Mnoge grupacije društva u zapadnom svijetu danas zastupaju takve pozicije o naravi homoseksualnosti koje Katolička Crkva ne može prihvatiti. Homoseksualnost je danas prihvaćena kao činjenica o čijem nastanku znanost nema konačno vrjednovanje. Prije pedesetak godina homoseksualnost se tretirala kao bolest u procesu razvoja ljudskog bića koju medicina može i treba liječiti. Danas službeno više ne postoji takvo kvalificiranje, piše dr. Josip Sabol za HKV. Njegov tekst o LGBTQ-pokretu prenosimo u cijelosti.
Treba posebno naglasiti da se današnja borba u vezi s homoseksualnosti vodi kao borba za “pravo” na homoseksualnost, kao borba za pravo biti istospolno orijentiran. To je pogrješno.
Pravni status oblikovanja istospolne sklonosti danas je različit u pojedinim društvima i državama
Homoseksualnost kao jedna rijetka sklonost ljudske naravi jest najprije činjenica – za jedne stečena, za druge rođenjem dobivena – a ne “pravo”. Može li se ona živjeti i kako se može živjeti, to je pitanje pravnog sustava društva. Konkretno: može li postojati brak među istospolnim partnerima i smije li se i kako se ta sklonost oblikovati u javnom životu, to određuju pravne institucije. Pravni status oblikovanja istospolne sklonosti danas je različit u pojedinim društvima i državama.
Nije tako davno, ponavljam, homoseksualna sklonost tretirana kao bolest (1973. izbačena iz medicinskog leksikona u SAD-u) odnosno njezino prakticiranje verificiralo se kao kažnjivo djelo. Danas se taj problem ne vrjednuje više negativno nego upravo suprotno: kao nešto pozitivno, normalno, pa čak i poželjno.
Fenomen za najveće čuđenje
Dakle, unutar samo tridesetak godina pretvorilo se stanje kažnjivog djela u stanje koje pripada dostojanstvu čovjeka. To je zaista jedan fenomen za najveće čuđenje o jednoj civilizaciji. Kako objasniti tu masivnu promjenu svijesti? U jednom kršćanskom katoličkom „svijetu“, recimo tako, došlo je u relativno kratkom vremenu do radikalne promjene etičkih uvjerenja koja određuju temelj zajedništva i općeg dobra jednog društva, jedne nacije, jedne tisućljetne kulture.
U ovo kritičko pitanje spada i događaj Drugog vatikanskog koncila (1963. – 1965.) koji je imao za cilj „aggiornamento“ – podanašnjenje – Crkve i katoličanstva, i to uz optimizam da je razvoj civilizacije u zapadnom svijetu nešto pozitivno pa treba otvoriti „prozore i vrata“ Crkve kako bi zrak modernog vremena ušao u Crkvu (ili kako bi vjernici mogli izići iz Crkve?).
Razaranje sustava vrjednota zapadne kršćanske kulture
Taj zrak bio je kontaminiran „kulturnom revolucijom“ (1960.) studenata s negativnim posljedicama sve do danas. Kontaminacija nosi ime: razaranje sustava vrjednota zapadne kršćanske kulture. Usput rečeno: vodeći aktivisti te revolucije danas javno osuđuju tu „revoluciju“ kao djelo „puberteta“ i neki danas poznati političari stide se svog sudjelovanja u toj revoluciji.
Kinsey i homoseksualna revolucija
Veliki utjecaj na promjenu svijesti oko pitanja homoseksualnosti i seksualnosti općenito imala je znanost pokrenuta takozvanim Kinsey-reportom. Rezultati njegovih istraživanja nisu nikada dobili priznanje drugih znanstvenika. Naprotiv, njihovi rezultati istraživanja dokazali su neodrživost njegovih tvrdnji što se tiče fenomena homoseksualnosti.
>Kako je Alfred Kinsey postao arhitekt kulture smrti?
>Dr. Reisman: Žena koja je razotkrila Kinseya, ali i profesore Zakošeka i Štulhofera
Unatoč tome došlo je do spomenute promjene svijesti u vezi s homoseksualnošću zahvaljujući uspješnoj strategiji lobiranja osnovanog međunarodnog Gay i Lesbian-pokreta u Chicagu 1972.: Manifest of Chicago s ovim ciljevima: širiti prihvaćanje po svijetu da je homoseksualno ponašanje jedna varijanta normalnog ljudskog ponašanja i da je homoseksualnost legitimni alternativni stil života.
>Norveška: Radno sposobni, zdravi muškarac koji ima ženu i djecu identificira se kao ”transrodni invalid”
Time započinje djelovanje po svijetu „Gay-Rights” pokreta kako ga doživljavamo još i danas. Cilj pokreta jest „homoseksualna revolucija“ s rezultatom: konačna pobjeda nad bigoterijom snagom manipulaciji sličnom aktivnošću: prešućivanjem, poljepšavanjem života u homoseksualnim odnosima… Iz svega toga nastaje LGBTQ-pokret uz sudjelovanje društvenih i financijskih moćnika.
>Zašto Kinseyjevi okrutni eksperimenti nisu jedanko osuđeni kao Mengeleovi
LGBTQ -pokret postao je svjetski pokret političkog karaktera
Nema sumnje: političari, znanstvenici, crkveni ljudi nisu se dovoljno jako oduprli ovim metodama. Strategija pokreta je uspješna. LGBTQ-pokret postao je svjetski pokret političkog karaktera koji različite, većinom lijevo-liberalne političke stranke koriste – zloupotrebljavaju – u svoje političke svrhe. U stvari ove političke snage podupiru društveni razvoj koji prema poznatim antropolozima nužno vodi u socijalnu i kulturnu dekadenciju (J. D. Unwin).
Homoseksualnost je prirođeno svojstvo? To nije točno
Osnovna dogma pokreta glasi: homoseksualnost je prirođeno svojstvo i pripada nepromjenljivo k bitnosti i k identitetu dotičnog čovjeka. To nije točno. Čak i „rodna teorija“ tvrdi da je to konstrukt stvoren iz nekog interesa.
Znači da to svojstvo nije biološkog podrijetla i prema tome nije „naravno“, prirodno. U znanosti nalazimo korisne podatke i konačne spoznaje o toj materiji. Poznati znanstvenici s područja psihologije: Freud, Stekle, Adler, C. G. Jung… dolaze iz različite perspektive do uvjerenja: homoseksualitet kao jedna smetnja, kao poremećaj u razvoju na području spolnog identiteta nije prirođen nego je stečen pod različitim uvjetima i utjecajima. Stoga je homoseksualitet načelno promjenljiv, dakle izlječiva.
Bečki psihijatar Erwin Ringel označava homoseksualitet kao neurotični simptom koji rezultira iz otežanog razvoja u djetinjstvu. Postoje danas rezultati istraživanja psihologa u SAD-u koji potvrđuju spomenutu dijagnozu. Treba spomenuti da lobi LGBTQ-pokreta radi intenzivno na tome da takvi rezultati istraživanja ne dođu u javnost. Još više: istraživanje stoji pod širokim ideološkim pritiskom.
Sociološki gledano ovdje imamo slučaj: jedna nekada proganjana manjina društva postala je tako moćna i utjecajna „manjina“ (LGBTQ) da ona može druge „proganjati“ i „kažnjavati“ koji ne surađuju dovoljno u ostvarivanju njihovih prava.
U praktičnom političkom životu to funkcionira na sljedeći način: osobe homoseksualne sklonosti i prakticiranja članovi su političkih stranaka i različitih državnih institucija. Oni se, primjerice „Zeleni“ u Njemačkoj, uspješno protive osnivanju terapeutskih centara za ozdravljenje od homoseksualne sklonosti ili navike iako znaju da ima mnogo homoseksualnih osoba koje se žele osloboditi od te sklonosti i postati ljudi normalnoga reda većine.
Katolička Crkva je za LGBTQ-pokret neprijatelj broj jedan
Dakle: politička stranka krši pravo na ozdravljenje onih koji se smatraju bolesnima i kojima medicina omogućuje da postanu zdravi. Treba posebno naglasiti: Katolička Crkva je za LGBTQ-pokret neprijatelj broj jedan kojega treba ukloniti iz javnoga života, pa i metodom pete kolone: istomišljenicima omogućiti moćne pozicije u Crkvi koji će aktualizirati narativ u životu vjernika. Očit je primjer sinoda u Njemačkoj: „mijenjati katoličku vjeru i crkveni nauk u smislu LGBTQ svjetonazora”.
Odgovor Crkve: što može i što ne može činiti?
Priznajem da ovaj kratki teorijski pregled o fenomenu homoseksualnosti i LGBT-pokreta ne odgovara stvarnoj namjeri o tome razmišljati i pisati. Ovdje se radi prije svega o ljudima s kojima rame uz rame dijelimo svakidašnji život na radnom mjestu, u različitim aktivnostima, na različitim sastancima na kojima se donose odluke o načinu života… Radi se jednostavno o ljudima, a ne „homoseksualcima“.
Radi se o ljudima s određenom rijetkom sklonošću. Među njima ima i vjernika katolika koji nisu članovi pokreta. Crkva traži dijalog s njima s punim poštivanjem kao djecom Božjom. Prvo što im Crkva i iskreni katolik poručuje jest: nemojte dopustiti – ni sebi ni drugima – da se reducirate na seksualnu orijentaciju.
>Kako je sestra Borisa Jokića stvorila jaki ‘transrodni’ lobi koji je preuzeo hrvatsku psihijatriju?
Vi ste jednako uključeni u Božju ljubav kao i svi drugi. Načelno vrijedi: Crkva se mora držati tradicije i Svetog pisma: živjeti seksualnost dopušteno je samo u instituciji braka između muža i žene. U slobodnom bračno predanju oba spola postaju jedno tijelo i plodonosni: Bog koji je iz ljubavi izvor života, poziva čovjeka da bi u savezu ljubavi sjedinio odvojene spolove i tako omogućio ostvarenje čuda novoga života. Muško i žensko postat će jedno tijelo (Post 2,24), u tome će biti plodni i na sliku ljubavi Boga koja je izvor života.
Ova sposobnost sudjelovanja u Božjoj stvaralačkoj ljubavi ostvaruje se sakramentom vjenčanja između muškarca i žene. Time sakrament braka poprima stvarno djelujuću sliku odnosa koji povezuje Boga s njegovim narodom.
>Vrhovni sud SAD-a na strani kršćanske dizajnerice koja ne želi promicati ‘istospolna vjenčanja’
Ovdje je važno posebno istaknuti: tjelesna čežnja za sjedinjenjem i njezino ostvarenje je jedino ono po Božjoj volji koje je otvoreno k nastajanju novoga života. To je očito jedino sjedinjenje u ljubavi između muškog i ženskog ljudskog bića.
Sama sklonost i čežnja za sjedinjenjem između dviju osoba istoga spola nisu u sebi grijeh. Grijeh je njihovo ostvarivanje. To je Božji zakon i to je nauk Svetog pisma i tradicije od uvijek. Odatle slijede nepromjenljivi stavovi Katoličke Crkve na temu “homoseksualnost”…
Riječima pape Franje: ne postoji nikakav temelj za to da se između homoseksualnih životnih zajednica i plana Božjeg o braku i obitelji uspostavi neka vrsta analogije, također ne ni u dalekom smislu (Amoris laetitia, 251).
Partnerstvo između dviju osoba istoga spola ne može nikada biti brak
Tko traži da se homoseksualnost priznaje kao jedna jednakovrijedna varijanta Božjeg naravnog reda i zakona, taj zastupa sliku čovjeka koja je protiv Svetog pisma i protiv katoličke vjere.
>Nadbiskup Lihtenštajna otkazao misu u parlamentu jer su izglasali ‘istospolne brakove’
Partnerstvo između dviju osoba istoga spola ne može nikada biti brak. Ta izreka nije osuda osoba ni njihove velikodušnosti i privrženosti. No one ne smiju ostvarivati onu vlastitost braka čije međusobno tjelesno predanje čini ljubav plodonosnom.
Katolici i drugi ljudi sa sklonošću na homoseksualnost trebaju se kloniti LGBTQ ideologije
Njihova međusobna ljubav jest sudjelovanje u kreativnoj ljubavi Boga po tome da je usmjerena na djecu: na novi život, na stvaranje obitelji. Tu istinu naviješta Crkva iz ljubavi. Ona je zapravo shvatljiva svakom čovjeku koji je spreman shvatiti biti cjelokupne istine o čovjeku kao biću duha, duše i srca, a ne samo kao bića seksualnosti.
Sve govori o tome da LGBTQ ideologija ograničava cijeli identitet čovjeka na njegovu seksualnost i time stvara odvojeno zasebno društvo s vlastitom kulturom, jezikom, nošnjom, običajima… To nije dobro za čovjeka pojedinca ni za društvo.
Katolici i drugi ljudi sa sklonošću na homoseksualnost trebaju se kloniti LGBT ideologije jer ona ograničava razvoj punine njihova života. Sklonost bilo koje vrste pa tako i seksualna sklonost ne smije zavladati našim životom. Istina i prava ljubav jedini su izvori slobode i sreće i napretka.
O autoru
* Dr. Josip Sabol rođen je u Hodošanu 1938. godine. Studirao je u Zagrebu, Rimu, Münchenu i Darmstadtu. Godine 1965. u Rimu je zaređen za svećenika Zagrebačke nadbiskupije. Doktorirao je iz područja moralne teologije. Godine 1970. vraća se u Zagreb i počinje predavati na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Zagrebu. Sljedeće godine odlazi u Darmstadt na studij socijalno-političkih znanosti. U Darmstadtu djeluje kao profesor etike, filozofije religije i socijalnih znanosti, najprije na Pedagoškoj Akademiji, a kasnije i na klasičnoj gimnaziji. Istovremeno, kao gostujući predavač, na Bogoslovnom fakultetu u Zagrebu predaje pastoralnu sociologiju.
* Mišljenja iznesena u komentarima osobna su mišljenja njihovih autora i ne odražavaju nužno stajališta uredništva portala Narod.hr.
Tekst se nastavlja ispod oglasa
