9. rujna 1943. Zrin – partizanski masakr je preživjelo samo 16 muškaraca Hrvata starijih od 18 godina…

Foto: wikipedia

Na Malu Gospu 1943. zvona crkve u Zrinu su zadnji puta zvonila i zadnji puta je održana procesija kod crkve Svete Marije, a sutradan je Zrin izbrisan s lica zemlje. Ostaje dva pitanja. Prvo, kada će ta tragična istina dobiti dovoljno medijskog prostora radi istine o partizanskom pokretu i stradanjima Hrvata? Drugo, kako to da nijedno srpsko selo, čak ni za NDH, nije doživjelo strašnu sudbinu Zrina, Udbine, Španovice i ostalih hrvatskih sela koja su uništena i ostala pusta do današnjih dana, iako su se Hrvati htjeli vratiti na svoja ognjišta? I što to govori o povijesti kojoj su nas učili i lažima o fašističkom anitfašizmu?

Fra Ivica Petanjak, biskup, provincijal hrvatskih kapucina i sam je potomak stradalih Zrinjana, pročitao je 2008. u Zrinu pismo potpore izgradnji crkve Hrvatskih mučenika u Udbini. U pismu su spomenuti detaljni podaci o teškom stradanju u Drugom svjetskom ratu: Mjesto Zrin je prije početka II. svjetskog rata imalo oko 850 duša u 143 obitelji, svi hrvatske nacionalnosti. Za vrijeme Drugog svjetskog rata više puta su ga opsjedali partizani iz okolnih mjesta naseljenih Vlasima, kako ih preživjeli Zrinjani i danas zovu. Partizani su mjesto zauzeli 9. rujna 1943. godine i spalili ga do temelja. Prema do sada prikupljenim podacima iz Zrina je za vrijeme i nakon II. svjetskog rata, što poginulo što pobijeno, 213 osoba. Preživjelo je svega 16 muškaraca starijih od 18 godina. Nakon rata sva pokretna i nepokretna imovina Zrinjana je konfiscirana, a svim stanovnicima, tj. udovicama i djeci, zabranjen je povratak u mjestom., piše hkv.hr.

Žene i djeca su teretnim vagonima odvezeni u Slavoniju i smješteni većinom u četiri sela pokraj Đakova: Slatinik, Drenje, Gašinci i Lapovci. Iako je Zrin u Hrvatskoj, iako su u njemu živjeli samo Hrvati, nijedan Zrinjanin se nije smio vratiti na svoje ognjište.

Kako je veliki strah onih koji znaju pravu istinu o pokoljima u Zrinu svjedoči još jedan detalj. Kada je u ljeto 1990. fra Ivica Petanjak spremao svoju mladu misu kroničar Stjepan Kožul u Martirologiju crkve zagrebačke piše kako je u Nadbiskupsko tajništvo u Zagrebu došao jedan čovjek. Rekao je da živi u Zaprešiću i da je podrijetlom iz župe Zrin, no nije se želio predstaviti imenom. Primio ga je dr. Stjepan Kožul, tadašnji tajnik, i zabilježio da je dotični tražio da se poduzme sve potrebno kod Kardinala, kako bi se brzo zabranilo održavanje mlade mise jednog kapucina u Zrinju, koji je iz Slavonije, a roditelji su mu podrijetlom iz župe Zrin. Dotični iznosi da se na onim prostorima naveliko govori protiv služenja sv. mise, da se Srbi ponovno groze pokoljima, da se ističe kako se vraćaju ustaše u Zrin da se osvete. Taj čovjek nije htio reći u čijoj službi ili režiji dolazi.  Bila je godina 1990., a pokolji po hrvatskim selima Banovine tek su uslijedili godinu dana kasnije. Uzrok nije bila svećenička mlada misa, kao ni fra Ivica Petanjak, već ponovno povampirena srpska zločinačka hajka žedna krvi i pljačke, ista ona koja je spalila Zrin i poubijala njegove stanovnike.

Dr. Kožul je zabilježio da se kontaktiralo s mladomisnikom kod kapucina i doznalo: Uopće nisu planirali sv. misu ni u župnoj crkvi u Divuši, a kamo li na zapuštenim ruševinama u Zrinu. (…) I ovo je bilo jedno podmetanje, širenje neistina i zastrašivanja, kako bi i ono malo katolika bilo prisiljeno ili na šutnju ili na bijeg iz vlastite domovine. Takvim se je „čišćenjima“ postizavalo da u hrvatskim krajevima u kojima su tobože nestali Srbi prema promidžbi komunista, nema zapravo Hrvata, drevnih katoličkih crkvi i župa, starih utvrda i gradova, dapače čitavih dekanata.

Podržite nas! Kako bismo Vas mogli nastaviti informirati o najvažnijim događajima i temama koje se ne mogu čitati u drugim medijima, potrebna nam je Vaša pomoć. Molimo Vas podržite Narod.hr s 50, 100, 200 ili više kuna. Svaka Vaša pomoć nam je značajna! Hvala Vam! Upute kako to možete učiniti možete pronaći OVDJE

Izvor: narod.hr/hkv.hr