(FOTO) Sjećanje na tragični odlazak antologijskog hrvatskog pjesnika Josipa Pupačića

Josip Pupačić sa suprugom i kćerkom u Londonu, foto: obiteljska arhiva

Antologijski hrvatski pjesnik Josip Pupačić, njegova supruga Benka i peterogodišnja kćer Rašeljka poginuli su 23. svibnja 1971. godine u zrakoplovnoj nesreći na Krku.

Josip Pupačić ili ujko Bepica, kako sam ga ja oslovljavao, ostavio je dubok trag u hrvatskom pjesništvu baš kao i životima svih koji su ga poznavali. U ovim sam kratkim crticama povezao neka moja sjećanja na njega.

“Ništa nije tako veliko i ljudsko kao tuga spojena s ljubavlju. I ništa tako sveto kao život.”

Josipa Pupačića je upravo tragičan gubitak trojice braće (kao i Josip Pupačić, svi poginuli u nedjelju u isto doba dana, poslijepodne i svi od struje ili vatre…) poveo u eshatološku onostranost tuge i doveo do punine istine o svetosti života, tog nedokučivog dara neizmjerne Božje ljubavi.

Josip Pupačić, nositelj tuge (Tri moja brata – “Kad sam bio tri moja brata i ja, kad sam bio četvorica nas.”), tražitelj ljubavi (Zaljubljen u ljubav – “Volio sam je kao travu i kao jasenje, ko trstiku i kanarinca, ko uspavanku i majčino buđenje.”), tražitelj iskona (Ne može se rastati od mene – “I ja sam ova zemlja, ovaj narod, ovaj grad. Nemojte pokušati da me rastavite od mene. Nemojte pokušati ovu zemlju – žive i mrtve, i zemlju. (Bilo bi kao da se i nisam rodio, kad bi je mogli izvesti iz mene.) Ali, čovjek je neiseljiv, kao i zemlja. I ne može se rastati od sebe.”), Bogotražitelj (Moj Bog – “Našao sam ga i On je našao mene moj Bog koji me voli.”), tražitelj ljepote u radosti (More – “i zagrli me more oko vrata i more i ja i ja s morem zlatom sjedimo skupa na žalu vrh brijega i smijemo se smijemo se moru”). Josip Pupačić, pjesnik lirske slutnje (posljednja zbirka pjesama “Moj križ svejedno gori” kojom kobno predskazuje vlastiti kraj u vatri…) završio je svoje ovozemaljsko putovanje i sakrio se u svojoj pjesmi “Zvijezda da mi je biti, i živjeti kao zvijezda negdje visoko, visoko. Pa da netko za mene brojeći zvijezde kaže: Ono je moja zvijezda. Zvijezda da mi je biti.“.

Josip Pupačić (ujko Bepica kako smo ga od milja zvali) rođen je kao četrnaesto dijete u majke Ive i šesnaesto dijete u oca Ivana (Ikele) koji je kao udovac sa dvoje djece oženio moju prabaku Ivu. Bilo ih je šesnaest malih Pupačića, a što je čak i za ono vrijeme bila zaista velika, brojna obitelj. Josipa Pupačića nije moguće razumjeti izvan konteksta njegove obitelji, njegova Slimena, njegove Cetine, njegovog Zagreba, njegove Domovine jer su ga upravo te neraskidive sveze odredile kao čovjeka i kao pjesnika. Ujko Bepica , kao i svi sinovi uostalom, bio je snažno vezan za svoju majku Ivu, moju dobru prabaku. Prabaka Iva je nakon tragičnog gubitka svog četvrtog sina Josipa (Bepice), njegove žene Benke i njegove kćeri Rašeljke (imala je tada nepunih pet godina moja mala rodica) prestala plakati, a kada ju je moja majka na dan pogreba u suzama pitala: “Bako moja odakle ti snaga?”, mirno joj je odgovorila: “Seko moja, ovo mene dragi Bog kuša ko Svetog Joba…”. Kada su je kasnije pitali: “Bako, ko ti najviše fali?”, rekla bi, prema kazivanju moje majke: “Moj Ikela da on i ja zajedno molimo krunicu”. Moje najživlje sjećanje na ujku Bepicu jedna je naša zajednička vožnja automobilom od Splita do Slimena i kako se smijao i šalio sa mnom. Prabaku Ivu dobro pamtim iz vremena mog djetinjstva i ljeta provedenih na Slimenu. Njezina soba u staroj kamenoj kući u Pupačićima mirisala je na limune koje je držala na ormaru. I sada vidim moju prabaku Ivu, tog dobrog svetog Matrijarha i njezino nježno lice, tople oči i uvijek blagi osmijeh, s krunicom u ruci, bez puno riječi, u tihoj molitvi srca. Ničim nije odavala tragiku svog biblijskog gubitka. Uživao sam sjediti s njom i gledati je, valjda zbog neopisivog mira i blagosti kojima je zračila. Imao sam jedanaest godina kada je otišla na nebo onima zbog kojih su presahnule njezine suze. Tek kasnije sam razumio zašto je moja majka uvijek govorila kako je prabaka Iva svetica na nebu i kako je često znade zamoliti “Bako moja, moli za nas”, jer ona je, siguran sam u to, zapisana u martirologiju koji nisu ispisale ljudske ruke, već neizreciva bol i snaga vjere tolikih bezimenih naših svetih majki, baka i prabaka, čuvarica svetosti u vremenu, čuvarica na izvorima našeg praiskona.

“Od iskona bili smo skupa
i do konca bit će mi pratilac
moj Bog.”

(Josip Pupačić)

*Baka autora ovog teksta sestra je pjesnika Josipa Pupačića, Jaka Pupačić Katurić.

**Biografija i bibliografija izdanja djela Josipa Pupačića http://www.matica.hr/knjige/autor/155/

***Autor teksta, odvjetnik Časlav Žaja, živi i radi u Zagrebu. Oženjen je i otac osmogodišnjeg Jakova.

Izvor: narod.hr