Dr. sc. fra Stipe Nosić, član Franjevačke provincije sv. Jeronima, koji je godinama u službi u Samostanu Male braće u Dubrovniku, osoba je koja ponajviše zna o životu i djelu fra Bernardina Sokola, koji je godinama proučavao. Na nagovor bivšega provincijala Franjevačke provincije sv. Jeronima fra Bernardina Škunce, a ponajviše zbog pretpostavke da je u Glazbenom arhivu Samostana Male braće sačuvano najviše materijala o fra Bernardinu, fra Stipe je napisao njegov životopis.
Kaže da je o Sokolu pokatkad slušao, a uglavnom su to bile izjave ‘o njemu kao o velikom glazbeniku’, što je za Sokola govorio njegov učenik fra Ive Peran. Objašnjavajući zašto se odlučio na istraživanje života, ali i smrti fra Bernardina Sokola, fra Stipe kaže kako je mislio o ‘Sokolovu životu napisati samo nekoliko glavnih crta, ali kod skupljanja glazbene građe za izradu monografije o njemu, što je na sebe preuzela prof. Marija Riman, shvatio je kako je mnogo toga o ovom čovjeku skriveno, zaboravljeno, nestalo ili namjerno uništeno pa je počeo bilježiti i donio i one naoko beznačajne stvari, misleći da će one budućim istraživačima vjerojatno govoriti mnogo više nego njemu’.
Saznanja da su mnogi dokumenti netragom nestali poticala su ga da sve više traži kako bi prof. Riman što temeljitije mogla obaviti posao i Sokolova djela približiti javnosti.
‘Skupljao sam mrvice o Sokolu na različitim stranama i kod toga posla sve više osjećao da na neki način oživljujem toga velikog čovjeka za čiji grob se još uvijek ne zna’, govori fra Stipe.
U razgovoru za Hrvatski tjednik osvrće se na život, djelo i strašnu smrt nevinoga fra Bernardina, trgajući po tko zna koji put zaboravu ovoga velikoga svećenika i glazbenika, koji je sve činio na slavu Bogu i za Hrvatsku.
Mnogi su prihvatili laž koju su partizani plasirali o Sokolu
Istraživali ste život i djelovanje fra Bernardina Sokola te objavili nekoliko članaka o njemu. Danas ste možda jedan od onih koji ponajviše zna o životu i stradanju fra Bernardina. Kako to da ste se odlučili uhvatiti u koštac s tragičnom pričom ubijenoga fratra kojega su komunisti ubili i bacili u more?
Kad sam još bio gimnazijalac sedamdesetih godina u Splitu, čuo sam za Sokola, ali se o njemu tada govorilo tiho i u krugovima poznatih. Neki od mojih kolega kažu da su tada njegove tiskane note morali tovariti u kamion i bacati jer nije bilo mjesta za njih, a nisu se smjele raspačavati. Kad sam došao u Dubrovnik 2003., u Samostanu Male braće našao sam dosta takvih stvari. To je već bilo drugo vrijeme kad se Sokolova glazba počela cijeniti. Pripremajući materijal za knjigu koju smo o njemu tiskali, a priredila ju je u Rijeci 2010. Marija Riman, s naslovom Glazbenik fra Bernardin Sokol, shvatio sam da je mnogo toga o tom velikom glazbeniku razbacano i sklonjeno na različita mjesta. Tragajući za tim podatcima, osjećao sam da na neki način podižem toga čovjeka s morske obale u Orebiću, gdje su ga mještani u tajnosti pokopali.
Godinama se nije govorilo o tragičnoj smrti fra Bernardina, za čiji grob se ni danas ne zna, a nakon postavljanja spomenika njemu u čast na otočiću Badiji, gdje je i djelovao, neki su se odlučili poslužiti tezama kako je bio dušnik i izdao partizane i barataju s tim alibijem njegova ubojstva? Kako biste to komentirali?
Laž koju su partizani o Sokolu plasirali vrijedila je u to doba. Na osnovi laži da je izdao partizane, došli su po njega u samostan na Badiju, i ubili ga bez suđenja. Velika većina ljudi na Korčuli poštivala je toga čovjeka i velika većina njih nije povjerovala lažima o njemu. Jedan tako osjećajan čovjek, kakvim ga prikazuju njegova djela i fratarska sjećanja, ne bi to učinio, ako ni zbog čega drugog, onda zato što je poznavao neke od tih ljudi. Ipak, bilo je onih koji su povjerovali u tezu da je Sokol izdao partizane. Već za njegova života saznalo se ipak da on to nije učinio. Ali izgleda kako oni koji su krivi što su Nijemci uhitili partizane na Vrniku, ali ih nisu ubili, bili su ti koji su Sokolu presudili. Tako barem potvrđuju pisani podatci neposredno nakon Sokolove smrti.
Na temelju čega pojedinci donose takve zaključke o fra Bernardinu? Tko je najodgovorniji za takvo stanje situacije, odnosno za takve zamjene teza i koliko njihove teze, pogotovo nakon svih Vaših istraživanje i dokumentacije do koje ste došli, drže vodu?
Franjevci koji su sa Sokolom živjeli i koji su ga poznavali, čak i oni koji su otišli u partizane, kao što su Vid Mihičić i admiral Bogdan Pecotić, rodom s Korčule, nisu ga teretili za izdaju. Nisu ga teretili ni drugi franjevci koji su otišli u partizane. A, naravno, franjevci koji su znali kako Sokol diše i misli – znali su da on to nije učinio. U Ozninu arhivu, nađenom 74 godine poslije njegove smrti, također se nalazi čvrsti dokaz da ih nije odao. U njegovu svojevrsnom oproštajnom pismu, koje su uzeli iz njegove sobe u noći odvođenja i ubojstva 28. rujna 1944., u kojemu je on deset dana prije smrti, koju je predosjetio, zapisao da ih nije volio, ali da ih nije odao, nego da je to učinio ‘jedan njihov’. U malo dokumenata koji se u toj Ozninoj mapi nalaze podcrtane su riječi Hrvat i hrvatsko, pa ispada da su ga zbog toga ubili. Nema tu optužnice, nema dokaza, nema osmrtnice, nema podataka o grobu. Sve su te stvari objavljene i tiskane, a one koje zanima istina, mogu do njih doći. Ljudi su istinu o Sokolu morali gotovo 60 godina držati u svoja četiri zida. Na koncu su neki sa suzama očima u kameru svjedočili o tom ratnom zločinu nad Sokolom. Njihova djeca pomislila su da je došao kraj toj velikoj laži. Odjednom su oni opet napadnuti od onih kojima je u interesu da laž živi i dalje.
Neki zločin nad Sokolom opravdaju u ime ‘istine’ i nekoga ‘antifašizma’
Sve da je i istina da je fra Bernardin bio doušnik, kako je moguće da netko civiliziran opravdava njegovu vrlu okrutnu smrt bez suđenja?
Ima ljudi koji takvu stvar opravdavaju stoga što misle kako će dobiti neke političke poene. Nisu ni svjesni da sebi skaču u usta kad evidentni ratni zločin opravdavaju, i to u ime neke ‘istine’, u ime nekog ‘antifašizma’. Ne mogu sebi protumačiti činjenicu da među njima ima ljudi koji su visoke naobrazbe i koji se navodno bave poviješću. Sve da je Sokol izdao partizane, i da su oni uvjereni u tu tezu, trebali bi danas reći da nije dobro da je ubijen bez suđenja. Ali njima je ‘njihova istina’ očito dovoljna da nevina čovjeka bez suđenja i danas ponovno ubijaju.
Kako to da, unatoč činjenici da postoje dokumenti koji jasno pokazuju kako fra Bernardin nije bio doušnik, a što i sami više puta naglašavate, i dalje postoje one koji ne odustaju od komunističkih teza?
Neki novi antifašisti ne žele napustiti komunističke laži jer bi time izgubili tlo pod nogama. Njima stara komunistička laž, ne samo u Sokolovu slučaju, služi da budu u središtu pozornosti, da dobivaju političke zasluge i da na koncu žive za svoju pokvarenu istinu.
Postoje li danas naznake gdje bi se mogao nalaziti fra Bernardinov grob i zalaže li se još tko osim njegove braće franjevaca da se to konačno riješi i da ovaj svećenik konačno pronađe svoj mir?
Na plaži u Orebiću, na mjestu gdje je Sokol od mještana pred 75 godina pokopan, vršena su u dva navrata iskapanja. Kod prošlogodišnjega stručno vršenoga i opsežnog iskapanja nađeni su samo potplati njegovih fratarskih sandala. Drugih tragova nije bilo, što je znak da su krvnici još davno premjestili njegovo tijelo. Mogu zamisliti kako je u to doba bilo dovoljno da se u noći čuje hitac iz pištolja u zrak i sva vrata i prozori okolnih kuća ostali bi zatvoreni. Ostaje, međutim, još uvijek nada da netko tko je ipak upućen u tajne, a čuo ih je od svojih pređa, progovori i kaže gdje mu je grob.
Tekst se nastavlja ispod oglasa
