Padre Pio je nosio Isusove rane, stigme, na svojim rukama, nogama i boku, točno 50 godina. Stigme su se na njegovu tijelu pojavile 20. rujna 1918. godine, a nestale nekoliko dana prije nego što je umro 1968. godine. 2. svibnja 1999. godine je beatificiran. Povodom toga donosimo priču kako je dobio stigme.
Dne 22. listopada 1918. godine Padre Pio pisao je svome duhovniku, ocu Benedettu, opisujući kako je primio stigme:
Ujutro, 20. prošloga mjeseca, na koru, nakon što sam slavio svetu misu, prepustio sam se pospanosti, nešto slično slatkome snu. Svi nutarnji i vanjski osjeti, štoviše, sve sposobnosti moje duše, bili su uronjeni u neopisivu tišinu. Okruživala me, i gotovo na me nasrtala, potpuna tišina. Odjednom sam bio ispunjen neizmjernim mirom i napuštenošću, koji su sve preplavili stvarajući zatišje u previranjima. Sve se ovo dogodilo u tijelu.
Dok se ovo događalo, pred sobom sam ugledao misterioznu osobu sličnu onoj koju sam vidio u večernjim satima 5. kolovoza. Jedina je razlika bila u tome što je po njegovim rukama, nogama i boku sada kapala krv. Pogled na to uplašio me a ono što sam u tome trenutku osjećao neopisivo je. Pomislio sam da bih trebao umrijeti i uistinu sam trebao umrijeti da Gospodin nije intervenirao i ojačao moje srce od kojega su mi gotovo gorjela prsa.
Vizija je nestala te sam postao svjestan da su mi ruke, stopala i bokovi uprskani krvlju. Zamislite agoniju koju sam iskusio i nastavio je kušati gotovo svakodnevno. Ranjeno je srce neprekidno krvarilo, osobito od četvrtka do nedjelje navečer. Dragi Oče, umirem od bola zbog rana i stida koji osjećam u svojoj duši. Bojim se da ću iskrvariti do smrti ako Gospodin ne čuje moju iskrenu molbu da me izbavi iz ovoga stanja. Hoće li mi Isus, koji je dobar, udijeliti ovu milost? Hoće li me On konačno osloboditi od ovoga stida koji su u meni prouzročili ovi vanjski znakovi? Uzdignut ću svoj glas i neću prestati moliti dok On u svome milosrđu ne uzme, ne rane ili boli, što je nemoguće jer ja želim biti opijen boli, nego ove vanjske znakove koji mi stvaraju takvu sramotu i nepodnošljivo poniženje. (Pisma 1, br. 511)
Knjiga franjevca Francesca Castellija pod imenom “Otac Pio pod istragom”, koja se temelji na donedavno tajnim dokumentima iz vatikanskih arhiva koje se tiču istraga o stigmama svetog oca Pija, dokazala je nadnaravno podrijetlo stigmi Padre Pia.
Osim toga, otac Pio bio je pun herojskih kreposti, te poput našeg Leopolda Mandića osobito posvećen sakramentu pokore, tj, ispovijedanju vjernika. On kao izvanredni molitelj uživao je posebne Božje darove, i izvanjske (ekstaze, viđenja) i nutarnje (lokucije). Osobitu radost imao je u služenju svete mise.
Mnogi su još za njegova života po molitvi Padre Pija dobivali uslišanja i čudesna ozdravljenja, čak i od najtežih i neizlječivih bolesti.
Treba dodati da je Padre Pio mnogo patio zbog svojih rana i svoga rada. No, u svim prilikama je s bezgraničnim strpljenjem sve podnosio, pa i podmetanja koja su dolazila iz crkve, te je sa velikom poslušnošću i ljubavlju obavljao svakodnevne dužnosti, što je jedan od važnih dokaza svetosti.
