeo spominjati moguću vojnu intervenciju protiv Srba u Bosni i Hercegovini u svojoj Od tada je bošnjačka strana počela otezati u pregovorima, iako su od američke diplomacije smatrani „očitim gubitnicima“ kojima se ima pomoći sa zemljovidom. U slučaju vojne intervencije protiv Srba, oni bi mogli uspostaviti nadzor nad većinom dijelova Bosne i Hercegovine. Srbi su odbili unitarni plan i zauzeli većinu bošnjačkih područja u istočnoj Bosni, osim enklava Srebrenice, Goražda i Žepe. Mogući razlog srpskoga odbijanja mogao bi se povezati s trećim dijelom Vance-Owenova plana koji bi rascijepio područja ujedinjena pod srpskih nadzorom, izazivajući tako probleme opskrbe u zapadnoj Bosni i dijelovima pod srpskim nadzorom u Republici Hrvatskoj.
Vance-Owenov plan vodio je otvorenom bošnjačko-hrvatskom ratu na područjima pod zajedničkim nadzorom. Imajući na umu da je hrvatska strana bila zainteresirana za prihvaćanje plana, dok je srpska strana čak proglasila Deklaraciju o zaključenju rata 17. prosinca, očito je da je bošnjačka strana bila nezadovoljna planom, iako su i oni javno proglasili njegovo prihvaćanje.
Uslijedili su bošnjački napadi na Hrvate u srednjoj Bosni gdje su muslimani bili brojčano u mogućnosti da nadvladaju Hrvate koji su bili u enklavama i okruženju na sličan način kao muslimani u Goraždu, Srebrenici ili Bihaću. Stoga, Hrvati nisu nikako mogli biti agresor u Srednjoj Bosni jer su branili svoja ognjišta okruženi višestruko brojnijom bošnjačkom vojskom u nekoliko enklava, a napadali su ih Bošnjaci ne samo iz Srednje Bosne, nego iz svih dijelova BiH.
Plus islamski fanatici mudžahedini iz arapskih zemalja koji su počinili brojne zločine.
Jedan od najjačih dokaza o utjecaju Vance-Owenovog plana na napad Bošnjaka na Hrvate, može se naći u izjavi Rasima Delića, vrhovnoga zapovjednika ARBiH iz veljače 1994. kako je: „HVO bio uklonjen s područja Jablanice, Konjica, Fojnice, Kaknja, Zenice, Travnika i Bugojna. Dakle, s čitave jedne pokrajine prema Vance-Owenovu planu sa središtem u Travniku.“
Tekst se nastavlja ispod oglasa
