Njegova blistava liječnička, akademska i znanstvena karijera počinje nakon što je Baglivijev dar uočio najslavniji liječnik tog vremena Marcello Malpighi. Kulminacija Baglivijeve akademske karijere bila je izbor za profesora anatomije i teoretske medicine na Sveučilištu La Sapienza u Rimu.
Đuro Baglivi rođen je 8. rujna 1668. u Dubrovniku. Njegovi roditelji bili su Vlaho Armen (Armeno) i Anica Vuković (de Lupis). Kada je imao dvije godine, njegovi roditelji umiru, pa skrb o Đuri i njegovu mlađem bratu, uz posredovanje strica, kanonika Andrije, preuzimaju dubrovački isusovci.
Priznanje njegovoj vrhunskoj liječničkoj praksi izbor je za arhijatra dvojice papa (Inocenta XII. i Klementa XI.). Svjetsku znanstvenu slavu donose mu djela De praxi medica (1696.) i De fibra motrice et morbosa (1700.). Godine 1704. prvi put su tiskana njegova Sabrana djela (Opera omnia) u Rimu. Sljedećih godina tiskaju se ponavljana izdanja, mnoga posmrtno, u Lyonu, Antwerpenu, Veneciji i Leipzigu. Pretposljednjem izdanju iz 1788. u Parizu predgovor uz bilješke piše slavni Phillipe Pinel.
Baglivi postaje član najuglednijih europskih društava i akademija (primjerice, engleske Royal Society, njemačke Accademie Caesareo-Leopoldina Naturae Curiosorum, talijanske Accademie dei Fisiocratici). Njegova djela prevedena su na sve svjetske jezike. Prema našim saznanjima, od 1717. do 2000. godine o Bagliviju je objavljeno oko 150 biografskih notica, traktata i ogleda na latinskom, talijanskom, engleskom, njemačkom, francuskom, hrvatskom i armenskom jeziku.
Dao je velik doprinos svjetskoj znanosti na području medicine, a napose patologije, klinike i proučavanja vegetativnog živčanog sustava.
Umro je u Rimu u trideset devetoj godini života, 14. lipnja 1707.
Tekst se nastavlja ispod oglasa
