Johann Cristoph Assmann je njemački egiptolog i arheolog koji je dio svoje karijere posvetio proučavanju egipatske religije, ali i mnogih drugih. U djelu Monoteizam i jezik nasilja na zanimljiv način iznosi svoja zapažanja o vezi između monoteizma i zapisanih događaja u knjigama koja odišu nasiljem pa tako spominje i Bibliju. Između ostalog navodi da će pokušati biblijski jezik nasilja podvrgnuti kulturološkoj i povijesnoj spoznaji, ali prvenstveno navodeći primjere iz Starog zavjeta. Stoga nam njegovo djelo može pomoći kao koristan predložak za pokušaj objašnjavanja da je sve potrebno promatrati kao cjelinu pa tako i Bibliju. Oni koji su i jednom igrali šah mogu si predočiti cjelinu kao šahovsku ploču na kojoj stoje figure protivnika koje prijete sa svakoga polja, bilo ono u sredini ili na kraju ploče. Sve u svemu, kada govorimo o biblijskom jeziku nasilja trebali bi proučiti cijelu Bibliju. Trebali bi navoditi primjere, događaje i ljude iz cijele Biblije. U nastavku ću teksta pokušati odgovoriti na pitanje zašto se proučavanje biblijskog jezika nasilja ne bi trebalo proučavati samo na temelju Staroga zavjeta.
Autor u početku navodi da se u biblijskom predstavljanju dogodio veliki skok, prijelom s politeizma na monoteizam i da je to jedan od razloga jezika nasilja. Za razliku od takvoga zaključka pojedini autori malo dublje ulaze u problematiku jezika nasilja. Prvenstveno se starozavjetni zapisi o nasilju mogu podijeliti na nekoliko koraka. U prvom dijelu Bog je prikazan poput antičkih, bliskoistočnih bogova. U drugom dijelu kažnjava „zle“ ljude, odnosno ljude koji čine grijehe, dok u trećem dijelu potiče druge ljude da kažnjavaju „zle“ ljude. U zadnjem, četvrtom dijelu Bog ne reagira i jednostavno se čini kao da ga nema. U svemu se spomenutom može uočiti određena evolucija u Starom zavjetu koja ne staje nego se nastavlja i u Novom zavjetu. Prije nego što u potpunosti odgovorim na tu autorovu konstataciju navest ću i odgovoriti na neke primjere iz djela. Prema autoru Bog u određenim dijelovima razlikuje prijatelja i neprijatelja. Konkretnije, bira stranu prijatelja protiv neprijatelja. Da bi odgovorili na takav zaključak moramo se vratiti evoluciji koja ide kroz Stari zavjet i nastavlja se kroz Novi zavjet. Isus Krist se često u razgovorima s mnogobrojnim ljudima osvrće na opisane događaje iz Staroga zavjeta. Između ostaloga napominje da se neprijatelju ne treba uzvratiti kao u Starom zavjetu nego „okrenuti i drugi obraz“ ili „dati i drugu halju“. Još se konkretnije može vidjeti povezanost između Staroga i Novoga zavjeta kada je apostol Pavao govorio da su svi događaji iz Staroga zavjeta pouka i opomena novim naraštajima. Možemo zaključiti da je Bog ljudima pokazivao dobro i loše, odnosno davao milost.
U središnjem dijelu autor govori o braku i seksualnosti koju povezuje s jezikom nasilja. Napominje da su postojale rigorozne kazne za ljude ako se brak raskine. Između ostaloga koristeći prvu Božju zapovijed: „Ja sam Gospodin Bog tvoj, nemoj imati drugih bogova uz mene.“ napominje da ona vrijedi i kada se umjesto drugih bogova spominje vrag i seksualnost. Zapravo iznosi misao da se i o seksualnosti govori jezikom nasilja. Stavljanje se vraga i seksualnosti u istu misao mora promatrati s velikim upitnikom. Proučavajući seksualnost možemo uočiti da je puno bliža Bogu nego vragu. Papa Ivan Pavao II. je u svojim predavanjima od 1979. godine do 1984. godine napominjao da je uloga tijela i spolnosti slavljenje i objavljivanje Božanskog otajstva. Pomoću spolnosti nastaje novi život, čovjek na sliku i priliku Boga. Vrag je prvenstveno protiv života i zato ga se ne može stavljati uz spolnost. Iz svega navedenoga možemo iznijeti kako se niti jedan aspekt iz Biblije ne može proučavati na temelju jednog dijela Biblije, u našem slučaju samo na temelju Staroga zavjeta. Proučavajući jedan događaj iz Biblije odgovor moramo tražiti u nekom drugom dijelu Biblije i zato se biblijski jezik nasilja ne može samo podvrći povijesnoj i kulturološkoj spoznaji nego i teološkoj spoznaji. Biblija je prvenstveno knjiga o Bogu, knjiga o odnosu Boga i ljudi. Bog je u početku namijenio ljudima dobro i blagostanje kojemu su ljudi okrenuli leđa. Nakon mnogobrojnih događaja koji su opisani u Starome zavjetu žrtvovao je svoga sina Isusa Krista za oproštenje svih grijeha i u Novom zavjetu davao odgovore na mnogobrojna pitanja koja su proizašla iz Staroga zavjeta. U konačnici možemo govoriti o evoluciji koja se proteže kroz Stari i Novi zavjet.
Više o navedenome možete pročitati u:
Asman, Jan. Monoteizam i jezik nasilja. Beograd: Karpos, 2009.
Evanđelje po Luki
Evanđelje po Mateju
Knjiga Postanka
Prva poslanica Korinćanima
Schneider, Alfred. „Nasilje i otkupljenje.“ Obnovljeni život 49 (1994): 193-205.
West, Christopher. Teologija tijela za početnike. Split: Verbum, 2010.
Tekst se nastavlja ispod oglasa
