“Uskrs je zbilja koja stoji pred nama. Uskrs je cilj kojemu težimo i koji nam je zajamčen. No, Uskrs nije samo pred nama, nego i u nama. Nije samo budućnost, nego i sadašnjost. Ne događa se samo poslije, nego i prije smrti. Na temelju Isusova uskrsnuća, mi već sada živimo kao uskrsnici”, napisao je u svom uskrsnom pismu krčki biskup Ivica Petanjak koju donosimo u nastavku.
Draga braćo i sestre!
Mnogi su kršćanski blagdani vezani uz prirodu i godišnja doba zapadne civilizacije, te nam i na taj način omogućuju da pomoću prirodnih procesa što lakše i dublje dohvatimo i prodremo u otajstvo nebeskih zbilja. To osobito vrijedi za Uskrs koji se slavi na samom početku proljeća kad se cijela priroda budi od zimskog sna i počinka, te kad se u cijeloj atmosferi osjeća dah novog života. Stoga proljeće na najbolji način izražava smisao samog Uskrsa.
Mi u uskrsnom otajstvu slavimo Isusa Krista spasitelja koji je prošao kroz gorku muku i smrt, stvarno je umro i pokopan, ali je treći dan uskrsnuo od mrtvih na novi život. To Isusovo Pashalno otajstvo, njegov prijelaz iz zemaljskog u nebeski život, daje smisao svakom našem životu koji je istrošen za Boga i bližnjega, u perspektivi svog slavnog nastavka i kontinuitet kroz svu vječnost.
Uskrs je zbilja koja stoji pred nama. Uskrs je cilj kojemu težimo i koji nam je zajamčen. No, Uskrs nije samo pred nama, nego i u nama. Nije samo budućnost, nego i sadašnjost. Ne događa se samo poslije, nego i prije smrti. Na temelju Isusova uskrsnuća, mi već sada živimo kao uskrsnici. Teško bismo izdržali sve izazove što ih sa sobom nosi jedan ljudski vijek kad bi sve to morali živjeti jedino s nadom u nagradu koja će doći nakon smrti. Nama je potrebno svaki dan osjećati određenu dozu uskrsnulosti kako ne bismo klonuli na putu života.
Zbog toga Uskrs nije samo uskrsnuće od mrtvih i nije samo život poslije života, nego je život sada i Uskrs sada. Zato smatramo da godišnje doba proljeće na dobar način izražava smisao uskrsnuća. U proljeće se ne budi mrtva priroda, nego živa. Preko zime priroda nije umrla, nego se je na neki način primirila, povukla u samu sebe, zagledala u sebe. Kao da se povukla na višemjesečnu duhovnu obnovu da bi onda, s prvim zrakama proljetnog sunca, zasjala i pokazala svu svoju ljepotu te duhovne obnove.
Stoga i mi ne možemo čekati svoj Uskrs tek po svršetku svog životnog zemaljskog hodočašća. On se, naprotiv, mora vidjeti i osjetiti u svakom našem pokretu jer smo mi s Kristom već uskrsnuli. «Ako ste suuskrsli s Kristom, tražite što je gore, gdje Krist sjedi zdesna Bogu!» (Kol 3,1), kaže sveti Pavao apostol. «U njemu ste već suuskrsli» (Kol 2,12), uporno ponavlja isti Pavao. Očito da ne govori o mrtvima, nego o živima. Ne govori o nečemu što će se dogoditi, nego o zbilji koja se je već dogodila i ima stvarne učinke u nama sada.
Vjerujemo da nam je Isus Krist, izdišući na križu, darovao i predao svoga duha. Njegov duh je život koji ima snagu pobijede nad smrću jer je to božanski duh. Vječni život nije nagrada za budućnost dobrih nego je način bivovanja, postojanja i ponašanja već sada. Zato sveti Pavao kaže: «Ne živim više ja, nego Krist živi u meni» (Gal 2,20).
Mi smo uskrsnuće previše gurnuli od sebe i smjestili ga daleko od sebe, tek tamo na sam kraj ove ljudske zemaljske egzistencije, a Uskrs se prije svega tiče nas živih, a tek potom usnulih u Gospodinu. Mi trebamo uskrsnuti sada, za života, danas!
U tome nam može pomoći sam smisao i značenje Pashe. Pasha je prijelaz i prolaz. Židovska Pasha je bio prolaz Gospodnji egipatskom zemljom i prijelaz Izabranog naroda iz ropstva prema Obećanoj zemlji. Isusova Pasha je njegov prolaz Zemljom i njegov prijelaz Ocu nebeskom nakon što je dovršio otajstvo spasenja ljudskog roda.
Što je s našom Pashom? Može li se prepoznati? Može li ju se vidjeti i doživjeti? Pasha je prolaz, prijelaz, rast, napredak, rađanje i preporađanje. O tome nam svjedoče svi evanđeoski izvještaji o uskrsnuću Isusovu koji su prepuni dinamizma, pokreta, iznenađenja, obrata, čuđenja, nesnalaženja, nerazumijevanja, promišljanja, obraćenja, promjena, pothvata, svjedočenja, navještaja … sve je to dio uskrsnog misterija. Kroz sva ta stanja tame i svjetla, žalosti i radosti, ushita i nevjerice, prolazili su svi oni koji su s Kristom bili povezani: Marija Magdalena i ostale žene, apostoli i učenici u Emausu, kao i svi oni koji će kasnije, poput svetog Pavla apostola, povjerovati Isusu Kristu.
Stoga se ni mi ne bojmo uroniti u ovaj svijet unatoč svih njegovih proturiječja, svijesni svoga vlastitog stanja i činjenice da smo toliko puta proturiječje samima sebi. Uprimo pogled u Krista uskrsnuloga kojeg je proslavio Otac nebeski, jer je prošao zemljom čineći svima dobro, a morao je proći kroz muku i križ, patnju i umiranje; a i život i smrt bili su mu prožeti ljubavlju prema Bogu i čovjeku.
Ni mi se nemojmo umoriti činiti dobro. Nije najvažnije ne pogriješiti, nije presudno ni ono što drugi o nama misle, govore i sude. Puno je važnije sebe davati i sebe ugraditi u ono što živimo, što jesmo i što vjerujemo. Uskrsnuli Gospodin je s nama. On prati svaki naš korak i svako naše dobro djelo prožima svojim svetim Duhom i daje mu zalog besmrtnosti i vječnosti.
Pronađite u Uskrsnulom Gospodinu smisao i opravdanje za svaku vašu gestu i za sve što živite i činite i tada ćete razumjeti što znači čestitka: Sretan vam i blagoslovljen Uskrs!
Vaš biskup
+ Ivica
