Kristovo uskrsnuće modernog čovjeka potiče na razmišljanje. Čovjek je puno toga kroz svoju povijest učinio, ostvario, postigao tehnikom, napretkom, u svakom pogledu. I sam se sebi divi koliko je toga postigao od onog vremena kad je čovjek otkrio vatru, koliko je postigao od tad. No, pred problemom trpljenja i smrti nalazi se podjednako kao čovjek prije svih tih događanja, nije ništa tu uspio pomaknuti naprijed, smrt i dalje hara nemilice.
Bolesti se sve više pojavljaju, medicina ni izdaleka nije učinila ono što su se ljudi nadali, zakazuju ljudski napori, i tu se čovjek mora zamislit te prije svega biti skroman. Ne možemo odgovoriti na temeljno pitanje čovjeka za životom, za vječnošću, za oslobođenjem od trpljenja i boli te od strašne i tragične stvarnosti – smrti koja se predočuje svakom čovjeku.
To je pitanje i problem pred kojim se čovjek nalazi, i ako iskreno traži on će naći odgovor – taj odgovor se nalazi u kršćanskoj vjeri. Ona se ne temelji na nekoj fantaziji ili filozofiji što su ljudi svojim otkrićima otkrili, umovali. To ne bi mnogo značilo jer su mnoge ideologije u svijetu bile i o patnji, o smrti, nevolji, ali jedan jedini povijesni čovjek i Bog je osvijetlio i pomogao u tome – Isus Krist.
U povijesti se to događalo, to su povijesne činjenice koje mi ne možemo zanijekati ako ih budemo iskreno tražili kroz povijest. On je govorio o tome, sam kad je propovijedao, naviještao da će sam proći kroz tu nevolju ljudsku kroz koju svaki čovjek prolazi. Zato je Bog u svojoj dobroti i ljubavi upravo htio svima nama pokazati put da on sam ide tim putem. Ponio je sve ljudske slabosti, osim grijeha, pa i trpljenje, i smrt, i to smrt nepravednu – osuđen je kao zločinac. On svakome čovjeku govori: “Gledaj, ako si ti u nevolji, teškoći, ako si nepravedno osuđen, pred smrću, imaš pred sobom nekoga tko je prije tebe proživio sve, Bog tvoj, koji je pobijedio ljudsku bijedu, nepravdu, grijeh, i samu smrt. Time je zajamčio vječni živo ne samo sebi, nego i svim ljudima jer je to sam rekao da: “Tko vjeruje u me, ako i umre, živjet će”.
To su riječi Isusove koje su povijesno potvrđene, povijesne činjenice Kristova uskrsnuća. To nije samo takva stvarnost koju je netko u vjeri sam izmislio, mi možemo povijesnim istraživanjem doći do toga. Jedna činjenica je da je ostao prazan grob, to svi prihvaćaju i priznaju. Tada se to u to vrijeme moglo provjeriti kad se su počeli govoriti da je Krist uskrsnuo, da su ga apostoli susreli – svi su mogli provjeriti je li grob prazan. Učenici su se razbježali, jadni i kukavni, ne bi se ni pojavili poslije da ih Krist nije ojačao i okrijepio.
Činjenice jest da su se ti kukavni apostoli razbježali, koji su bili manji od makova zrna jer su se bojali za vlasititi život, znamo kako se Petar ponio te kako je zatajio Isusa. Svi su se razbježali osim Ivana. No, svi bi oni utihnuli, ušutili, ne bi Isusa ni spomenuli da on nije uskrsnuo. Sama činjenica da oni kreću u misije, da kreću propovijedati i naviještati – to je sigurni znak da su susreli svog Učitelja uskrsnuloga i on im je po svome duhu dao snagu da to mogu činiti te da se više ničeg ne boje.
Crkva od tih činjenica stoljećima već živi i propovijeda ih kao najveću stvarnost, kao najveći događaj na kugli zemaljskoj, novo stvaranje. Prvo stvaranje je bilo kad je Bog stvorio svemir, zemlju, ljude, no ovo je novo stvaranje – od mrtvoga učinio je novo – uskrsio. Isusovo tijelo nije više bilo ono tijelo podložno smrti i patnji, nego preobraženo tijelo, isto tijelo ali preobraženo u slavi. Isus je zajamčio svima koji idu za njim, koji vjeruju u njega, takvo uskrsnuće u vječnosti.
Isus Krist od nas zahtijeva preobrazbu već ovdje na zemlji
Uskrsnuli Krist ne jamči samo uskrsnuće, on i zahtijeva preobrazbu već ovdje na zemlji od nas da se ostavimo grijeha, da se borimo protiv napasti, da živimo za jedan bolji svijet, da prihvaćamo brata čovjeka kao samoga Isusa Krista. To je njegov zahtjev. Mnogi ljudi posustaju, bježe od toga. Mi u tom smislu zatajimo Isusa – kad god griješimo. Mi se zatvaramo pred njim, pred njegovom milošću.
Marijina patnja nije bila puno manja od Isusove – njezino srce se lomilo
Vjernik katolik mora dati Isusovoj majci, Mariji, pravo mjesto koje joj doista pripada. Ona je rodila Isusa, ona nam ga je dala, othranila i odgojila, ona je uz nj bila stalno. Ona ga je pratila uvijek svojom mišlju, molitvom, pratila ga je cijelim križnim putem, bila je uz njega na Kalvariji. Ona je bliska, pa kako bi smo je mogli odvojiti od Isusa?!
Nezamislivo je odvojiti majku od sina je je ona silno zaslužna za sve što se događalo. Iako je Krist bio onaj koji je trpio i umro na križu za naše spasenje, to je točno. No i majka Marija je tu sudjelovala, i njezina patnja nije bila puno manja – to je duševna patnja. Njezino srce se lomilo kad ga je susrela onako krvava, izranjena kako pada pod križem. Kakvu je samo morala pretrpjeti bol kada je gledala Isusa razapeta na križu?
Ta povezanost je neodvojiva i zato pravi kršćanin jasno poštuje Isusovu majku i štuju ju. Pogotovo ju vole kao zagovornicu. Ona se nalazi u nebeskom kraljevstvu, uskrišena, te iz te svoje slave ona i dalje voli nas kao svoju djecu, jer smo slika Isusa Krista – u nama gleda svog vlastitog sina. Ona je naša velika zaovornica kod svoga sina.
Na Kalvariji kad je Isus rekao Ivanu: “Evo ti majke”, ona je tad postala i naša majka! Zato mi hodočastimo u mnoga svetišta Nebeske majke. Nigdje se na svijeta kršćanskog puka više ne okuplja kao u marijanskim svetištima.
Tu Marija okuplja vjernike, sljedbenike Isusa Krista i kao da upire rukom prema Isusu te govori okupljenim štovateljiam: “Vi ste došli, vi me volite, došli ste u moje svetište, a ja vas usmjeravam svome sinu, on je svima vama snaga i osloboditelj od svakog zla i smrti vječne”.
*Dr. sc. Ivan Zirdum, umirovljeni profesor dogmatske teologije KBF-a u Đakovu
Tekst se nastavlja ispod oglasa
