Srce ne smijemo odstraniti – goli intelektualizam nam može dati svjetlo poput onoga mjesečevog. No zemlja treba i topline. I kod čovjeka ne mogu kreposti uspijevati uz sami intelektualizam. Potrebno je i toplo srce! Zato u Crkvi štujemo Srce Isusovo. To je živi apel na čovječje društvo da reformira svoje srce, ono srce koje, makako maleno bilo, hoće da grabi ocean, i neće biti mirno dok se ne napuni duhom najvišeg Duha!
– Sluga Božji Vendelin Vošnjak
Blagdan Presvetog Srca Isusovog slavi se u petak nakon blagdana Tijelova i stoga je lipanj mjesec Presvetog Srca Isusova. Pobožnost Presvetom Srcu Isusovu istaknuto je obilježje suvremenog katoličanstva.
Povijest
Pobožnost Presvetom Srcu Isusovu nalazimo kod srednjovjekovnih mistika, kao što su Julijana iz Norwicha, Francisca Rimska i sv. Bonaventura. U 16. st. njegovali su je kartuzijanci i kasnije isusovci. Sv. Ivan Eudes (17. st.) dao joj je teološki temelj.
Poticaj za uvođenje blagdana Srca Isusova, došao je ukazanjem Srca Isusova, sv. Mariji Margareti Alacoque 1675. g. Ali tek je 1765. g. papa Klement XIII. dopustio slaviti blagdan Srca Isusova i to samo za one koji su izričito tražili. Bili su to poljski biskupi onoga vremena i rimska Nadbratovština Srca Isusova. Ubrzo su blagdan prihvatili redovnice Reda Pohođenja kojemu je pripadala sv. Margareta, cijeli Rim, potom biskupi i kraljica francuskog naroda, poglavari i članovi Družbe Isusove i tako se za kratko proširio gotovo u cijeloj Crkvi.
Nakon što se blagdan Srca Isusova tako brzo proširio po mnogim biskupijama svijeta i vidjevši velike duhovne koristi od njegovog slavljenja, papa Pio IX. je 1856. g. posebnim dekretom odredio da se blagdan službeno slavi u cijeloj Katoličkoj Crkvi osobito s obzirom na potrebu zadovoljštine za grijehe. Misa i oficij odobreni su 1765. a općevažeći postali su 1856..
Hrvatsko nacionalno svetište
Hrvati su rano prihvatili ovu pobožnost, te je štovanje Presvetog Srca Isusova, kao i Devetnica Srcu Isusovom imaju važno mjesto u životu katoličkih vjernika.
Nadbiskup Josip Stadler još se za vrijeme svog studija u Rimu upoznao s pobožnošću Presvetom Srcu Isusovom. Kad je 15. siječnja 1882. preuzeo kao novoimenovani nadbiskup upravu sarajevske nadbiskupije, posvetio je cijelu nadbiskupiju Srcu Isusovu. Srcu Isusovom posvetio je i sarajevsku katedralu čiju je gradnju naručio, a koja je građena do 1884 do 1889. godine.
Hrvatsko nacionalno svetište Srca Isusova je Bazilika Presvetog Srca Isusovog u Palmotićevoj ulici, (građena od 1889. do 1903. godine).
