Profesor zadarskoga Sveučilišta i ugledni hrvatski jezikoslovac Josip Lisac ističe kako je hrvatska dijalekatna leksikografija u 20. stoljeću bila zanemarena i nerazvijena te da od 1990. svjedočimo renesansi čakavske leksikografije i znatnim uspjesima koje postižu kajkavski i štokavski leksikografi.
Prof. Lisac u tekstu “Nad kartama hrvatskih dijalekatnih rječnika od 1990. do 2015.” objavljenu u splitskom časopisu za proučavanje čavske riječi “Čakavska rič” (XLVI., 2018., br. 1-2, siječanj-prosinac) naglašava kako najnovija djela iz čakavske leksikografije i ne samo nje pokazuju kako je zamah do kojeg je došlo potkraj 20. stoljeća nastavljen i dalje pa sad imamo i goleme rječnike u svim hrvatskim narječjima.
Napominje kako su autori rječnika brojni jezikoslovci, amateri izvorni govornici i oni koji to nisu te ocjenjuje kako su njihova ostvarenja često izvrsna građa za lingvističke i ostale raščlambe.
Podsjeća kako u čakavštini još nedostaje opsežniji rječnik od govora buzetskoga dijalekta. “Među čakavcima uz buzetski dijalekt problematično je još i Lastovo, koje je, slično Pelješcu, dobilo rječnik, ali bi bili potrebni i dodatni napori”, piše Lisac i dodaje kako bi u obradbi trebali pomoći profesionalni lingvisti i zajednica.
Izrazito je u 21. stoljeću, tvrdi, oživjela i štokavska leksikografija te podsjeća kako bi bio potreban rječnik područja oko Orašja. “Slabo je leksikografski obrađen istočnobosanski dijalekt”, piše Lisac i dodaje kako bi izvanredno bio potreban rječnik barem jednoga hrvatskog govora istočnobosanskoga tipa.
Smatra kako bi i leksikografski trebalo obraditi i govor Hrvata u Rekašu (Rumunjska). “Potreban bi bio također jedan rječnik bokeljskih Hrvata”, napominje prof. Lisac te podsjeća kako nam nedostaju rječnici Hrvata torlačkoga govora.
Ocjenjuje i kako je u 21. stoljeću vrlo oživio leksikografski rad u kajkavskom narječju. “Najviše rječnika imamo s područja zagorsko-međimurskoga dijalekta, napominje i dodaje kako su tradicionalno među kajkavcima leksikografski najraposloženiji Podravci.
Ističe i kako s područja turopoljsko-posavskoga dijalekta postoje važne monografije te dodaje i važna leksikografska ostvarenja na području goranskih dijalekata, a reprezentativan rječnik dobio je i donjosutlanski dijalekt sa svojom ikavicom.
U novom broju “Čakavske riči” pišu još i Joško Božanić o “Poslovicama otoka Visa”, Sanja Vulić “o pjesništvu i pjesničkom jeziku Mate Meršića Miloradića” te “O književnim djelima Vlaste Sindik Pobor”, Antonela Marić i Marijana Alujević o “Organskim idiomima i stilističkim načelima”, Gordana Čupković o “jeziku Senjaninova ‘Razgovaranja (1555.)”, Marijana Tomelić Ćurlin o “Splitskoj rukopisnoj zbirci”, Vjekoslava Jurdana o “Intersticijskim jezičnim međuprostorima kroz prizmu ča-kaj-što na primjeru Drage Štambuka”.
U prikazima i prilozima objavila je Ljerka Šimunković prikaz knjige Sanje Vulić “Jedinstvo različitosti” te Marina Garbin “Čakavski govori otoka Šolte – nematerijalno kulturno dobro”.
