Župa Budaševo svečano je u srijedu 10. veljače proslavila svetkovinu svoga zaštitnika bl. Alojzija Stepinca. Središnje misno slavlje u župnoj crkvi predvodio je sisački biskup Vlado Košić. U koncelebraciji bili su domaći župnik vlč. Krešimir Bulić i petnaestak svećenika, a uz brojne župljane slavlju su prisustvovali i brojni hodočasnici sisačkog kraja.
Na početku homilije biskup je pozdravio sve okupljene i čestitao im blagdan bl. Alojzija Stepinca, zaštitnika njihove župe i cijele hrvatske nacije. „Danas slavimo Čistu srijedu, tj. početak korizme i blagdan bl. Alojzija Stepinca. Premda na prvi pogled to ne ide zajedno, jer je svetkovina zaštitnika župe uvijek najradosnije slavlje u župi, a korizma je vrijeme pokore i ozbiljnosti, međutim blagdan našeg zaštitnika veoma je ozbiljan sadržaj koji nas i te kako treba uozbiljiti, sabrati i pokazati pravi kršćanski put života.
Naime, i korizma nas uči duhovnosti te nas djelima pokore, tj. kako smo čuli u Evanđelju: molitvom, postom i milostinjom, uvodi u dublji kršćanski život.”
“I blaženi Alojzije, biskup i mučenik, učitelj je duhovnosti, onaj koji nam pokazuje put kršćanskog života i uvodi nas dublje u smisao žrtve, pokore, križa i dovodi do uskrsnog slavlja. Tako da je Pepelnica i te kako spojiva s današnjim blagdanom našega Zaštitnika. Mogli bismo upravo o tome danas razmišljati, draga braćo i sestre: o Blaženikovoj školi pokore i mučeništva koju bismo i mi trebali svladati i iz njegova primjera nešto naučiti za sebe i za naš kršćanski život“, rekao je biskup.
Govoreći o čitanju iz knjige proroka Joela gdje Bog upućuje poziv svima nama, biskup se zapitao kakav su post i kakva pokora Bogu po volji? „Razderite srca, a ne halje svoje!’ To znači da nije dovoljna samo izvanjska nego je potrebna nutarnja pokora, tj. promjena srca – srca treba razderati, tj. promijeniti, a ne haljine! Treba se vratiti Bogu, jer – evo kako lijepe definicije Boga! – ‘on je nježnost sama i milosrđe, spor na ljutnju, a bogat dobrotom, on se nad zlom ražali.’ To je upravo bit Godine Božjeg milosrđa u kojoj se nalazimo po odluci pape Franje: povjerovati Bogu koji je milosrdan i blag, koji je sama dobrota i nježnost – i vratiti mu se svim srcem. Blaženi Alojzije Stepinac može nam izmoliti upravo takvo srce, taj stav duše, naše nutarnje obraćenje, promjenu odnosa prema Bogu i ljudima – jer on je sam iskusio silno Božje milosrđe, veliku Božju ljubav. Istina, iskusio je i velike kušnje, velika trpljenja, težinu životnog križa i samo mučeništvo, ali – on to ne bi tako ustrajno, hrabro i do kraja izdržao da nije neprestano osjećao Božju blizinu i njegovu pomoć.”
“Kako se samo čudesno ostvarilo njegovo geslo koje je uzeo za biskupski moto iz 31. Psalma: ‘In te Domine speravi – u Tebe se, Gospodine, uzdam“, rekao je biskup Košić te je u nastavku dodao kako kada je Stepinac 1934. imenovan nadbiskupom koadjutorom, nije se osjećao spreman za tu visoku i tešku službu, ali prihvatio ju je samo s pouzdanjem u Božju pomoć i s jedinom željom da tako sav služi svome vjerničkom hrvatskom narodu. „I kada je bio kao Nadbiskup suočen s velikim patnjama ljudi u Drugom svjetskom ratu, nije se bojao reći vlastodršcima ono što je istina, što je Božja volja s čovjekom, osuđujući i nacistički rasizam i komunistički ateizam, a zagovarajući pravo na dostojanstvo svakog čovjeka, bez obzira na vjeru, naciju i rasu. To se nisu u Europi mnogi usudili“.
U nastavku biskup je iznio brojna svjedočanstva o Stepinčevim dobročinstvima. „Čak jedan Židov Louis Breiere svjedoči da je, uz papu Pija XII., ‘Stepinac bio najbolji zastupnik progonjenih Židova u Europi’. I prema progonjenim Srbima bio je dobročinitelj i mnogima spasitelj. Vlatko Maček izjavio je za njega da je ‘Stepinac spasio 10 tisuća srpske djece’! A da ne nabrajamo 150 žena u Glini, intervencije za zagrebačkog episkopa Dositeja komu je spasio život i koji je izjavio da se njemu ima zahvaliti što nije bila srušena zagrebačka pravoslavna crkva u Zagrebu, kao što je izjavio i javnu osudu rušenja zagrebačke sinagoge, pa tolike intervencije da je vlast NDH svojim ukazom zabranila intervencije pod prijetnjom kazne, što međutim on nije poslušao i nastavio je pomagati svima.”
“Zato možemo slobodno reći da je on zaštitnik sirotinje – koji je Caritasom bio na pomoć i Židovima, od kojih je spasio jedan starački dom primivši starce u svoj dvorac u Brezovicu i tu ih hranio, jer on je bio neustrašiv zagovaratelj prava obespravljenih – koji je na propovjedaonici grmio protiv rasizma tvrdeći da pred Bogom nema nižih niti viših rasa jer svi su ljudi, bilo koje rase bili, djeca
Božja koja imadu jednako pravo govoriti ‘Oče naš!’, na što je njemački namještenik u ime Trećeg Reicha u Zagrebu izjavio: ‘Da je to rekao neki biskup u Njemačkoj, ne bi živ sišao s propovjedaonice!’? Treba jasno reći da je on stradao jednako od režima NDH kao i od režima Jugoslavije, kako kraljevine, tako i poslije rata komunističke koja ga je i doslovno bacila u okove, nakon namještenog sudskog procesa koji je bio obična farsa, te je osuđen jer nije htio pogaziti svoju vjernost Papi i Svetoj Stolici, te jer je javno osudio progon Crkve što ga je započeo novi komunistički režim koji je u smrt poslao više od 500 samo svećenika, a koliko još i časnih sestra, bogoslova, da ne govorimo o broju ubijenih katoličkih vjernika – i to sve iz mržnje prema vjeri i hrvatskom narodu! Nije zato, braćo i sestre, nipošto neshvatljivo to da je nadbiskup Alojzije Stepinac postao „najsvjetliji lik Crkve u hrvatskom narodu“, kako ga je nazvao sveti Papa Ivan Pavao II. i simbol čitave naše patničke nacije“
Podsjetivši i na montirani proces protiv Stepinca i na njegove riječi koje je više puta izgovorio „Moja je savjest čista!“, biskup je istaknuo da boli što u posljednjih godinu i pol dana slušamo teške optužbe koje su zapravo ponavljanje onih istih laži koje su na komunističkom sudu protiv Stepinca iznosili njegovi tužitelji.
ˇ„Zapravo sve te konstrukcije, kako tada tako i danas, svode se na dvije optužbe: on je kriv prvo, jer je ustrajno branio pravo katolika na ispovijedanje svoje vjere, i drugo, jer je kao katolički biskup branio pravo hrvatskog naroda na vlastitu nezavisnu državu. A u bivšem režimu ne samo biskupima i svećenicima, nego i svim vjernicima i ljudima koji su bili vjernici i domoljubi, moralo se suditi, progoniti ih i ušutkati. Pa ipak, Boga se ne može ušutkati, protiv Boga se čovjek može pobuniti i protiv njega boriti, ali – pobjeda je na kraju uvijek Božja. Zato i mi znamo: što ga više bezbošci i protivnici hrvatskoga naroda napadaju, on još sjajnije blista i njegov sjaj ni malo ne blijedi. Dapače, sve je jači. Ne bojmo se, stoga, dragi vjernici, ne uznemirujmo se nego radujmo se i kličimo jer znamo: Bog tako priprema još veličanstveniju pobjedu svete vjere i konačne istine“, zaključio je biskup Košić te pozvao vjerenike da tijekom korizme u nedjelje ne odlaze kupovati u trgovine te da ugase televizore i više vremena provode u pojedinačnoj i obiteljskoj molitvi.
Na kraju okupljenima se obratio domaći župnik vlč. Bulić, zahvalivši biskupu i svima koji su i ove godine uložili svoj trud i vrijeme u pripremu župnog blagdana. Nakon mise najmlađi župljani predvođeni vjeroučiteljicom Nikolinom Milatović izveli su krati scenski prikaz života bl. Alojzija.
