Proteklog je vikenda u župnoj crkvi u Jastrebarskom, u organizaciji Hrvatskog žrtvoslovnog društva, Udruge policije branitelja Jastrebarsko i Župe sv. Nikole biskupa u Jastrebarskom, održana je Misa i komemoracija povodom Sveeuropskog dana sjećanja 23. kolovoza i 78. godišnjice partizanskog napada na Dječji dom za ratnu siročad u Jastrebarskom 26 kolovoza 1942. godine.
Misa je održana za umrlu dječicu, mučki poubijane časne sestre i svećenike te mnoge druge koji su brinuli o nesretnoj i bolesnoj djeci u domu u Jastrebarskom tijekom II. svjetskog rata. Nakon mise, zapaljene su svijeće na spomeniku Domovini svim žrtvama ratova u Hrvatskoj te su posjećeni neki od grobova. Potom je održano kratko predavanje o aktualnim događajima vezano za ovu problematiku.
Vlč. Filip Marić održao je dirljivu propovijed čije dijelove prenosimo: „Hrvatsko žrtvoslovno društvo organiziralo je komemoraciju povodom sveeuropskoga dana sjećanja 23.8. i 78 godišnjice partizanskog napada na dječji dom za ratnu siročad. 26.8.1942. g. Dječji dom i prihvatilište u Jastrebarskom je osnovao zagrebački Caritas pod pokroviteljstvom nadbiskupa Alojzija Stepinca tijekom 1939 g. zbog velikih potreba za takvim prihvaćanjem djece s područja Posavine Banovine hrvatske. Dječji dom uređen je u dvorcu obitelji Erdödy te kontinuiranim velikim naporima svih djelatnika Caritasa i ostalih humanitarnih udruga kako svećeničkih tako i laičkih osigurali su se kapaciteti za zbrinjavanje i 1942 stvorili su se uvjeti za pružanje skrbi djeci pa i onda kada se nakon borbe na kozari pojavila velika potreba za zbrinjavanje djece s tog područja.
Ovo prihvatilište učinilo je sve što je bilo u njihovoj moći da se potrebitoj djeci pruži primjerena njega i skrb. Dok su u demokratskom svijetu nacizam fašizam i komunizam moralno i politički osuđeni, stratišta i grobišta njihovih žrtava obilježena a mnogi krivci osuđeni, komunizam se u Hrvatskoj bez prave osude provukao, prokrijumčario u demokraciju skrivajući se pod krinkom antifašizma, krivo shvaćene pomirbe ili zanimljivo, čak opravdanja osvete. Totalitarizmi su pogubni jer duboko zasijecaju društvo, stvaraju rane koje neće zacijeliti desetljećima a kako ide možda čak i stoljećima.. Do 1990 godine 26.8. obilježavao kao dan općine Jastrebarskog upravo na dan kada su partizani 1942 napali grad spalili željezničku stanicu, školsku zgradu, opljačkali poreznu upravu i tom prilikom odveli određeni broj djece koju su kasnije napustili a koje su seljani i časne sestre onda prikupljali po šumama pa ih zbrinuli ponovno u prihvatilište. U javnom prostoru se na žalost još uvijek nakon 78 godina mogu čuti laži o stradanju djece bez obzira na to što se odmah nakon demokratskih promjena počelo istraživati povijest grada i dječjeg doma u ii svjetskom ratu i što se već godinama iznose provjerene i provjerljive činjenice u znanstvenim radovima, osobnim svjedočanstvima i knjigama kojima se odgovorilo na brojne neistine koje su komunistički propagandisti širili o dječjem domu u našoj Jaski. Stoga se već nekoliko godina povodom ovog dana sjećanja na žrtve svih totalitarnih i autoritarnih režima obilježava i komemorira stradavanje djece i dječjeg doma i bolnice osoba kao i osobe koje su se nesebično brinule za djecu koja su u dom stigla teško bolesna i promrzla. Da bi se grijeh oprostio, počinitelj ga mora skrušeno priznati i za njega se pokajati. Kada će konačno zločinci priznati svoja zlodjela i pokazati stratišta nevinih ljudi. Je li moguće da je naša domovina krvlju stečena Hrvatska još uvijek okupirana zemlja pa se ne smije govoriti istina.
Čega se boje oni koji su sudjelovati u zločinima. Boje li se oni Boga ili misle samo kako će izmaknuti ruci ljudske pravde. Braćo i sestre, moramo moliti da se ne ustoliče laži, da se istina prizna, da se počinitelji pokaju i da se tako stvori mir u srcima svih ljudi. Tek će tada mir zavladati našim narodom. Dok se to ne dogodi naš će narod i dalje biti podijeljen i sve više se međusobno udaljavati. Razmišljati trebamo o žrtvama ama baš o svima, svima koji su poginuli trebamo odati pietet koji zaslužuje svaki čovjek kako za života tako i nakon smrti. Trebamo razmišljati do kakvog se to dna nečovječnosti može spustiti čovjek kad je vođen mržnjom kad može ubijati druge ljude samo zato što su drugačiji. U našim su krajevima pobijeni mnogi nevini ljudi a naša država Hrvatska ispada da je pomilovala zločince samo da bi oni priznali i prihvatili Hrvatsku što se na žalost nije dogodilo. Kao primjer – postojanje dvostruke povijesti – učenici srpske nacionalnosti ne trebaju učiti da je Domovinski rad agresija Srbije na Hrvatsku već u svojim udžbenicima spominju samo neki građanski rat. To na žalost svojim nepromišljenim izjavama potvrđuju i neki najviši predstavnici. Je li moguće stvoriti tako snažnu i prosperitetnu Njemačku nakon II svjetskog rata da svi građani Njemačke nisu prihvatili da su nacisti bili zločinci i neprijatelji vlastitog naroda. Neće biti napretka u ovoj našoj prekrasnoj domovini dok svi ne priznaju istine i ponašaju se u skladu s time. To je važno i za izlazak iz ove krize u kojoj se nalazimo. Ako nema sloge i jedinstva u narodu kako će taj narod napredovati. Mi se neprestano svađamo oko temeljnih stvari naše prošlosti. Nikako završiti II svjetski rat a kamoli Domovinski. Tu ne može više biti istina, jer istina je samo jedna. I dok ju svi ne prihvate nema napretka. Molimo Gospodina da se ne zaborave žrtve i njihova stradanja ali da pogibija ne izaziva nikad mržnju i osvetu da se zlo ne vraća zlim već da se zlo nadvlada dobrim te da duše mrtvih počivaju u vječnom miru.“ Predsjednik Hrvatskog žrtvoslovnog društva Ante Beljo izvijestio je o pronađenoj, dugo sakrivanoj knjizi dr sc Narcise Lengel Krizman uz recenziju povjesničara Dizdara o ratnoj siročadi za vrijeme NDH. Dr Lengel Krizman 12 je godina radila na toj knjizi u Hrvatskom institutu za povijest.
Obradila je 12.000 siročadi poimenično te otkuda su, tko se brinuo o njima i što se s njima dogodilo.
Prikazujemo izvadak iz knjige koji prikazuje obim organizacije za prihvat siročadi s Kozare u ljeto 1942 godine: „…..započele su užurbane pripreme za uređenje prvog prihvatilišta za kozaračku djecu u Jaski za kojeg liječnici i ostalo osoblje koje je u njemu radilo u svojim izjavama poslije rata izričito tvrde da to nije „bio logor u onom lošem smislu“ već prihvatilište u sklopu postojećeg Dječjeg doma. U Jaski pored dvorca stajale su na raspolaganju još i u međuvremenu napuštene talijanske barake kod franjevačkog samostana, baraka bivše konjušnice kod dvorca i baraka kod napuštene ciglane u Donjoj reci. Uz pomoć kotarskog liječnika (dr Branka Davile) uspjelo se „narod Jaske i okoline dignuti na noge“ tako da su se sve te barake očistile, tla nasula suhim šljunkom i prekrila obiljem slame. U Zagrebu je pak Kamilo Brössler po vlastitom priznanju „otvorio sve magazine i pokupio sve zalihe kreveta, posteljine, posuđa i hrane“ i sve to pripremio za transport u Jasku. Osim toga epidemiolog dr Černozubov sakupio je čitavu apoteku, pribor za raskuživanje i mobilizirao sanitetski personal. Nakon par dana grčevitog rada „mogli smo se odlučiti da primimo prve transporte“. Ispražnjen je i dvorac u kome je bio smješten spomenuti Dječji dom, a djeca su bila prebačena u improvizirane prostorije u velikom praznom hambaru, dok su se prostorije dvorca preuredile za dječju bolnicu. Što se tiče osoblja za prihvat i njegu djece bila je angažirana ekipa od oko šezdeset liječnika, civilnih i časnih sestara, učenica i ostalog osoblja. Bili su to liječnici B. Davila, Nina i Branko Dragišić, Karlo Weissman, N. Glumac, Mile Knežević, Imelda Potočnik, Kristina Bele. Ove dvije posljednje liječnice bile su sestre usmeljenke koje su došle iz Beograda zajedno sa još osmero sestara istog reda po kojih je u Beograd otišla jedna redovnica u Jaski na inicijativu dr. Brosslera. Iz Zagreba je pristiglo i oko dvadesetak sestara reda sv Vinka Paulskoga, a poslane su i starije učenice Škole sestara pomoćnica s obrazloženjem da vrše „obveznu praksu“. U pripremama na molbu K. Brösslera učenice Škole za učiteljice dječjih obdaništa tzv Mala škola smještena je u s. Rude (tri kilometara udaljenog od Jaske u pravcu Plješivice) zajedeno sa svojom upravnicom Josipom Tatjanom Marinić dobrovoljno su se prihvatile tog iscrpljujućeg i nadasve teškog posla. Uz tu ekipu radile su i ostale sestre usmiljenke koje su se zatekle u Jaski, ali one su radile samo u bolnici (dvorcu) i kod djece iz Dječjeg doma prebačenog iz dvorca u gospodarske zgrade (hambar), dok su sestre redovnice iz Zagreba radile u dijelovima prihvatilišta u Jaski……“ Brigu oko te djece danonoćno su vodile sestre redovnice iz Zagreba koje su i stanovale u jednom pregrađenom dijelu; postojale su i vlastite crpke za vodu („pumpe“); na sredini dvorišta postavljeni su bili golemi kotlovi za iskuhavanje rublja kao i za svakodnevnu potrebnu količinu tople vode. Iz Zagreba je u dva navrata stigla i veća količina donjeg rublja tako da su konačno djeca mogla biti dostatno obučena jer su iz logora stigla polugola ili pokrivena istrošenim i prljavim ostacima odjeće koja se gotovo potpuno raspadala prilikom raskuživanja……“
