Benedikt XVI. pomalo je kao crna rupa – trebale bi biti mračne i šutljive, ali iz njih stalno nešto dopire. Obećao je da će u mirovini biti povučen, a svaki čas procuri neko njegovo pismo – samo što je ovo zadnje potreslo kršćanski svijet gotovo kao i zastrašujući požar u Notre-Dame. Kataklizma u pariškoj katedrali i članak Benedikta XVI. objavljen u malo poznatom bavarskom svećeničkom biltenu, događaji su duboko slični po globalnom utjecaju, medijskom nerazumijevanju i apokaliptičnom dojmu, piše Boris Beck u kolumni za Večernji list koju djelomice prenosimo.
O eseju pape emeritusa “Crkva i skandal seksualnog zlostavljanja” svjetski mediji promptno su izvijestili, ocijenivši ga kao njegov najvažniji istup otkad se odrekao službe, a i požar je posve zavladao medijima i društvenim mrežama, podsjećajući na uništenje nebodera WTO-a u New Yorku 2001. Međutim, dok je javnost pretežno bila zgrožena uništenjem Notre Dame, i jadikovala nad propašću spomenika kulture, dotle su na Benediktov spis u pravilu komentari bili negativni. New York Times, primjerice, citirao je tri stručnjaka i svi su bili nezadovoljni: teolog sa sveučilišta Villanova Massimo Faggioli prigovorio je da je Ratzingerov tekst “tanak”, i da je “karikatura onog što se događalo u Crkvi”; crkveni povjesničar Cristopher Bellitto misli da je bivši papa, koji je ovaj tjedan navršio 92 godine, “izmanipuliran” te da je spis “katastrofalno neodgovoran”; Davidu Gibsonu s Fordhamova sveučilišnog centra za religiju i kulturu čini se da je “loše da umirovljeni papa podriva kritički rad aktualnog pape oko tako važnog pitanja”. Benediktov tekst, kao i sve što se napiše u Vatikanu, nije lako shvatiti na prvu loptu jer je ono najvažnije često rečeno uvijeno i simbolično. Neobično, ali i požar u Parizu ima duboke neizgovorene slojeve koji promiču medijima u žurbi izvješćivanja. Primjerice, promptno reagiranje predsjednika Macrona i obećanje da će crkva biti hitno i kvalitetno obnovljena više je od političke kurtoazije i skupljanja bodova. Ta je katedrala, zbog jedinstvene francuske povijesti, zapravo njegova i ako želi ukoriti krivca za požar – to može učiniti jedino pred ogledalom.
(…)
Nije lako shvatiti francuski toplo-hladni odnos prema pariškoj katedrali, a nije lako shvatiti niti što Benedikt piše. Ponajprije, to nije članak o seksualnom zlostavljanju, jer tjelesnost i spolnost nisu nešto što bi zanimalo umirovljenog papu.
Iz cijelog se teksta vidi ono što se vidi i iz njegove pojave, a to je velika čednost. On spominje da je vidio ljude kako se guraju na ulazu u porno kina, prošao je uz plakate s golim ljudima, zna da u sjemeništima postoje homoseksualne klike – i to je to. Papa je previše zgrožen bilo kakvom aktivnom spolnošću svećenika da bi imao i najmanje opravdanje za pedofiliju. U svojem članku govori ukratko o “užasu zlostavljanja”, o tome da je vrh Crkve bio nesvjestan razmjera problema do sredine 80-ih, o neadekvatnim odgojnim, istražnim i kaznenim procedurama Vatikana i o tome da se pod svaku cijenu štitilo zlostavljača umjesto žrtvu; priznaje odgovornost i ustanovljava što je i koliko učinio; s olakšanjem vidi da su se stvari odlučno promijenile i da je kormilo Kristove lađe čvrsto u Franjinim pouzdanim rukama. Međutim, to je sve za njega proliveno mlijeko, i glavni je sadržaj njegovog pisma usmjeren na budućnost. Kao i pariške vatrogasce u požaru, ne zanima ga kako je vatra izbila i je li trebalo više pažnje posvetiti protupožarnoj zaštiti, nego spašava što se spasiti može. Benedikta XVI. zanima je li Crkva zbog skandala definitivno propala ili ima nade.
Svojom poznatom metodičnošću ljušti sloj za slojem tog najljućeg mogućeg luka. Najprije postavlja pitanje bi li trebalo Crkvu jednostavno napustiti, pogasiti svjetla i otići, pa osnovati neku novu na zdravijim temeljima. “Ne”, odgovara, “to smo već probali i nije uspjelo” – Crkva je tu, takva kakva jest, i nema druge. Na pitanje o tome kakva je, odgovara da se moral doista srozao kod mnogih njezinih članova na preniske grane, ali da ima još uvijek dovoljno čistih i pravednih da ukažu svijetu na Boga. I sada smo tek došli na srž Benediktova pisma. On nije ni viktimolog ni seksolog, i sve nedolične čine svrstava jednostavno u rubriku grijeha, s tim da grijehu pedofilije dodaje i jednu novu dimenziju: ona nije usmjerena samo protiv tijela i duše djeteta, ona uništava vjeru kod svih koji se s njom susretnu. Taj dijabolični aspekt uporno naglašava u svojem tekstu, ne eksplicirajući očito: štiteći svećenike zlostavljače, Crkva je mislila da čuva svoj ugled, ali ga je time prokockala; trebala je misliti na vjeru “malenih”, tj. običnih vjernika, kako to Benedikt ponavlja, navodeći Sveto pismo. Benedikta, jednog od najvećih teologa ikada, ne zanima očito nego skriveno. A najskrivenije što nalazi jest smisao koji Božje postojanje daje svijetu.
Društvo u kojem je Bog umro, kaže Benedikt, nije slobodno društvo, nego društvo bez orijentira; u njemu se gubi ljudskost jer je izgubilo smisao; zlo postaje normalno, a čovjek u svojoj slobodi počinje uništavati ljudskost, u pedofiliji, pobačaju, eutanaziji; Crkva, kako su otkrili skandali sa štićenjem pedofila, nastupa kao “izvanjski sustav” umjesto da bude “prisutna u ljudskim srcima”. A u srca može doći samo na jedan način – posredujući Euharistiju – i samo s jednim ciljem: svjedočeći Spasitelja. Benedikt XVI. veoma je star, ali skalpel njegova uma oštar je kao i uvijek. U sumraku života vraća dugove mladosti, pa tako parafrazira svojeg vrlo dragog profesora Romana Guardinija koji je prije stotinu godina poletno rekao: “Počeo je događaj od neopisive važnosti – Crkva se u dušama budi”.
Stari Ratzinger danas pesimistično sumnja: što ako Crkva u dušama umire? Ta apokaliptična vizija posve je u skladu s jezovitim dimom što se vio nad Gospinom crkvom u srcu Pariza, dok su ljudi uokolo klečali i molili, kao u zadnjim danima svijeta. Nema medija koji nije prenio vijest o hrabrom kapelanu pariških vatrogasaca Jean-Marcu Fournieru koji je uletio u vatru i spasio relikviju Kristove krune od trnja i Presveti Sakrament. Ratzinger simbolično čini isto: iznosi ono najvažnije dok požar guta velebnu zgradu.
Kolumnu u cijelosti pročitajte na Večernjem listu.
* Mišljenja iznesena u kolumnama osobna su mišljenja njihovih autora i ne odražavaju nužno stajališta uredništva portala Narod.hr
