Prije 690 godina nastao je jedan od hrvatskih najljepših, najpoznatijih i najdragocjenijih srednjovjekovnih pisanih spomenika, Istarski razvod.
Riječ je o ispravi kojom se utvrđuju granice (”termeni i kunfini”) između feudalnih gospodara s jedne i seoskih općina (”komuna”) s druge strane. U tim se dokumentima govori o pravnom postupku razgraničenja posjeda u srednjovjekovnoj Istri koji su pripadali Pazinskoj Knežiji, Oglejskoj Patrijaršiji i Mletačkoj Republici.
Razvođenje je stari slavenski pravni običaj kojim se utvrđuju granice terenskom ophodnjom, a vjerojatno je riječ o rezultatu dugotrajnog “terenskog rada”, dokumentima koji su se dalje nadopunjavali, ispravljali, dok su po svemu sudeći razne inačice objedinjene 1325. godine u djelu pod imenom “Istarski razvod”.
Izvorno je napisan na trima jezicima: latinskom, njemačkom i hrvatskom (glagoljicom). Naš se jezik naziva njegovim narodnim hrvatskim imenom. Predstavlja ujedno i bogato vrelo hrvatske onomastičke građe. Jezikom se ne izdvaja iz niza hrvatskih srednjovjekovnih pravnih tekstova, dakle neliturgijskih tekstova pisanih čakavskim književnim jezikom s niskim stupnjem crkvenoslavenske jezične infiltracije.
Prvi ga je objavio Ante Starčević 1852. u Kukuljevićevu Arhivu.
Danas ga možete pregledati u digitaliziranom obliku na mrežnim stranicama Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu.
