Don Goran Antunović: Mladi danas imaju poteškoću u prihvaćanju sebe, svojih slabosti i ne vide svoje kvalitete

Don Goran Antunović je redovnik, salezijanac – svećenik već 4 godine. Zaređen je 2012. godine za svećenika u Zagrebačkoj katedrali polaganjem ruku kardinala Josipa Bozanića. Rođen u srednjoj Bosni u Zavidovićima 2. listopada 1984. godine.

Završio je Nadbiskupsku klasičnu gimnaziju u Zagrebu, a studij filozofije u Rimu od 2004. do 2006. godine. Nakon toga dvije godine je imao pedagošku praksu u Zagrebu i Rijeci te 4 godine studija teologije u Torinu. Prve korake svećeničkog života proveo je na Knežiji u službi kapelana i voditelja za mlade.

Razgovarali smo s njim za Narod.hr o radu s mladima i velikim problemima s kojima se suočavaju, poput alkohola i droge.

Rad s mladima opisujete kao smisao svog života. Što je tako posebno u radu s njima?

Svaki čovjek traži ovdje na zemlji svoje mjesto, svoje gnijezdo, način na koji se želi ostvariti. Nekada je to traženje duže, mukotrpnije, dok u nekim situacijama to ide brže, jednostavnije i isto tako učinkovito. Smisao sam pronašao u svećeništvu.

Svoj život želim uložiti upravo u ovaj sakrament i trenutno ga ulažem kao salezijanac. Radimo s mladima najviše, a ne isključujemo niti druge skupine niti dobne generacije. Mladi su posebni. Svaki od njih je poseban. Tu je zapravo ljepota u toj različitosti u njihovim potrebama, zahtjevima. Traže od tebe nešto što tebi treba i svaki puta iz razgovora i susreta s mladima izađem bogatiji.

Tu je zapravo posebnost rada s mladima. Svoj život daješ drugome, pomažeš mu da otkrije ljepotu svoga života i poziva. Posebnost toga jest i pratiti mlade kako rastu, kako napreduju, kako sazrijevaju u kvalitetne i sposobne ljude i to daje nama salezijancima posebnu snagu da unatoč ovom društvu ustrajemo u radu s mladima i njima posvećujemo svoj život.

Sigurno se susrećete s brojnim izazovima. Zanima nas ima li mladih koji vam se obraćaju zbog nekih problema (alkohol, droga) i što činite u tim situacijama?

Jesu, brojni su izazovi i jako različiti velikih i manjih razmjera. A danas su mladi ranjeni na više područja. Istina je da su u gore navedenim u pitanju ali tu ima još više rana iz djetinjstva koje se osvježe s novonastalim situacijama i problemima. Ima tu puno problema u obitelji, razne posljedice ne nakvalitetnog odgoja koliko neka negativna iskustva koja se nisu prihvatila.

Mladi danas imaju veliku poteškoću upravo u tom prihvaćanju sebe, svojih slabosti i ne vide svoje kvalitete i ne znaju mjesto gdje ih mogu upotrijebiti, iskoristiti za svoje dobro ali i dobro bližnjih.

Mladi dosta žele i sami rješavati svoje probleme i poteškoće, a to često završi neslavno pa se akumulira još više stvari i često pucaju traže utjehu u drugim stvarima koje će im pomoći da ovo na trenutak zaborave ono što proživljavaju ali to im se vrlo brzo vrati.

Često u razgovoru pokušavam imati okvirnu sliku ili „krvnu sliku“ kako bi mogao gledajući cijelu situaciju savjetovati i usmjeriti. Prihvatiti sebe i svoje križeve i probleme je od velike važnosti. To je po meni jako važno kako bi stvari išle onako kako zapravo želim. Jer neka iskustva se ne mogu izbrisati iz povijesti jedne osobe, ali se mogu prihvatiti. Raditi na tome. A naravno da bez onih odgojnih metoda koje je sam don Bosco koristio kako bi mlade usmjerio i vratio na pravi put a to su: ispovijed i sv. Euharistija ne bi mogli ništa. To bi bile priče u prazno i to daje mladima posebnu snagu i polet.

Kako vjera može pomoći mladima u ovakvim situacijama, u društvu u kojem im lako dostupan alkohol, pa čak i droge?

Vjera je važna. Naravno, onaj tko vjeruje nije lišen tih problema. Pitamo se koja je uloga vjere u životu jedne osobe. Pa jedna od uloga je da se upoznaš, da shvatiš da ne možeš sam i drugo da nisi sam. To je od velike važnosti. Jer vjera otvara tvoj život, tebe prema nečemu, nekome tko ti može pomoći. Tko te može obnoviti, tko ti može dati snagu da prigrliš svoje probleme i ideš naprijed.

Vjera je dar i kao takav treba biti življen, i nisi samo usmjeren prema samome sebi, ne gledaš samo sebe nego se otvaraš svome poslanju: tražiš Boga, surađuješ s ljudima. Iz Evanđelja vidimo da samo oni koji imaju vjeru Isus Krist čini čudo.

Nisam dostojan Gospodine da uđeš pod krov moj ali samo reci riječ i sluga moj će ozdraviti. Samo onaj tko vjeruje može iz svake nevolje iz svakoga problema izaći kao pobjednik. No, ponavljam da onaj tko vjeruje nije lišen problema čak naprotiv čini se da ih ima i više.

Jako ste aktivni u radu s mladima, povodom 200. godišnjice don Boscova rođenja išli ste biciklima od Trsta do Torina. Što sada imate u planu?

Pa radimo koliko možemo, mogli bi još više i bolje i pokušat ćemo u tom duhu činiti još više. A biciklijada u Torino je bila nešto prekrasno. Iskustvo nezaboravno i stvarno veliko bogatstvo. Nismo htjeli stati tu nego idemo naprijed, u nove avanture i pobjede.

Tako ćemo ove godine napraviti jednu zanimljivu rutu od Trsata, preko Karlobaga, do Zadra pa do Knina a zatim posjet Sinju, Vepricu, Međugorju gdje ćemo imati jedan dan pauze a nakon toga idemo za Žepče, preko Tomislavgrada i Novog Travnika. Put bi trajao od 25. srpnja do 4. kolovoza.

Većinom su Marijanska Svetišta i želimo ovo hodočašće biciklirati s Marijom. Dakle od Trsata do Žepče imamo preko 800 km i trebalo bi biti zanimljivo. Prijave još traju i trenutno nas ima 15-ak veselih biciklista. U koliko nam netko želi pomoći financijski ili na drugi način neka se jave vrlo rado prihvaćamo svaku pomoć. A tu ima još ideja pa nećemo sada sve otkrivati da bude malo zanimljivije i napetije.