Koliko ste puta čuli i pročitali da bismo, da je po Crkvi, u školi učili da je Zemlja ravna ploča? Zadnji put prošli tjedan u naslovu Jutarnjeg. Nije to jedini falsifikat, odnosno laž o RKC koja je toliko raširena da nitko o njoj više niti ne razmišlja; tu je i rašireno uvjerenje da je Galileo smaknut zbog naučavanja heliocentrizma i još puno toga drugog.
No, možda je najraširenija i najzanimljivija. Za početak, ma što vjerovali “marširajući” za znanost, koji su nas prošlog vikenda počastili idejama s transparenata koje ne otkrivaju neko veliko znanje: već u ranom Srednjem vijeku, svi su kršćanski znanstvenici (a drugih tada na zapadu nije niti bilo) držali da je Zemlja okrugla, oslanjajući se na antičke Grke od kojih je rana crkva preuzela jako puno toga – i u pogledu znanosti i filozofije, postavši čuvar antičkog civilizacijskog naslijeđa u ta vrlo barbarska vremena između pada Rima i uspona kršćanske Europe.
“Nikad među obrazovanim kršćanima nije postojalo uvjerenje da je Zemlja ravna”
A najkasnije do 14. stoljeća, vjerovanje u “ravnu Zemlju” je bilo doslovce nepostojeće ne samo među znanstvenicima, nego i među obrazovanim ljudima općenito. Zanimljivo je da je to vjerovanje sve popularnije danas, u vrijeme interneta, što ipak nešto govori o današnjem svijetu koji toliko voli vjerovati u svoju “prosvijećenost” a zapravo je odbacio samu ideju obrazovanja i zamijenio je profesionalnim usavršavanjem!
Stephen Jay Gould, čuveni američki znanstvenik s Harvarda – paleontolog, evolucijski biolog i povjesničar znanosti – je jasno ustvrdio: “Nikad nije postojalo doba “mraka ravne Zemlje” među znanstvenicima, neovisno o tome kako je generalno pučanstvo sebi konceptualiziralo našu planetu onda i sad. Grčko znanje o sferičnosti Zemlje nikad nije nestalo, i svi spomena vrijedni srednjevjekovni znanstvenici su prihvatili to da je Zemlja kugla kao utvrđenu astronomsku činjenicu”.
Povjesničari znanosti David Lindberg i Ronald Numbers također ukazuju da “jedva da je postojao obrazovani kršćanin u srednjem vijeku koji nije priznavao da je Zemlja okrugla, i čak i znao koliki joj je otprilike promjer“. Prilično pohvalno za vrijeme kad se nije znalo što nas u tom slučaju uopće drži na planeti, da ne padnemo glavom u bezdan: Gravitaciju je otrkio tek Newton u 17. stoljeću, možda najveći znanstveni genij ikad, a kad smo kod toga također vrlo religiozan čovjek, iako po standardima tadašnje crkve heretik.
No unatoč tome, u svijetu je dominantan mit da je prevladavajuće stajalište znanosti u Srednjem vijeku bilo da je Zemlja ravna ploča, i to pod utjecajem Crkve. Taj mit je međutim posve novog vijeka, i potječe uglavnom iz 19. stoljeća.
“Greška ravne Zemlje”
Povjesničar Jeffrey Burton Russell kaže kako je “greška ravne Zemlje” – ne misleći pritom da je greška što su ljudi mislili da je Zemlja ravna, nego da su mislili da su ljudi prije njih mislili da je Zemlja ravna – svoj vrhunac doživjela između 1870. i 1920., i da je to plod ideološkog rata protiv Crkve koji je tada bio na vrhuncu. On tvrdi kako “uz vrlo rijetke iznimke, niti jedna obrazovana osoba u povijesti zapadne civilizacije od trećeg stoljeća prije Krista na dalje nije vjerovala da je Zemlja ravna”. A mit o tome da to nije tako pripisuje – autorima koji su popularizirali tu ideju, Johnu Williamu Draperu, Andrewu Dicksonu Whiteu, i Washingtonu Irvingu.
U “Izmišljanju ravne Zemlje: Kolumbo i suvremeni povjesničari”, Jeffrey Russell opisuje teoriju ravne Zemlje kao priču koja se koristi za napad na predmodernu civilizaciju i kreacionizam. A James Hannam je napisao: “Mit o tome da su ljudi u srednjem vijeku mislili da je Zemlja ravna izgleda da datira iz 17. stoljeća kao dio kampanje protestanata protiv katoličkog učenja. No, stekao je popularnost u 19. stoljeću, zahvaljujući netočnim povijesnim knjigama kao što je John William Draperova “Povijest sukoba između religije i znanosti” (1874) i Andrew Dicksonova “Whiteova povijest rata znanosti s teologijom u kršćanstvu (1896).” Ateisti i agnostici zagovarali su teze o tim sukobima za svoje vlastite svrhe, no povijesna istraživanja postupno su pokazala da su Draper i White širili više fantazije nego činjenice u njihovim nastojanjima da dokažu da su znanost i religija u vječnom sukobu.
19. stoljeće bilo je razdoblje u kojem je percepcija antagonizma između religije i znanosti bila osobito jaka jer se tada smatralo da znanost može supstituirati religiju. Sporovi oko darvinizma pridonijeli su rađanju teze o sukobu, iako je RKC brzo i bez problema prihvatila darvinizam za razliku od nekih protestantskih denominacija s fundamentalističkim pogledom na Stari zavjet. Pogled na povijest prema kojem bilo kakva interakcija između religije i znanosti gotovo neizbježno dovodi do otvorenog neprijateljstva, pri čemu religija uvijek ima ulogu “agresora” prema novim znanstvenim idejama, rađa se većinom tada.
Roman shvaćen kao znanstveno djelo
A posebnu ulogu odigrala je visoko romantizirana i u svoje vrijeme iznimno popularna biografija Kristofora Kolumba iz 1828. Washingtona Irvinga, koju su mnogi pobrkali sa znanstvenim radom, iako se zapravo radi o beletristici. Irving je tu napisao da su neki članovi komisije imali primjedbe na Kolumbovu tvrdnju da je Zemlja okrugla. No to nije točno.
Spor u 1490-ima nije bio oko oblika Zemlje, koji je svima bio nesporan, već oko njezine veličine i položaja istočne obale Azije. Povijesne procjene od Ptolemeja na dalje smjestile su obalu Azije oko na oko 180°, istočno od Kanarskih otoka. Kolumbo je usto pogrešno pretpostavljao da je arapska milja bila ista kao zapravo mnogo kraća talijanska milja. Njegova procjena veličine stupnja, i opsega Zemlje, bila je stoga oko 25% manja od stvarne. Kombinirani učinak ovih pogrešaka bio je da je Kolumbo procijenio da je udaljenost do Japana oko 5,000 km (na samom istočnom rubu Kariba), dok je stvarna brojka bila oko 20.000 km. Španjolski učenjaci možda nisu znali točnu udaljenost do istočne obale Azije, ali su vjerovali da je to znatno dalje od Kolumbove projekcije, i bili su u pravu; i to je bio temelj kritike Kolumbovog prijedloga za put u Kinu u Španjolskoj i Portugalu, bilo u akademskim krugovima ili među pomorcima. Nitko, suprotno Irvingovim romantiziranim literarnim predodžbama pogrešno uzetim za činjenice, nije sporio oblik Zemlje niti mogućnost da se putujući na zapad dođe do Dalekog istoka, već mogućnost tada krhkih i ograničenih europskih brodova da tako daleko putuju preko otvorenog mora.
Kako znamo, ta pogrešna procjena je rezultirala posve nehotičnim otkrićem Amerike što je Španjolskoj i Portugalu donijelo ipak puno više koristi od zapadne rute do Kine, zbog do tad novih i u Europi nepoznatih kultura.
Izmišljotine i povijesni falsifikati
Godine 1834., nekoliko godina nakon objavljivanja Irvingove knjige, Jean Antoine Letronne, francuski akademik izrazito antireligioznih stavova, poput danas Dawkinsa, lažno je predstavio utemeljitelje kršćanstva i njihove srednjovjekovne nasljednike kao neuke ljude koji vjeruju u ravnu Zemlju u svojim “Kozmografskim idejama crkvenih otaca”.Zatim je 1837. godine engleski filozof znanosti William Whewell, u svojoj “Povijesti induktivnih znanosti”, identificirao Lactantiusa, autor knjige “Božanskih zapovijedi” iz 4. stoljeća i Cosmas Indicopleustesa, autora “Kršćanske topografije” iz 6. stoljeća kao dokaz u srednjovjekovno vjerovanje u ravnu Zemlju. Za Lactaniusa se ne bi bi znalo da ga Kopernik u “La Revolutionibusu” iz 1543. nije ismijavao kao nekoga tko “djetinje govori o obliku Zemlje kada ismijava one koji kažu da Zemlja ima oblik kugle”. Drugi povjesničari brzo su slijedili Whewella, iako zapravo nisu mogli naći druge primjere. A kemičar John William Draper je onda napisao “Povijest sukoba religije i znanosti” u kojoj je pogrešno ustvrdio pozivajući se na taj jedan primjer kako su crkvenjaci u srednjem vijeku vjerovali da je zemlja ravna i to koristio kao dokaz da je ona neprijateljski raspoložena prema znanosti, iako je zapravo sve do modernog doba gotovo sva znanost nastajala u okviru crkve.
To se dalje kopiralo kroz bezbroj knjiga u 19. stoljeću koje su se pozivale na rečene autore, i stvarana je sustavno klima Crkve kao neprijatelja znanosti. Tek početkom 20. stoljeća pojavljuju se brojne ozbiljne povijesne knjige i članci koji su dokumentirali pogrešno vjerovanje o tome da su u Srednjem vijeku smatrali da je Zemlja ravna, kao jednu od brojnih široko rasprostranjenih zabluda u popularnim pogledima na srednji vijek od kojih brojni žive i danas.
Knjige E. M. W. Tillyarda “Elizabethan World Picture” i C. S. Lewisa “The Discarded Image” su posvećene istraživanjima o tome kako su svemir vidjeli u renesansi i srednjem vijeku, te oboje opširno raspravljaju o tome kako su obrazovani znali da je Zemlja okrugla. Lewis skreće pozornost na činjenicu da je u Danteovoj Božanskoj komediji o epskom putovanju kroz pakao, čistilište i raj, Zemlja kugla s gravitacijom prema središtu Zemlje.
Iako je to pogrešno shvaćanje koje su uglavnom popularizirali militantni ateisti 19. stoljeća, vjerojatno najantireligioznijeg u povijesti što se tiče viših klasa, opovrgnuto u povijesnoj znanosti od 1920. godine na dalje, i niti jedan ozbiljan suvremeni povjesničar ne podržava ideju da su u Srednjem vijeku vjerovali da je Zemlja ravna, ona i dalje postoji među masama i čak i u nekim školskim udžbenicima 21. stoljeća.
No, kako znamo i vidimo, postoje i uvijek su postojali pojedinci koji u to da je Zemlja ravna ipak – vjeruju, naročito među “New Age” populacijom, kako među ateistima i raznim sljedbenicima “New age” kultova tako među onima koji se smatraju kršćanima. Ali to sa znanošću niti sa stavovima RKC nikad nije imalo veze.
* Mišljenja iznesena u kolumnama osobna su mišljenja njihovih autora i ne odražavaju nužno stajališta uredništva portala Narod.hr
Tekst se nastavlja ispod oglasa
