Izaslanstvo Udruge Hrvatski domobran iz Dubrovnika na proputovanju za Križni put u petak 31. ožujka, zaustavilo se na Plitvičkim jezerima, gdje se položio vijenac za prvog poginulog redarstvenika u Domovinskom ratu, Josipa Jovića.
U subotu 1. travnja domobrani su sudjelovali na tradicionalnom korizmenom Križnom putu „Stopama pobijenih“ od Đurmanca, preko Ilovca, do Macelja. Na Križnom putu bilo je nazočno oko petsto hodočasnika iz, Krapine, Zagreba, Dubrovnika, Varaždina i Toronta. Krenulo se pješice na pokornički hod dug oko 10 kilometara, istom onom stazom koja je u svibnju i lipnju 1945. bila ‘cesta bez povratka’, za nebrojene ratne zarobljenike i civile, ranjenike, žene i djecu.
Nakon Križnog puta u crkvi Muke Isusove u Macelju služena je sv. Misa koju je predvodio fra Franjo Tomašević u spomen na sve duše stradale na Križnim putevima diljem Hrvatske, žrtve genocidne odmazde i bezumne partizanske osvete, počinjene nad Hrvatima nakon završetka Drugog svjetskog rata.
Partizani su ratne zarobljenike sa željezničke postaje sprovodili prema obližnjem logoru u pilani, gdje su im najprije opljačkali sve vrijedne stvari, te ih u skupinama noću otpremali svezanih ruku na desetak kilometara udaljene lokacije Maceljske šume gdje su se obavljale masovne likvidacije. Križni put prošao je pored Ilovca i Lepe Bukve, gdje su 1992. otvorene jame i pronađeni posmrtni ostatci više stotina stradalih, među ostalim i 21-og svećenika.
Tek su 2005., zemni ostatci 1.163 pronađenih žrtava, nakon 12 godina čekanja na tavanu Medicinskog fakulteta u Zagrebu, pokopani u zajedničku grobnicu ispred crkve u Macelju.
Prikrivanje “klaonice nevinih hrvatskih žrtava” iz 1945., bilo je obavijeno velom šutnje sve do 1990. godine, a prvo služenje sv. Mise za nevine žrtve, predvodio je 9. lipnja 1991. kardinal Franjo Kuhurić u nazočnosti blizu deset tisuća vjernika. Inače, za otkrivanje maceljskih žrtava najzaslužniji je bio Fran Živičnjak, koji je među rijetkim preživio nezapamćeni zločin. Živičnjak je bio pitomac Domobranske zastavničke škole u Zagrebu, Ilica 242, od 10. rujna 1942., a od studenoga 1944. bio je djelatni pripadnik Hrvatskih oružanih snaga, stožera XVI. hrvatske domobranske divizije sa sjedištem u Zagrebu. Sa svojom divizijom povlačio se prema Sloveniji i Austriji, te su ga u Krapini 10. svibnja 1945. iz kolone izdvojili lokalni partizani i zatvorili u podrum OZNA-e u Krapini. Sam Bog zna kako se spasio.
Inače, na području Macelja ima još oko 130 grobnih jama koje na žalost do danas nisu identificirane niti otvorene. Svakako ih treba istražiti, jer svaka nedužna žrtva, pripadala ona bilo kojem narodu, bilo kojoj vjerskoj zajednici i bilo kojem političkom uvjerenju, umorena bilo gdje i bilo kada, zaslužuje poštovanje i molitvu, ima pravo na dostojanstvo pokopa.
* Priredio: Željko Kulišić, predsjednik Udruge Hrvatski domobran
