Dostojevski suprotstavlja lažnosti i zlokobnosti socijalističke ideje koja zločin shvaća kao protest protiv abnormalnog društvenog poretka i ništa više (Dostojevski, Zločin i kazna), opravdavajući ga kao moralno prihvatljiv način borbe zbog budućeg dobra.
Fjodor Mihajlovič Dostojevski, (1821.– 9. veljače 1881.) ruski književnik, jedan je od najvećih svjetskih romanopisaca svih vremena; slikar tamne i ponorne strane čovjekova bića, vrlo snažno je utjecao na sveukupnu modernu književnost.
U velike romane Dostojevskoga obično se broje sljedeća djela: “Zločin i kazna” (1866.), “Idiot” (1868.), “Bjesovi”/”Demoni”/”Zli dusi” (1872.), “Mladić”/”Žutokljunac” (1875.), “Braća Karamazovi” (1881.).
Dostojevski je umro 1881., iznenada, nakon krvarenja uzrokovanoga epileptičnim napadajem. Život mu je u posljednjim godinama bio sređen, i može se reći da se oslobodio materijalne oskudice i nevolja koje su ga pratile veći dio života. Kanio je napisati ostatak “Braće Karamazova” (koji su zamišljeni kao dio trilogije ili čak tetralogije), no sudbina ga je omela u naumu. Priređen mu je veličanstveni pogreb u kojem je, po procjenama policije, sudjelovalo i 100.000 ljudi, mahom studentske omladine, a sam se pogreb pretvorio u demonstracije protiv carizma.
Sva su narativna djela Dostojevskoga prevedena na hrvatski u više navrata, te je izašlo nekoliko izdanja njegovih izabranih djela. Od publicističkih radova, koji čine manje vrijedan dio njegova opusa, preveden je samo dio.
Dostojevski predvidio zablude socijalističkih ideja daleko prije krvavih ‘crvenih revolucija’
Zablude socijalističke i komunističke misli, proizišle iz vjerovanja tadašnjih društvenih teoretičara čiji je Dostojevski bio suvremenik, veliki pisac je odlično Dostojevski prije nego su te ideologije pokazale svoje stravične domete.
U romanu Zločin i kazna postavlja se pitanje zločina i mogućnosti da se zločin opravda kao zlo u ime dobra, rušenje sadašnjosti u ime nečega boljeg. Dostojevski ga prikazuje kao đavolsko (nadnaravno) nadahnuće, u kojem đavao za to daje logične argumente i to u ime „dobra mnoštva ljudi“ – riješiti se parazita, uši, babe lihvarice (koja simbolika u odnosu na cijelu klasu tzv. klasnih neprijatelja, eksploatatora!). To se nadahnuće sasvim neprimjetno uklapa u racionalni dio Raskoljnikovljeve duše, a ulaz mu omogućuje njezin pristanak na prolijevanje krvi i oholost koja je omamljuje. Stoga i ne prepoznaje zamku, a đavolsku logiku ne razlikuje od vlastitih misli i poticaja.
Nakon zločina pokazuje đavao svoje, do tada, skriveno lice: u duševnom pomračenju i u mukama koje Raskoljnikov proživljava. Jasno je što zastupa i promiče Dostojevski izgrađujući lik siromašnog ubojice Raskoljnikova. Jedini izlazak nalazi se u priznavanju krivnje, pokajanju, prihvaćanju kazne te u ljubavi i vjeri u Isusa Krista. Time istinu o čovjeku i njegovoj naravi, o nadnaravnom svijetu u koji je uronjen i koji djeluje preko ljudske duše, Dostojevski suprotstavlja lažnosti i zlokobnosti socijalističke ideje koja zločin shvaća kao protest protiv abnormalnog društvenog poretka i ništa više (Dostojevski, Zločin i kazna), opravdavajući ga kao moralno prihvatljiv način borbe zbog budućeg dobra.
Stavljajući u usta Razumihina sljedeće rečenice, Dostojevski pogađa bit te ideologije, koju možemo slobodno zvati religijom, i to izopačenom: „Pokazat ću ti njihove knjige: svemu je kod njih kriv ‘utjecaj sredine’ – i ništa drugo! To im je omiljena fraza. Odatle odmah slijedi: ako se društvo normalno uredi, automatski će nestati i svi zločini jer neće biti razloga da se protestira i svi će u jedan mah postati pravednicima. Ljudska narav se ne uzima u obzir, ona se isključuje, nje tobože nema! Po njihovu shvaćanju čovječanstvo se neće razvijati povijesnim, živim tijekom do kraja pa se samo od sebe napokon pretvoriti u normalno društvo, nego će, naprotiv, društveni sustav, ispreden iz glave nekog matematičara, odmah urediti cijelo čovječanstvo i učiniti ga u tren oka pravednim i bezgrješnim, prije bilo kakvog živog procesa, bez ikakvog povijesnog i životnog tijeka!
Upravo zato oni instinktivno ne vole povijest: ‘Same su gadarije i gluposti u njoj’ – i sve objašnjavaju pukom glupošću! Upravo zato nikako ne vole živi proces života: ne treba im život duše! Jer živa će duša tražiti da živi, živa se duša ne će pokoriti mehanici, živa je duša sumnjičava, živa je duša natražnjačka! A ona druga možda i zaudara na strvinu, ali se može napraviti od kaučuka, međutim, zato nije živa, zato je bez volje, zato je ropska i neće se pobuniti. I na kraju izlazi da su sve sveli samo na slaganje opeka i na raspored hodnika i soba u falansteriji! Falansterija doduše je gotova, ali vam ljudska narav još nije spremna za falansteriju, hoće da živi, još nije završila svoj životni proces, nije još za groblje! Ne može se pukom logikom preskočiti prirodu! Logika će predvidjeti tri mogućnosti, ali njih ima milijun! Odbaciti cijeli milijun i svesti sve samo na pitanje komfora – to je najlakše rješenje! Sablažnjivo je jasno i ne treba uopće misliti! Najvažnije je da ne treba misliti! Cijela životna tajna može stati na dva tiskana arka!” (Dostojevski, Zločin i kazna, Šk, 340.-341.)
Možemo se čuditi plitkoći misli koja čovjeka svodi na materiju, a tajnu života na „dva tiskana arka“, ali nam mora biti jasno da je to normalna posljedica navedenog sustava vjerovanja. To reduciranje istine i zbilje uočavamo i kod današnjih ljevičara. Sve što služi njihovoj ideologiji (čitaj: religiji) – dobro je, čak i nasilje, što ne služi – nije dobro, već je neprijateljsko i slobodno ga se može ukloniti na bilo koji način, milom ili silom. Dakle, stvar je zaista u vjerovanju. Ako vjeruješ u Boga i vjeruješ da je čovjek njegova slika, tada prihvaćaš i stav da se samo dobrom možeš boriti protiv zla, koje je nametnik u čovjekovoj duši te nikako ne možeš u plan popravljanja svijeta ugraditi zločin. I jasno ti je da su svaki takav plan, koji unaprijed računa sa zločinom, ili ideja, koja ga dopušta u ime budućeg dobra, zločinački sami po sebi.
Cijeli tekst pročitajte ovdje: Matija Grgat: Socijalizam i komunizam iz biblijske perspektive
