Tea Bekavac, diplomirana ekonomistica i majka četvero djece od kojih je jedna djevojčica umrla s teškom dijagnozom tek sa dva i pol mjeseca, o čemu je svjedočila na Hodu za život, za Narod.hr je posvjedočila o svom hodočašću u Međugorje.
Donosimo njezino svjedočanstvo u cijelosti:
Na nagovor jedne meni drage osobe pišem o hodočašću u Međugorje. Već mjesec dana razmišljam kako započeti i što napisati da ne ispadne da pišem o sebi s obzirom na to da jako puno ljudi iz mog kraja hodočasti Gospi u Međugorje, tako da ja nisam ništa posebnija od njih. Ali evo došla je prilika da svjedočim o svima njima koji pješače ne samo iz Tomislavgrada kako smo rodica i ja krenule, nego i iz drugih gradova u okolici i šire naravno.
Misao je bila već neko vrijeme u glavi, a čekala se dobra prilika. Moram reci da su me potakli statusi na Whatsappu mojih prijatelja i rodbine koji su par dana prije objavljivali kako su se zaputili na hodočašće. Neki iz Tomislavgrada, a neki iz drugih mjesta.
Nema odustajanja
Imala sam samo 2 tjedna godišnjeg odmora i u ta dva tjedna i svađu i Zlatni Pir svekra i svekrve i još drugih događaja pa nekako kao da nije bilo dovoljno vremena da se odlučim i na pješačenje, ali kad sam jedan dan saznala da moja rodica Ivana Marinčić ima želju ići pješke u Međugorje odmah sam naglas rekla da želim ići i ja. I kod mene je to to, čim sam izgovorila na glas nema više odustajanja🤣.
Inače, ovo je meni bio 4. ili 5. put da idem pješke u Međugorje iz Tomislavgrada, a Ivana je hodočastila preko 20 puta, prvi put je, ako se ne varam, krenula sa 16 godina. Zadnjih nekoliko godina ide i u 6. mjesecu za godišnjicu Ukazanja i u 9. za Malu Gospu. A mene nikad nije odbila kad sam ju zamolila da ide sa mnom i u 8. mjesecu😊 jer jedino tad dođem iz Zagreba na godišnji i jedino tada imam mogućnost ići.
Moje prvo pitanje Ivani je bilo jesi li sigurna da želiš ići sa mnom s obzirom na to da ja nemam nimalo kondicije, radim u uredu, sjedim 8 sati možda jednom tjedno prošetam i nisam se niti malo pripremala za pješačenje. Imam samo veliku želju i dobru volju, a s druge strane ona tih 80 kilometar prepješači tako lepršavo da čovjek ne može vjerovati.
> Tea Bekavac: Naša Rita živjela je samo 2 i pol mjeseca, ali suprug i ja smo bili uz nju do kraja
I krenule smo…
13.8 smo donijele odluku da krećemo. Krenule smo na Veliku Gospu ujutro jer smo zbog posla i drugih obaveza imale jedino ta dva dana.
Prvi dan smo hodale od našeg sela Mrkodol koje se nalazi u Tomislavgradu do Gruda. Hodale smo od 8 ujutro do 18.30, nekih 37 kilometara. Imale smo dvije pauze po 35 minuta. Moja šogorica Ana nas je stalno pitala treba li nam nešto donijeti, ako bilo sto trebamo da javimo pa su nam u jednom trenutku donijeli meni štapove, Ivani šiltericu i tablete za bolove te pečenu pitu koju nam je moja svekrva Ruža spremila.
U Grudama smo spavali kod moj vjenčane kume Martine koja nas je primila, nahranila omogućila nam da se odmorimo do sutra.
Ivana je stigla bez ikakvih bolova do Gruda. I ja sam kao bila bez bolova dok nisam sjela. Kad sam sjela na kauč ja vise noge nisam osjećala. Nisam ih mogla podignuti na kauč. Totalno su otkazale. Cijelo vrijeme su pulsirale od bolova. Trebala mi je pomoć da dignem noge. Nakon toga je trebalo doći do stola da mogu jesti i tražila sam pomoć jer nisam se mogla kretati. Martina me pitala ako želim da me vrati kući jer sam ja izgledala kao netko tko više ni koraka ne može napraviti. Rekla sam čak da neću ići u sobu jer mi je to predaleko za hodati da ću ostati na kauču. I rekla sam joj da kući neću, čekat ću jutro pa ću vidjeti što ću.
Tijelo mi je otkazalo, ali pomolila sam se…
Ja sam u glavi čvrsto odlučila da ću ići, ali tijelo je totalno otkazalo. U tom trenu sam čak pomislila sigurno neću moći dalje. Gotovo je, a za mene je to bio teški poraz krenuti i da moram odustati. U tom trenu sam rekla: Gospe mila i mili Isuse pomozite mi molim Vas, ja sam mislila da sam čvrsta i jaka i da ću stići jer sam tvrdoglava i što odlučim to ću i napraviti, ali tijelo mi je fizički otkazalo i ako mi Vas dvoje ne pomognete nema šanse da ću doći.
Nekako sam se tu večer dovukla do sobe i legla. Kad bi se probudila noge sam morala rukama preokrenuti na drugu stranu. Ujutro me bilo strah pomaknuti nogu jer je to bio trenutak u koji ću saznati mogu li dalje. Uspjela sam se dići, svaki mišić na nogama me bolio, ali mogla sam se pomalo kretati. I kad se prisjetim svaki put prije mi je isto tako bilo. Kad se ohladim, drugi dan su me mišići boljeli, ali nema veze idem pa do kud stignem stignem. Nema odustajanja. Ivana je bila skroz dobro kao i uvijek.
Drugi dan
Ujutro smo krenule u 7.30 iz Gruda i stigle u Međugorje navečer u 22 sata. Ali najbitnija riječ je stigle, ja sam cijelim putem šepala i jedva hodala. Onaj najvažniji dio zbog kojeg prepričavam ovu priču su ljudi koje smo pute sretali odnosno pored čijih domova smo prolazili.
Što smo bili bili bliže Međugorju to nas je više ljudi zvalo da svratimo, odmorimo, popijemo nešto ili pojedemo. Kako smo krenule u 7 odredile smo da nam najveća pauza bude u podne kad smo trebale doći do jedne benzinske pumpe. Vani barem plus 38, mi hodamo, negdje ima kuća pa se sjećam puta od prije, negdje nema, samo cesta i nisko raslinje pa ne znaš gdje si i koliko još do te pumpe. Svako malo ja pitam Ivanu hajde opet izguglaj koliko još do te pumpe i tako svakih 3 minute. Baš mi je bila potrebna pauza i kava. To mi je bio cilj, a nikako da stignemo.
Još nas je jedna uzbrdica dijelila od pumpe, ja jedva pomičem noge, vruće, prži sunce, podne otkucava kad se pored nas zaustavi jedno auto. Mlada, zgodna djevojka pruži ruku iz auta i daje nam po jednu hladnu bočicu vode, svakoj po jednu čokoladicu i svakoj po krunicu iz Međugorja. Kako nas je to dirnulo i razveselilo, to vam ne mogu opisati. To mi je bila snaga za dalje. Jedan osjećaj neopisive sreće. Nepoznata osoba prošla autom pored nas vidjela nas, okrenula se otišla na benzinsku pumpu kupila baš za nas stvari koje su nama u tom trenutku značile više nego bilo sto drugo sto dobijem kad sjedim u udobnosti svoga doma. Srce k’o kuća! Zaboravile smo ju pitati ime, pokušala sam zapamtiti barem tablice, ali nisam uspjela. Bijeli manji auto je vozila.
Put pun dobrih ljudi
Pauzu smo odradile na pumpi popile kavu i sok i nastavile. Oko 2 smo bili u selu Bovo, još nije bilo vrijeme za pauzu, ali su nas ljudi tako lijepo pozvali da jednostavno nismo mogli odbiti. Ja se nadam da sam dobro zapamtila prezime, obitelj Ćosić. Jedna žuta kuća s desne strane ceste. Mi prolazimo i pozdravimo: Hvaljen Isus i Marija! Oni nam odzdrave: Vazda Isus i Marija! Ajde svraćajte! Mi: Hvala idemo dalje. Oni: Odakle putujete: Mi: Iz Duvna, iz Tomislavgrada! Oni: Svraćajte kad ste iz Duvna, ma svaka vam čast! I tako smo svratili.
Na kraju je tu kod njih bila njihova rodbina iz Duvna pa smo se i s njima upoznali. Popili kavu, pojeli smokava. Na stolu pršuta i kruha i svega i ljudi nas cijelo vrijeme nude da uzmemo, pitaju trebamo nešto. Baš nam je bilo lijepo. Pozdravili smo se i nastavili put u 2 sata, a vani barem plus 38.
U Donjim Hamzićima smo kao i uvijek svratili kod naše rodice Magde i njene obitelji. Tu smo ručali i odmorili. Već godinama svi koji hodočaste u Međugorje, kako poznati tako i nepoznati, svraćaju kod obitelji Puljić i ne samo ručaju nego i spavaju. Oni znaju primiti i desetke hodočasnika pa se to spava gdje tko stigne. A sami su u Domovinskom ratu bili protjerani sa svog ognjišta. Divni ljudi!
Od Hamzića je uvijek najteže jer ima još nekih 12 km, na kraju puta si, umoran i slomljen, tako blizu, a tako daleko. Putem bi mi prije kod svake kuće pitali koliko još do Međugorja i odgovor je uvijek 10, pa da barem netko kaže 9 odmah ti je lakše. Sada gledamo Google pa piše previše još dodatno pitam ljude u nadi će će reći manje.
Dobrota nas je dizala
Hodamo mi tako, uz cestu rastu smokvice, mi pomalo beremo i jedemo, a ljudi nas samo zovu. U jednoj trgovini smo kupile sok i sjele na zidić pokraj kuće i jedna mlada žena prolazi i pita nas treba li nešto kupiti želite li odmoriti, dođite uberite sebi smokve. Nije ništa trebalo, ali nas je ta dobrota tako dizala i nosila. Popričali smo s njom. Živi inače u Njemačkoj, u Bremenu i hodočasti putevima Svetog Jakova, kažem znam kako vam je.
Idemo dalje, jedna žena obavlja neke poslove blizu svoje kuće i vidi nas, mene kako šepam, pa kaže: Tu gore mi je kuća, ajte sad lijepo tamo, skuhat ćemo kavu, odmorite, a vi morate i negdje spavati. Zahvalile smo joj jer smo jednostavno morale dalje. Ja sam bila jako spora, a htjele smo stići tu večer u Međugorje. Svi koji su čuli da pješačimo iz Tomislavgrada su govorili svaka vam čast. Neka vam bude blagoslovljeno.
Naš plan je bio stići do Svete mise u 19h, ali kako ja stvarno nisam mogla brzo hodati jednostavno nismo uspjele. Ivani sam više puta rekla da ona slobodno ide jer je puno brža i da će sigurno stići na misu, ali ona je rekla da nema šanse, da me neće ostaviti. Idemo tako dalje i jedna gospođa stane autom na sred ceste, otvori vrata i kaže: Tu gore mi je kuća hajde molim vas svratite nešto popijte ili pojedite.
Kažem da od srca zahvaljujemo, ali stvarno moramo dalje. Ona opet: možete li barem malo lubenice i mi pristanemo na lubenicu, kažemo ne možemo ulaziti unutra, možemo u dvorištu. Kaže ona ni slučajno uđite u dnevni boravak. I tako smo sjele popričale i nasmijale se i rasplakale, pojele lubenicu i zahvalile se i nastavile. Gospođa se zove Mirjana Barbarić.
Teško je odbiti dobre ljude…
Nastavile smo dalje i nakon samo nekoliko stotina metara jedan gospodin sa škarama prelazi cestu, kreće prema svom vinogradu koji je uz cestu da nam ubere grožđa. Uzeli smo po jedan grozd i lagano putem jele. Naravno, on je htio nama dati puno više, ali mi smo se zahvalile od srca i nastavile dalje uz hercegovačko grožđe.
Još jedno 2 kilometra mi opet pozdravljamo, domaćini odzdravljaju svraćaju, mi zahvaljujemo, kažemo da moramo nastaviti pa nas pitaju od kud putujemo i kažemo iz Tomislavgrada, a ljudi nam govore svaka vam čast pa dajte svratite iz daleka ste puta i nekako ih je teško odbiti pa pristajemo nasloniti se bar na zidić i kratko popričati i pojesti koju smokvu.
Svaki nas taj susret ohrabri i ispuni te da snage za dalje. Za mene su svi ti ljudi toliko veliki i vrijedni barem jedne naslovnice u dnevnim novinama. Zamislite kad bi umjesto vijesti kojima nas bombardiraju svaki dan na naslovnici pisali o dobrim ljudima koji se na bilo način daju drugima i pomažu bližnjem svomu, ne samo poznatome nego i nepoznatome. Mislim da bi to i sve nas potaknulo da budemo bolji. Na nas dvije su ostavili stvarno veliki trag i ne samo oni nego i drugi koje su ne samo nama nego i drugima pružili i mjesto za spavanje i ručak, hladnu vodu, lijepu riječi blagoslov. Neka ih sve dragi Bog blagoslovi i nek čuva Majka Božja Međugorska. Od srca svima hvala❤
> Tei su u 7. mjesecu trudnoće rekli da će beba umrijeti: Nisam razmišljala o pobačaju – Rita je živjela 2,5 mjeseca i umrla na mojim rukama
Posljednji dio puta…
Od Tromeđe, koja se nalazi 2 km od Crkve u Međugorju koja je bila nas cilj, hodale smo 1 sat. Ivana je uzela moju torbu, tražila da se naslonim skroz na nju da mi olakša koliko može jer je vidjela da sam u lošem stanju, ali samo fizički, glava i dalje jaka. Noge sam jedva vukla, bole svi mišići, leđa… Povlačim noge, rukama držim za Ivanina ramena pomičemo se mic po mic i nikako da dođemo do Crkve.
Sestrična i njen suprug su bili cijeli dan s djecom Međugorju i sad su u restoranu čekaju nas da dođemo, pojedemo i idemo kući. Već dva puta i pitaju trebamo li pomoć, hoće li doći autom po nas, kažem ni slučajno, doći ću uz Ivaninu pomoć. I tako smo nakon sat vremena došli do Crkve, ja fizički slomljena, a obje tako sretne, i ispunjene. Kleknule kod Gospinog kipa pred Crkvom plačemo i zahvaljujemo. Jedno prekrasno iskustvo, neopisivo.
Došli smo ti Majko draga sa svih strana ove zemlje, donijeli smo ti svoje jade i u njima svoje želje! Od srca hvala svima koji su bili uz nas i od preporučam svima koji mogu, imaju želju da se upute ne razmišljajući previše što će i kako će. Sve će se posložiti, samo sve prepusti u Božje ruke! Neka Vas čuva i blagoslovi dragi Bog i naša draga Majka Marija🙏🏼❤
Tekst se nastavlja ispod oglasa
