Anela Todorić: Zaista, samo jednom se živi

Foto: Anela Todorić

Kad jednom nesretni čovjek zaroni u samoga sebe, kako bi od samoga sebe zatražio pomoć, misleći da je sam svoj Spasitelj, jednako mu je kao da je zaronio u duboko more s namjerom da nikad više iz njega ne izroni. Još kad u toj namjeri sretne osobu koja ga ohrabri da je to jedini smisao postojanja, njegov je život uistinu u velikoj pogibelji. Postati Bog sam sebi, na prvu zaista zvuči primamljivom ponudom, jer lako je reći: Ja vjerujem u Boga, ali napustiti stari život sa ružnim navikama i predati sve Bogu koji traži sve, to već teže ide, jer Bog nikada ne laska, On uvijek govori istinu, a istinu je često, tako teško i mučno slušati.

Čovjek u nevolji, bez obzira na težinu svoje nevolje, iz nemogućnosti nošenja s njom, prvo što napravi je, da se potuži svom bližnjem. Kako nevolje svojom težinom pritišću svaki organ tijela, ne sluša srce isprva, ni utjehe ni rješenja koja zahtijevaju strpljivo nošenje križa, jer za onoga koji pati, za njega nesavladivim križem, teško je upravljati.

Ne traži nevoljnik stoga Šimuna Cirenca koji će mu pomoći nositi teret bar u jednoj postaji svoga križnog puta, nego maga koji će mu ga odmah maknuti s leđa.

Prigrliti svoj križ, teško je, pa često iz sažaljenja tješimo žalosnoga, ne istinom, nego onim što on želi čuti.
Onoga tko je dobio otkaz uvjeravat ćemo kako je kriv njegov šef, a ne on u nijednom slučaju. Rastavljenome najviše godi priča protiv bivšeg bračnog druga, a nikako ona koja će ga navesti da preispita i vlastite postupke. Bogatašu koji je ostao bez novaca, sustežemo se reći kako je bio odviše pohlepan. Roditeljima čije je dijete pošlo krivim putem, nećemo reći da su ga možda zanemarili u odrastanju, nego ćemo svu krivnju svaliti na okolinu koja je eto danas jako opasna. I ostat ćemo svima prijatelji do kraja života.

Zašto ovo radimo? Iz ljubavi koju tako često spominjemo sigurno ne, jer ljubav uvijek govori istinu, ne laže. Niti iz milosrdnog srca ne izlazi laž, ono ga uvijek upućuje Onome koji zna sve o njemu. Mi se udvaramo sladunjavim pričama samo da se ne zamjerimo ljudima, da smo prihvaćeni od svijeta, da o nama baš svi lijepo pričaju.

Koliki su se naši ljubavolozi našli u ulozi Boga kako bi ih ljudi uzdizali. Usiljeno se vlastitim kamerama smiješe i govore nam smiješite se, uljepšajte sebi i drugome dan, u glavi vam je sve.

To što se s Bogom zamjerimo istovremeno kad se dodvoravamo ljudima i nije puno važno. On je negdje na nebu, nevidljiv i nedodirljiv i uvijek prašta. Iako kažemo da vjerujemo u Njega, ne računamo s Njim, nekako je tih, kao da ne postoji. Kako bi ovaj tihi, daleki Bog koji je umro na križu mogao shvatiti i riješiti ičiji problem? Rješenje problema je lakše pronaći u malom, ali vidljivom čovjeku koji nam govori točno ono što i želimo čuti, zar ne? Bog traži strpljivost, ali nama je križ maknuti odmah sad, bez oklijevanja i čekanja. Kolike smo samo duše laskajući im stalno, trajno odvojili od Spasitelja svoga?

Nimalo, stoga ne čudi da je trenutno najunosniji posao govoriti ljudima kako su divni, dragocjeni, bez grijeha, kako je rješenje za svaki problem upravo u njima samima, samo moraju doći do njega, iskopati ga iz sebe, svoje nutrine.
Toliko zanosno pričaju ovi, sve više popularni moderatori new age samodopadnosti iskazujući lažno milosrđe, da je i više nego logična brojka njihovih pratitelja koji ih obožavaju.

Ma tko bi slušao one koji tlape o nekom Bogu koji puno traži, kad čežnju u sebi možemo zamagliti prividnom duhovnošću.

Nek se uzdaju u te koji znaju ime Tvoje, jer ne ostavljaš onih što ljube tebe, Gospodine! (Ps 9)

Pomakao je new age svoje granice dublje među katolike. Svakodnevno slušamo mantre: sve ti je u glavi, odmakni sve negativno od sebe, što te umara, što te ranjava, što te rastužuje, živi život punim plućima, ako sebe uvjeriš da ti je život lijep, bit će ti lijep i tako dalje u nedogled.

Čovjek koji ponavlja mantru „sve ti je u glavi“ i uvjerava svijet oko sebe u ovu sladunjavost dok istovremeno neuspješno pokušava ljudskim snagama oživjeti vlastito dijete koje bolesno umire na njegovim rukama, ni sam ne zna što bi s njom sad kad ju je već naučio izgovarati. Kad tad doći će do spoznaje da je bez Boga ništa, da bez Njegove intervencije ne može ni žlicu podići kako bi jeo, a kamoli nečijim životom upravljati. Do tada, teško onima koji od vlastitog križa bježe, kako li će težak biti kad ih jednom sustigne da on njih ponese.

Posve logičan slijed onoga tko ne želi tražiti Boga u sebi, je da ne želi u svom životu ništa što zahtijeva odricanje i žrtvu. Roditelji, bračni drug, djeca…sve su to dodatne smetnje u namještanju u zlatnu fotelju kako bi gledao u divne prizore tražeći smisao životu. U brizi oko ovih bi se mogla nakalemiti patnja, a tko patnju želi.

Kako se onda čovjek može ponovo pouzdati u samoga sebe, ako se upravo zahvaljujući svojem grijehu sebičnosti i doveo u stanje bezizlaznosti?

Zar je čovjek koji je u stanju spletkariti, krasti, ostavljati i ubijati vlastitu djecu, prolaziti kao slijepac pokraj gladnih, zanemariti vlastite roditelje, ogovarati, lagati…sposobniji sebi donijeti sreću od Onoga koji ga je sretnog zamislio i stvorio.

Nije li logično da ćemo starom i nemoćnom priskočiti, a ne bježati od njega. Nije li logično da ćemo život životom braniti i sebe cijelog dati djetetu u invalidskim kolicima, da ćemo ono što smo stekli nekome i ostaviti, uz bolesnički krevet bdjeti.

„Samo jednom se živi“ ne smije biti fraza koja guši savjest dok se dvoumimo da li počiniti grijeh, nego bjelodana istina koja poziva da ne upropastimo svoj jedan jedini, jedinstveni život.

Nije li onda najlogičnije od svega, odmah, sada, obratiti se Onome koji nas poznaje bolje od nas samih, koji nas unatoč svim našim grijesima i odupiranjima istini koja spašava, čeka da nas podigne iz gliba grijeha.

Onome koji stoji iza ovoga što govori: „Zaista, kažem vam, ako imadnete vjere koliko je zrno gorušičino, te reknete ovoj gori: ‘Premjesti se odavde onamo!’, premjestit će se i ništa vam neće biti nemoguće.“ (Mt 17,20)

* Mišljenja iznesena u kolumnama osobna su mišljenja njihovih autora i ne odražavaju nužno stajališta uredništva portala Narod.hr

Podržite nas! Kako bismo Vas mogli nastaviti informirati o najvažnijim događajima i temama koje se ne mogu čitati u drugim medijima, potrebna nam je Vaša pomoć. Molimo Vas podržite Narod.hr s 50, 100, 200 ili više kuna. Svaka Vaša pomoć nam je značajna! Hvala Vam! Upute kako to možete učiniti možete pronaći OVDJE

Izvor: narod.hr

Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu i društvenim mrežama Narod.hr dopušteno je registriranim korisnicima. Čitatelj koji želi komentirati članke obavezan se prethodno upoznati sa Pravilima komentiranja na web portalu i društvenim mrežama Narod.hr te sa zabranama propisanim člankom 94. stavak 2. Zakona o elektroničkim medijima.