Polazeći od činjenice da je identitet nekoga grada, u ovome slučaju grada Zagreba, glavnoga grada Republike Hrvatske, zbir svih postojećih atributa: prostornih, urbanističkih, tehnoloških, prirodnih, povijesnih, društvenih, religijskih, tradicijskih i drugih svih dijelova Hrvatske, kao i svih sastavnica hrvatske povijesti, kulture i znanosti koje utječu na opću percepciju grada kao kompleksne tvorevine društvenoga života, reprezentanta države kojoj je glavni grad. To je ono što trenutno grad Zagreb i jest, ono po čemu je poseban i što ga razlikuje od drugih gradova. To je i način na koji se njegovi stanovnici ponašaju i predstavljaju javnosti, što misle o sebi, osjećaju i drže da jesu. Budući da je identitet promjenljiva, ili „supstancija i dinamička stvarnost“ (Alain de Benoist), koja se živi, stvara i mijenja, to je sveukupnost mnogih čimbenika od kojih su kulturni, povijesni, vjerski i tradicijski najvažniji, ne samo važna sveukupnost već i u mnogočemu presudna za taj identitet, njegovo održavanje i preživljavanje, odnosno mijenjanje. Osim toga bilo koji grad, pa tako i Zagreb, ima svoj image (imidž), svoju sliku kojom ga vide njegovi stanovnici, odnosno njegovi posjetitelji, kao i svoj brand, što je rezultanta svih identitetskih svojstava po čemu je prepoznatljiv i različit od drugih gradova. Ali to prelazi okvir teme o kojoj želim nešto više reći.
Važan čimbenik u stvararanju identiteta, imagea ili branda grada su oznake, poruke u krajoliku, posebno spomenici i nazivlje trgova i ulica, kao odraz kulturne, povijesne tradicije i življenja u prošlosti i sadašnjosti, što djeluje i na identitet, način življenja u tom gradu (J. Stanić, L. Šakaja, L. Slavuj). Poznato je da je uloga uličnoga nazivlja višestruka. Nazivlje je ne samo orijentir u prostoru, već i simbolična oznaka kojom se prenose vrijednosti, poruke. Prema većini autora (Azaryahu i Kook) najveća prednost nazivlja trgova i ulica pred drugim memorijalnim simbolima poput spomenika, memorijalnih centara ili muzeja jest njegova sveprisutnost i lišenost osjećaja uzvišenosti, jer ulice i trgovi pripadaju u svakodnevnu sferu »običnih« stanovnika grada, te ih stoga karakterizira mogućnost prijenosa poruke na vrlo senzibilan, gotovo neprimjetan i podsvjestan način. Ulično nazivlje je na prvi pogled sasvim jednostavno, beznačajno u odnosu na druge medije kao što su televizija ili novine i snažno je sredstvo u simboličnoj izgradnji kolektivnoga ili nacionalnog identiteta, poput poštanskih maraka ili novčanica. To je posebno važno u trenutcima formiranja nove države, kao što je slučaj s Hrvatskom, kada dolazi do svjesnog jačanja povezanosti unutar društvenih struktura izravnim, kao i manje očitim mjerama izgradnje kolektivnog identiteta. Tada se obično traži uporište za izgradnju vlastitoga identiteta u riznici povijesti, kulture i znanosti, odnosno u prošlosti. Zajednička je povijest nužna, jer predstavlja integralni dio nacionalnog identiteta, određuje tko smo i što smo i time, kako navode neki autori (Azaryahu i Kook), kolektivna povijest predstavlja zajedničku nacionalnu biografiju. Tom prigodom se vrednuje svaki pojedini dio prošlosti, ličnosti ili događaji, a odgovarajuće njihovome vrijedonosnome udjelu daju se veće ili manje ulice i trgovi u središnjem ili perifernome dijelu grada. Time ulično nazivlje predstavlja odličan izvor za iščitavanje službenih gledišta na kulturno-povijesno naslijeđe dotičnoga naroda i mjesta koje u njima zauzimaju pojedine ideologije, događaji i ličnosti (J. Stanić, L. Šakaja, L. Slavuj).
Nazivlje zagrebačkih trgova i ulica i zaslužni Hrvati
Šetajući zagrebačkim ulicama i trgovima uočit će svaki iole pozorniji šetač da mnoge ulice nose imena ličnosti, institucija i država koje baš i nemaju puno veze s hrvatskim nacionalnim identitetom, interesima ili povijesno – političkim, povijesno – kulturnim hodom hrvatskoga naroda, države i njezinih građana. Također i pregledom popisa ulica i trgova u Zagrebu, glavnome gradu Republike Hrvatske i središtu hrvatskoga političkoga i svekolikoga, a posebno kulturnoga života, nije teško uočiti činjenicu postojanja nazivlja trgova i ulica koje nemaju nikakve poveznice s imenima mnogih velikana hrvatske povijesti, kulture, znanosti, ili tome slično. Tako napr.: u zapadnome dijelu grada Zagreba uz Ilicu, na početku Črnomerca nalaze se ulice i trgovi s nazivljem ličnosti i zemalja iz susjedstva (Slovenska ulica, Grahorova ulica, Cankarova ulica), odnosno zemalja iz širega europskoga okruženja (Britanski trg, kojega stariji Zagrepčani još uvijek zovu Mali plac, t.j. Mali ilički trg, Ulica Republike Austrije, Trg Francuske Republike, kojega mnogi izgovaraju kao Trg Francuske revolucije). I tako bi se šetajući Zagrebom moglo nabrajati nazivlje takve vrste: od Rooseveltova trga (kojega Theodora ili Franklin Delano?) i Rockefellerove ulice do Aleje Bologne ili ulice Argentine, Brazila, Meksika, Čilea itd. A u zadnje vrijeme se može u dnevnim novinama pročitati da svoju ulicu ili trg čekaju Walt Disney, Edith Piaf, Marie Curie i drugi, dok nema riječi o ulici ili trgu hrvatskoga osvjedočenoga prijatelja i zagovornika pape svetoga Ivana Pavla II. Teško je naći neke poveznice i razloge toga imenovanja u prošlosti kao i njihove opstojnosti u sadašnjosti, osim u činjenici da je to najvjerojatnije na djelu puzajuća, ali sad već i agresivna „sveopća globalna homogenizacija na cijelom planetu, koje je svrha iskorijeniti ljudske različitosti, različitosti među narodima, razlike među jezicima i kulturama“ i što je i „najveća opasnost identitetima svih naroda.“ (Alain de Benoist). Drugoga logičnoga ili posebno važnoga momenta za takvo imenovanje ulica i trgova u Zagrebu je nemoguće naći, tim više što je dug popis ličnosti iz hrvatske kulturne povijesti ili pak iz velikoga niza hrvatskih prijatelja koje u Zagrebu nemaju svoju ulicu ili trg. Očito je da se tu radi ili o neznanju administrativnoga aparata i političkoga, predstavničkoga tijela i vodstva – u što je teško povjerovati – koje odlučuje o nazivlju ulica i trgova, ili o posjedovanju neke vrste hibridnoga identiteta, odnosno o namjernoj – radije ne bih htio u to vjerovati – ili nenamjernoj nemarnosti. Ili je to samo logična posljedica sveukupnosti netom navedenih razloga. Time se na vidljiv način ne samo vrijeđa već i razgrađuje hrvatski nacionalni identitet, ruši ponos i obezvrijeđuje hrvatski doprinos europskoj i svjetskoj zajednici.
Tako Ivan Klobučarić (Dubašnica, o. Krk, 1545.? – Fürstenfeld, 1605.?), poznat i kao Joannes Fluminensis, prvi moderni europski kartograf, koji je kartografski prikazao austrijske, habsburške nasljedne zemlje (Kranjska) i također veliki dio Hrvatske, nema svoje mjesto u gradu Zagrebu. I danas posjetitelji pitoresknoga austrijskoga gradića Fürstenfelda, u blizini mađarske granice, mogu vidjeti na nekadašnjem augustinskome samostanu spomen ploču kojom su tamošnje gradske vlasti obilježile Klobučarićev život i djelo s jasnim izrijekom da je rođen u Hrvatskoj na otoku Krku. Drugi znameniti Hrvat, koji također „ne stanuje“ u Zagrebu, je Vinko Jelić (Rijeka, 1596. – Zabern/Saverne, 1636.), svećenik (kanonik) i skladatelj europskoga značaja čije su zbirke skladbi (Parnasia militia, Strasbourg, 1622.; Arion primus, Strasbourg, 1628.; Arion secundus, Strasbourg, 1628.) bile velike europske glazbene uspješnice početka XVII. stoljeća. Još u Zagrebu nema ulica ili trgova mnogih europski uglednih hrvatskih odličnika poput kardinala Jurja Utišinovića, Tome Nigera, Dobrića Dobričevića, Andrije Paltašića, Ivana viteza od Sredne i dr. U Zagrebu, ali ni u Rijeci, „ne stanuje“ ni najveći hrvatski kipar i oltarist zreloga baroka Antonio Michelazzi (Gradisca di Isonco, 1707. – Rijeka, 1772.), poznat i kao „sculptor fluminensis“ koji je djelujući cijeli životni vijek u Rijeci svojim radovima i radovima svoje radionice (oltari, propovjedonice, kipovi, krstionice) zavidne kvalitete ukrasio ne samo brojne riječke crkve, već i crkve istarskoga, kvarnerskoga područja, Vinodola, Senja, otoka Krka i Raba. Njegov oltar sv. Franje Ksaverskoga se nalazi u katedrali u Grazu, a oltar bl. Augustina Kažotića, zagrebačkoga biskupa krasio je staru zagrebačku katedralu, a sada se nalazi u crkvi u Lupoglavu nedaleko Dugoga Sela. Rođenjem Furlan, svojim djelovanjem zasigurno spada u hrvatski kulturni korpus, koji zaslužuje i svoje mjesto u gradu Zagrebu. A dobroćudni, radišni i nadasve praktični hrvatski domoljub Mirko barun Ožegović Barlabaševački (Vinarce kraj Križevaca, 1775. – Senj, 1869.), senjsko-modruški biskup, kulturni, politički djelatnik, hrvatski preporoditelj, kojega se pamti sa poznate slike D. Weingartnera Hrvatski sabor 1848. godine i koji je bio jedan od prvih ravnatelja Hrvatskoga glazbenoga zavoda u Zagrebu također nema svoju ulicu ili trg u Zagrebu. Jedan od najzaslužnijih utemeljitelja hrvatske znanstvene anglistike Aleksandar Šandor Lochmer, (Senj, 1857. – Zagreb, 1915.), jedan od prvih predavača engleskoga jezika na Sveučilištu u Zagrebu, pisac prvoga englesko-hrvatskoga rječnika i engleske gramatike također nema svoje mjesto u nazivlju zagrebačkih ulica i trgova. Možda nekima Milutin Barač (Paukovec, Sv. Ivan Zelina 1849.- 1938.) i nije zanimljiv toliko kao prvi Hrvat, graditelj, tehnički i poslovni voditelj rafinerije nafte u Rijeci, prve rafinerije na jugoistoku Europe, hrvatski rodoljub kojega su fašističke vlasti otjerale iz Rijeke, koliko kao praktični znanstvenik i svestrani praktičar – konstruktor košnica za pčele koje po njemu nose naziv – Baračevke, a ipak u zagrebu nema svoje ulice. Na popisu hrvatskih znanstvenika koji u zagrebačkom uličnom nazivlju nedostaju je i Stjepan Mohorovičić, (Bakar, 1890.- Zagreb, 1980.), teoretski fizičar (teorijski predvidio postojanje pozitronija), seizmolog, meteorolog i astronom, koji je cijeloga života zbog svoje životne naivnosti, nespretnosti, ali i političkih (ne)prilika i zavisti kolega-znanstvenika bio prešučivan, a to je i danas, iako je bio znanstvenik velikoga kapaciteta i značajnih znanstvenih dostiguća, možda i većih razmjera nego njegov otac Andro Mohorovičić. Ako je do sada prešučivan, nastankom samostalne Hrvatske došlo je vrijeme da ga Zagreb u kojem je ostvario sva svoja znantvena postignuća prepozna i da mu se i na ovaj način oduži. Vjerujem da sam mnoge isto tako važne ličnosti hrvatske znanosti, kulture, obrazovanja i športa izostavio, ali to je posljedica mojega nedovoljnoga poznavanja velikoga korpusa hrvatske tradicije, kao i nazivlja ulica i trgova u gradu Zagrebu.
V. Jelić, Pjevačke dionice moteta Salve Maria iz zbirke Parnassia militia, Strassbourg, 1628.
(nastavlja se)
