Prije nego što su počele bitke za vojarne – osvajanja vojarni od strane postrojbi Zbora Narodne Garde i MUP-a, te lokanih jedinica Narodne Zaštite u rujnu i listopadu 1991. godine, rat u Hrvatskoj već je eskalirao u otvoreni sukob, posebno na Banovini, Slavoniji i Dalmaciji.
Mnoga su mjesta u tim dijelovima Hrvatske pala u ruke srpskih okupatora koje je već tada otvoreno pomagala JNA. Tako je mjesto Kijevo pored Knina krajem kolovoza bilo napadnuto od regularnih snaga komunističke JNA sa 1500 granata u jednom danu, te 34 preleta aviona agresorske JNA koji su bombardirali hrvatsko selo koje su držale hrvatske snage. Na Banovini je JNA sa lokalnim Srbima okupirala Hrvatsku Kostajnicu, Petrinju, Hrvatsku Dubicu i sva hrvatska sela oko njih. Tako je JNA napala Petrinju iz svog tenkovskog garnizona pod zapovjedništvom generala Tarbuka. Istovremeno, zločinačka JNA je iz svih oružja napala Vukovar i selo Bogdanovce blizu grada sa preko 1600 tenkova i transportera , 980 oruđa topništva, brojnim borbenim zrakoplovima te 11 brigada operativne vojske uz brojne paravojne postrojbe. Prije toga JNA je u kolovozu ušla u hrvatska mjesta istočne Slavonije Aljmaš, Erdut, Sotin, Ilok i Dalj gdje su počinjeni brojni zločini nad civilima i zarobljenim borcima hrvatskih snaga.
Otvoreni napad na JNA značio je da mlada i tada još nepriznata Hrvatska može odgovoriti bez optužbi da želi izazvati rat u međunarodno priznatoj državi Jugoslaviji. To je i učinila napadom na vojarne JNA.
Pokušaj prijevremenog uvlačenja Hrvatske u rat napadom na vojarne JNA
Krajem lipnja i početkom srpnja 1991 godine zapovjednik ZNG-a i ministar obrane general Martin Špegelj zagovarao je napad Hrvatske na JNA u vrijeme napada te komunističke vojske na Sloveniju.
Zagovarao je opći napad na vojarne JNA, što je Tuđman odbio. Na sjednici VONS-a (Vijeća obrane i nacionalne sigurnosti) za taj plan su glasovali Špegelj i Stjepan Mesić, a svi ostali su bili protiv. Admiral Davor Domazet Lošo kasnije je ustvrdio da je taj plan bio zamka za Hrvatsku.
O tome admiral Domazet u intervjuu Hrvatskom listu 27.06.2011 kaže:
“Prvo, cijela ova proslava 20. obljetnice pretvorila se u hvalospjeve generalu Špegelju, a Špegelj je predlagao nešto što bi željeli i predložili u to vrijeme i sami vodeći srpski generali, Kadijević ili admiral Mamula, koji su jasno i glasno rekli da je njima trebao tada legitimitet za napad na Hrvatsku. A to što je Špegelj predlagao, napad na vojarne, to je bila zamka za Hrvatsku koja je išla na ruku Srbima. U strateškom smislu, da je Tuđman tada poslušao Špegelja, danas ne bismo imali nikakvu Hrvatsku.”
Predaja oružja Teritorijalne obrane 1990. i embargo na uvoz oružja 1991.
Dvije jako važne pojedinosti oslikavaju vrlo težak položaj hrvatske politike i njezine obrane kao mlade i neovisne država u to vrijeme: predaja oružja Teritorijalne obrane i embargo na uvoz oružja.
Predaja oružja Teritorijalne obrane tadašnje SR Hrvatske Jugoslavenskoj narodnoj armiji 1990. na Hrvatsku dogodila se neposredno prije početka vojne agresije na Hrvatsku. Radilo se je o velikoj količini naoružanja koje je tadašnji SKH-SDP na čelu s Ivicom Račanom predao JNA: Hrvatskoj je na taj način oduzeto oružje kojim se moglo naoružati 200.000 ljudi – uključujući znatnu količinu protuoklopnog i protuzračnog naoružanja, te lako topništvo.
Vlada SDP-SKH je 23. svibnja 1990. – svega osam dana prije okupljanja prvog saziva Sabora sa HDZ-ovom većinom nakon prvih demokratskih izbora provedenih nakon II. svjetskog rata – predala cjelokupno naoružanje hrvatske Teritorijalne obrane neprijateljski nastrojenoj JNA.
Isto tako, 24. rujna prije 23 godine Hrvatska je iz New Yorka dobila strašnu vijest – Vijeće sigurnosti izglasalo je Rezoluciju br. 713. kojom se uvodi embargo na uvoz oružja Jugoslaviji.
Takvu odluku je gurala Velika Britanija, a Kina je namjeravala uložiti veto. U UN-u je nastalo komešanje – bio bi presedan ovako uvesti embargo. Britanska diplomacija nalazi rješenje. Obraća se Budimiru Lončaru, ministru vanjskih poslova Jugoslavije. Pored Ante Markovića, tadašnjeg premijera, Lončar je bio političar na kojega je Zapad računao u očuvanju kakve-takve Jugoslavije.
Godinu dana prije ova dvojica Hrvata u Beogradu pokrenuli su plan – pristupanje Jugoslavije u EU. Lončar nalaže Vladislavu Jovanoviću, Miloševićevu čovjeku u UN, da pošalje pismo Vijeću sigurnosti, a potom i sam daje izjavu pred VS, tražeći uvođenje embarga.
Tako je Hrvatska izgubila svaku mogućnost da nabavi oružje legalnim putem i našla se pred slomom uslijed opće ofenzive postrojbi zločinačke i komunističke JNA i raznih srpskih dobrovoljačkih i lokalnih postrojbi.
Zanimljivo je da pobjedom na predsjedničkim izborima gospodin Stjepan Mesić tog istog Budimira Lončara uzima za vanjsko političkog savjetnika.
U nekim drugim naprednijim post-komunističkim zemljama lustracijski zakoni su onemogućili da ljudi koji su zauzimali pozicije u totalitarnim komunističkim sustavima mogu obnašati bilo kakve službe u vlasti.
