Fra Ante Vučković za Narod.hr uoči Božića: ‘Bog na naše potrebe odgovara bolje od nas’

Foto: Facebook

Badnjak je. Samo nas još kratko vrijeme dijeli od slavlja svetkovine rođenja Isusa Krista.

Uz želju da se kroz ovih nekoliko trenutaka kroz koja budete čitali tekst saberete i otvorite svoja srca za Kristov dolazak, donosimo vam intervju s fra Antom Vučkovićem, franjevcem i profesorom na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Splitu.

Svećenik ste Franjevačke provincije Presvetog Otkupitelja i profesor na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Splitu. Možete li nam se ukratko predstaviti?

Fra Ante Vučković: Rođen sam prije 62 godine u Sinju, u radničkoj obitelji. Bilo nas je bilo petero braće i dvije sestre. Svećenik sam Franjevačke provincije Presvetoga Otkupitelja. Predajem filozofiju na Katoličkom bogoslovnom fakultetu Sveučilišta u Splitu. Sve do početka pandemije preko tjedna sam radio na fakultetu, a vikendom u pastoralu. Sad je taj ritam izmijenjen.

Božić je pred vratima. Iza nas je razdoblje kroz koji su se vjernici nastojali što bolje pripremiti za trenutak Božića. Uz duhovnu pripremu, vjernici također nastoje što bolje pripremiti svoj dom za ovaj radostan događaj, pa je vrijeme adventa bilo ispunjeno čišćenjem, pripremom kolača, kupovinama… No, često nas upravo sve te obaveze toliko zaokupe da se zanemari ono najbitnije. Što biste poručili onima koji su se do sada iscrpili kućnim poslovima te možda zanemarili duhovnu pripremu? Kako da istinski sudjeluju u svetkovini Božića?

Fra Ante Vučković: Izvanjske pripreme nisu nevažne. Mi po njima uspijevamo ući u ozračje svečanosti. Uređena kuća, čista i svečana odjeća, svečana i ukusna hrana. Pa ipak, znamo da izvanjsko nije dovoljno. Potrebno je urediti svoje odnose. One s Bogom i one s drugima. To je puno teži posao, a u njega često ulažemo manje nego u uređenje prostora. Više vremena provedemo u trgovačkim centrima, nego u razgovorima koji bi nam mogli važne odnose olakšati od nesporazuma i međusobnih okrivljivanja. Nerazmjerno puno više vremena posvećujemo ekranima, nego li što posvećujemo sebe pred Presvetim. Pa ipak, naše izvanjske pripreme za proslavu Isusova rođenja pokazuje da nismo neutralni prema njemu. Otkrivaju naše potrebe: da život dobije svečani sjaj, da odnosi budu neopterećeni, da pripremimo radost jedni drugima. Hoću reći: u nama, čak i kada to ne znamo ili ne želimo sebi priznati, titraju potrebe da posvetimo prostor i vrijeme. Kako to sve manje znamo iz odnosa s Bogom, činimo ono što znamo. Uređujemo svoj prostor i svoj izgled. Pripremamo hranu i nadamo se priznanju i radosti. U nama je velika čežnja da iziđemo iz mraka i da se na nama vidi svjetlo. To je vjerojatno najdublja i najstarija metafora kojom Sveto Pismo govori o Isusovu dolasku. On je svjetlo koje dolazi osvijetliti naš mrak. I najpovršniji božićni običaj i najbanalniji način da organiziramo božićno vrijeme svoje korijene i svoj smisao vuku iz sudbonosnog i prijelomnog događaja Isusova utjelovljenja.

Ako me pitate što bih poručio ljudima koji su se iscrpili u izvanjskom, sugerirao bih im da krenu za onim za čim uistinu čeznu. Kada se bave kućnim poslovima, neka tragaju za čim im srce uistinu čezne. Mogli bi otkriti da čeznu za prihvaćanjem i priznanjem, da žele učiniti druge sretnima, da ulažu silan trud samo kako bi izmamili osmjeh na licu svojih najdražih i čuli njihovo priznanje. Možda bi mogli otkriti da im je stalo do zajedništva i međusobne pozornosti i ljubavi. I sugerirao bih im da se pitaju što Bog ima s tim. Ili što s tim ima Isusovo rođenje. U podnožju naših potreba uvijek je moguće otkriti kako Bog na njih odgovara bolje od nas. Slaviti Božić znači odvažiti se sudjelovati u Božjem približavanju našim potrebama i mukama.

Narod.hr: Prema Evanđelju Isusovo je rođenje najprije bilo navješteno pastirima, skromnim i priprostim ljudima na koje je malo tko obraćao pozornost. Koju nam to poruku šalje?

Fra Ante Vučković: Bog dolazi čovjeku. Ne dolazi našim društvenim ulogama. Dolazi konkretnom čovjeku koji ima svoje ime, povijest, muke, čežnje, očekivanja, nade. Naše nas društvene uloge često zatvore i za bližnjeg i za Boga. Čovjek koji je sa svih strana osiguran ne propušta lako kroz svoje bedeme ništa što bi mu u pitanje moglo postaviti njegovo carstvo. Siromašan čovjek nije osiguran. On je u neprestanom trudu da svoj život učini malo boljim, ljepšim, lakšim. Zato je otvoreniji za druge. Bogati se ograđuju, siromašni ne. Bogati hoće biti dostatni sami sebi, siromašni znaju da to ne mogu. Bogati žele biti još bogatiji, siromašni imaju male želje. Bogati se žele osigurati i preko najdulje zamislivih granica svoga života, siromašni rješavaju pitanja današnjega dana. Bogati iskorištavaju zajedničke izvore, siromašni to ne čine. Bogati su slijepi za siromašne, siromašni svijet vide realnijim očima. Ovo vrijedi i na osobnoj i na društvenoj razini, vrijedi i za pojedince i za narode, odnosi se i na obične, skromne ljude i na velike korporacije. Novac iskrivljuje ljudski pogled na svijet. Zaslijepi čovjeka za dragocjenost svijeta, okoliša, iskrivi mu pogled na drugog i nadasve mu zamrači pogled za Boga. Zato je Isus govorio da je nemoguće služiti Bogu i bogatstvu. I zato je imao bolji i neposredniji odnos sa siromašnima nego sa bogatima. Zbog tog se razloga i proslava Božića u bogatim zemljama iz odnosa s Bogom mijenja u orgije šopinga. Ne slavi se dolazak Božji, slavi se vlastita moć oslikana u moći novca.

Ipak, ako se zaustavimo na pastirima koji su prvi čuli vijest o Isusovu rođenju, opazit ćemo da u svima nama leži mogućnost otvorenosti za glas s neba. Svi smo u svojoj srži čuvari blaga i života koji nije rezultat naše moći. U tome sličimo pastirima. Ni naš život nije nastao našom odlukom i voljom. Sami smo sebi darovani. Pastir čuva ovce, ali ovce ne žive snagom koja dolazi od pastira. One žive životnom snagom koju ni jedan pastir ne može proizvesti, ali joj može biti od pomoći.

Pozornost ljudi je važna. Nekada je životno važna. Ali pozornost neba prožima cijeli ljudski život i daje mu usmjerenje i osmišljenje.

Ovaj Božić dolazi u okolnostima strogih mjera protiv širenja pandemije, koje nam otežavaju i ograničavaju život, a mnogi će stariji ljudi, zbog rizika zaraze, ostati kod kuće i neće moći sudjelovati u svetoj misi. Također, mnoge obitelji u Zagrebu još uvijek osjećaju posljedice ovogodišnjeg potresa, a u mnogim se crkvama u Zagrebu, koje su oštećene, neće moći služiti mise. Kako u svim tim okolnostima ne klonuti duhom?

Fra Ante Vučković: Ljudski duh je najčudesnija snaga na zemlji. Snagom duha smo postali to što jesmo. Od uređenja društva do svakodnevnoga života. Ljudski duh je živ ako pred sobom ima zadatak i ako je postavljen pred pitanja na koja treba odgovoriti. Za nas ljude je najopasnije stanje klonuća duhom. To opažamo na sebi, na svakoj sportskoj momčadi, na svakom narodu. Svaki rat uvijek cilja na slamanje volje i duha svoga neprijatelja. Kako mi uspijevamo ne klonuti duhom u najtežim životnim poteškoćama? Ima više izvora od kojih duh živi. Odnos s Bogom. Vjera u njegovu blizinu. Drugi ljudi. Njihova hrabrost, blizina, spremnost pomoći. Ljudska solidarnost. Ljubav. Dovoljno je da čovjek voli samo jedno ljudsko biće pa da u sebi ima snagu za život. Zadaci. Životni zadaci. Tko god ima razlog zašto živjeti u stanju je podnijeti velike nedaće i svladati velike prepreke. Štoviše, u najtežim životnim situacijama iz ljudi izlazi ono najbolje što jesu. Prirodne katastrofe, ratovi, nevolje uvijek približe ljude i iz njih izvuku nepoznatu dobrotu i snagu. U kriznim vremenima naše se želje smanje i lakše opažamo razliku između bitnoga i nebitnoga. Srušena crkva odjednom otvori oči za važnost mise. Postane nam jasno kako zgrada služi prvenstveno susretu s Bogom, a ne nekom estetskom kriteriju. Mi želimo i svoj prostor urediti na najbolji mogući način, ali naše su potrebne dublje i veće od samoga prostora. U savršeno uređenim prostorima mogu stanovati ljudi koji se ne vole i koji ne vide smisla svoga života. Mi čeznemo za ljudskom i Božjom blizinom puno više nego za nekim prostorom. Zgrada se može srušiti, ali susret s Bogom ne ovisi o zgradi. Štalica u kojoj se Isus rodio bila je važna kako bi Marija mogla roditi u zaštićenom prostoru, ali rođenje djeteta je važnije od zgrade ili štalice. U Svetoj zemlji je to gotovo opipljivo. Kao hodočasnici susrećemo samostane i crkve, ali važnije od zgrada je obični događaj da je žena rodila dijete. Marija Isusa, Elizabeta Ivana. Ti najobičniji i svakodnevni događaji su nešto najčudesnije na svijetu. Dijete koje se rađa. Novo. Jedincato. Posebno. Nikad do sada takvo. Sve dok se rađaju nova djeca ljudski duh neće klonuti. Sve dok i na najpovršniji način budemo slavili Božić, postoji nada da se nećemo osjećati ostavljeni i prepušteni samima sebi. Ili, što je još gore, moći drugih ljudi, tehnike ili umjetne inteligencije. Prorok Izaija na najsažetiji i najsvečaniji način to izriče kada kaže: … „Jer, dijete nam se rodilo“ (Iz 9, 5).

Kao duhovnik Studentskog katoličkog centra u Splitu posebno ste posvećeni i radu s mladima. Imate li uoči Božića neku posebnu poruku upravo za mlade?

Fra Ante Vučković: Više od moje posvete radu s mladima, ja sam obdaren njihovom voljom da me žele u svome društvu. Odnos s mladima omogućuje mi dodir sa svijetom koji je u nastanku. U njima opažam želju da svijet učine boljim mjestom za život. Nošeni su čežnjom da pronađu gdje se isplati utrošiti snagu i ljubav koje su im dane. Imaju više povjerenja u dobrotu od odraslih. Lakše i brže svladavaju znanja i vještine. Ako bi im trebao nešto poručiti, bilo bi da se ugledaju u ono što je radio i govorio Isus i prema tome oblikuju svoj život: otkrivati dobrotu u ljudima i davati joj prigodu, otkrivati ljepotu u prirodi, dopustiti da ih zahvati udivljenje pred njezinom ljepotom i čudesnošću, stvarati i sebi i drugima prigode za učenje, rast i dobrotu, zalagati se za zajedničko dobro, sudjelovati u inicijativama solidarnosti, radovati se životu, ljudima, svijetu. Putovati, govoriti drugim jezicima, hodati, stvarati. Iscjeljivati odnose, stvarati prostore slobode, uklanjati strahove. I nadasve imati povjerenja u Božju dobrotu. I poručio bih im da uvijek iznova posegnu za Božjom riječi i u njoj traže odgovore na svoja pitanja.

Podržite nas! Kako bismo Vas mogli nastaviti informirati o najvažnijim događajima i temama koje se ne mogu čitati u drugim medijima, potrebna nam je Vaša pomoć. Molimo Vas podržite Narod.hr s 50, 100, 200 ili više kuna. Svaka Vaša pomoć nam je značajna! Hvala Vam! Upute kako to možete učiniti možete pronaći OVDJE

Izvor: narod.hr