Stav svijeta i međunarodne zajednice bila je zahvalnost Hrvatima za humane postupke i prema srpskim vojnicima i prema srpskim civilima zadivio je svijet. Bilo je to potpuno suprotno nevojničkom ponašanju i nedostatku vojničke časti srpske vojske tijekom rata: suprtonost mučenjima i ubijanjima koje su doživljavali zarobljeni hrvatski vojnici i civili prilikom predaje od Vukovara, preko Kostajnice i Petrinje do Drniša i Dubrovnika.
Bilo je to suprotno i današnjim lažima profašističkog predsjednika Srbije Vučića: upravo on je kao “šešeljevac”, pobornik raširenog srbijanskog supremacijskog nacizma i etničkog čišćenja dolazio u Hrvatsku huškati susjede Srbe na rat protiv susjeda Hrvata, pozivajući otvoreno na ubijanje i ratne zločine.
Svijet je taj srbijanski nacizam prepoznao pa ih je, za razliku od pohvala Hrvatskoj, odlučio nekoliko godina kasnije bombardirati. I to mjesecima, sve dok nisu već savijenu kičmu od borbi s Hrvatima posve pognuli i priznali poraz na Kosovu mjestu gdje je taj rasistički velikosrbijanski pokret i počeo 1912. u Balkanskim ratovima, praćen identičnim nečasnim ponašanjem vojske koja je masakrirala civile, žene i djecu.
Dana 8. kolovoza 1995. sastaje se general-pukovnik Stipetić sa zapovjednikom neprijateljskog korpusa Čedom Bulatom pored još uvijek okupiranog Topuskog. Srpska vojska predala se i oružje položila dan kasnije 9. kolovoza 1995., a predstavnici međunarodne zajednice istaknuli su „kako cijene humanost hrvatske strane, koja je prihvaćanjem predaje u skladu s dogovorenim uvjetima spriječila tragediju civilnog pučanstva“.
Snage ZP-a Karlovac i 1. gardijska brigada HV-a provele su 7. Kolovoza 1995. koncentrični napad na 21. kordunski korpus SVK oko Vojnića, koji se povlačio prema istoku ne bi li izbjegao zarobljavanje. Toga su dana oslobođeni Krnjak, Vojnić, Turanj i Tušilović, odnosno cijeli Kordun.
Snage ZP-a Karlovac izbile su 7. kolovoza na granicu s BiH.
Neprijatelj 8. kolovoza nije pružao znatniji otpor, osim pojedinih dijelova 39. banijskog korpusa. Snage Zbornog područja Zagreb nastavile su napadna djelovanja te razbijanje i progon neprijateljskih snaga prema granici s BiH.
Oko podne toga dana, 8. kolovoza, u sjedištu ukrajinskog bataljuna UNCRO-a u Glini sastali su se general-pukovnik Petar Stipetić i zapovjednik 21. korpusa Srpske vojske Krajine pukovnik Čedo Bulat. Susret je upriličen nakon što ga je general Stipetić upozorio, nastavi li odugovlačiti predaju svojih snaga, da će njegov korpus potpuno uništiti. Kad je Bulat shvatio da hrvatski general misli ozbiljno i kad je vidio da se hrvatsko topništvo priprema za djelovanje, prihvatio je razgovor o uvjetima i načinu predaje 21. korpusa Srpske vojske Krajine, o čemu je sastavljen i Sporazum o predaji. Pukovnik Čedo Bulat tom je prigodom čestitao generalu Stipetiću na pobjedi.
Srpska vojska predala se i oružje položila 9. kolovoza, a predstavnici međunarodne zajednice istaknuli su kako cijene humanost hrvatske strane, koja je prihvaćanjem predaje u skladu s dogovorenim uvjetima spriječila tragediju civilnog pučanstva.
Manje poznate detalje predaje pobunjeničkog korpusa general prepričao je Stipetić: „Kontakt nam je bio ukrajinski bataljun UN-a. Oni su mi prenijeli poruku da se Bulat želi predati s cjelokupnim ljudstvom. Doduše, neprijatelj je malo odugovlačio. Čuo sam da su vagali hoće li se predati meni ili Crnjcu. To je trajalo jedan dan. General Červenko naredio je da čekamo. Nakon još jednog dana zatražio sam od Červenka da krenemo i razriješimo tu situaciju jer bilo je očito da neprijatelj odugovlači. Červenko mi je rekao da se savjetujem s ministrom Šuškom, koji mi je pak rekao neka to riješim i da ne čekam više. Nakon toga postavio sam rok do 13 sati za predaju ili počinjemo s topničkom pripremom. Tada je kod njih nastala panika. Najprije su nam poslali izaslanstvo UNHCR-a da nas moli da ne napadamo. Objasnio sam im da im mogu dati još samo pola sata i da nema više čekanja. Odgovornost je na onome tko se ne želi predati. Za pola sata došao je Čedo Bulat. Dalje je sve samo priča u kojoj se nije dogodio nijedan incident, a njihov zbjeg imao je 22.000 ljudi, od čega je vojnika bilo oko 2000. To je bila naša procjena. Ne znam koliko je bila realna jer svi su bili u civilnoj odjeći. Postupio sam u skladu s međunarodnim ratnim običajima i konvencijama te međunarodnim ratnim pravom. Čedi Bulatu odmah sam rekao da može zadržati svoje osobno naoružanje. Nisam ga htio poniziti, posebno pred njegovim ljudima. Tošo Bajić, ministar u krajinskoj vladi, tražio je da im ostavimo pedeset pištolja za osiguravanje reda u izbjegličkoj koloni. Rekao sam da im za tu namjenu ostavljam sto pištolja, ali da su mi onda oni osobno odgovorni za red. Održali su riječ. Naši su vojnici pomogli u podjeli hrane koju im je dostavljao UNHCR.”
Tekst se nastavlja ispod oglasa
