Foto: Mihael Sučić

Kao i svake godine vođe sindikata organiziraju prosvjede „diljem“ Hrvatske kroz koje progovaraju o problemima radnica i radnika. Kroz različite izjave i parole otvaraju oči ljudima i uvjeravaju ih koliko im je zapravo teško. Iskreno, sve te radnice i radnici itekako znaju, osjete svaki dan koliko im je dobro ili loše iz čega zapravo proizlazi da vođe sindikata zapravo otkrivaju toplu vodu koja je već davno otkrivena i kipi u radnicama i radnicima. Zapravo, dovoljno govori brojka od 8000 okupljenih ljudi na prosvjedu (HRT 1.5.2017.), to jest o (ne)uspjehu prosvjeda.

Tko je za (ne)uspjeh kriv ili zaslužan neka svatko sam procijeni uz jednu malu smjernicu – koliko ima trenutačno Hrvata, Hrvatica i pripadnika nacionalnih manjina u Republici Hrvatskoj? Pretpostavljam da ima dovoljno za barem malo veću brojku od 8000 ljudi za događaj poput prosvjeda na Međunarodni praznik rada, odnosno blagdan sv. Josipa radnika.

Što smo još naučili?

Naučili smo to da je prije bilo puno više zaposlenih u sada napuštenim, nestalim tvornicama i poduzećima. Zapravo, to već i ptice na grani znaju iz čega proizlazi da se s takvim izjavama, porukama ljude više ne može zainteresirati.

Zbog toga će ljudi radije barem taj jedan dan provesti od jutra do mraka sa svojom obitelji, rodbinom i prijateljima kada već ne mogu nedjeljom jer rade ili tijekom tjedna kada često rade puno više od osam sati nego na prosvjedu na kojemu jedno te isto slušaju već godinama.

U krajnjem slučaju, poželjno je govoriti o jednim te istim problemima, ali ne na jedan te isti, zastarjeli način s jednom te istom terminologijom koju već svi znaju i bez da im se svake godine ponavlja.

Što smo još naučili?

Naučili smo i da povijest radnica i radnika počinje od komunističke Jugoslavije, a da su prije toga valjda postojali sakupljači i lovci s obespravljenim ženama. Kada se uzme malo literatura u ruke možemo uočiti da za divno čudo i za razvoj, postojanje radnica i radnika na ovome lijepom planetu i u našoj domovini vrijedi proces dugog trajanja. Ipak, moramo priznati da proces dugog trajanja razvoja radništva ne traje poput recimo međuodnosa ljudi i okoliša nekoliko desetaka tisuća godina, ali svakako traje duže od šezdeset, sedamdeset godina.

Industrijalizacija Hrvatske počinje u 19. stoljeću. Tijekom toga „dugog“ 19. stoljeća (prema nekim je povjesničarima trajalo od početka Francuske revolucije pa sve do Prvog svjetskog rata) i dalje je većina ljudi živjela, temeljila svoju egzistenciju na poljoprivredi, ali su se prema uzoru na zapadnija područja Habsburške Monarhije i općenito Europe stvarali počeci industrijalizacije.

Svakako je još važno spomenuti da pod pojmom industrijalizacija možemo promatrati cjelokupni razvoj tradicionalnih oblika djelatnosti u različitim područjima života koji omogućava razvoj suvremenog društva. Tako recimo u prerađivačkoj privredi dolazi do prijelaza od obrtničke i manufakturne proizvodnje na industrijsku proizvodnju u tvorničkim poduzećima. Kao primjer možemo navesti drvnoprerađivačku industriju židovske obitelji Gutman koja je kroz poslovnu suradnju s obiteljima Prandau i Normann stvorila nova naselja (Belišće) i pomogla u razvoju jednog područja kojeg danas popularno nazivamo Valpovština (oko 900 kvadratnih kilometara).

Zanimljivo je promatrati i kretanje obrtno-industrijske djelatnosti na cjelokupnom području tadašnjih (konac 19. i početak 20. stoljeća) slavonskih i hrvatskih županija. Dok je 1890. godine zabilježeno 31 068 radnica/radnika dvadeset je godina kasnije (1910. godine) bilo 60 042 radnice/radnika. Ne ulazeći „dublje“ u tematiku u dva desetljeća povećanje broja radnica/radnika za gotovo 100% dovoljno govori samo za sebe. Također još možemo navesti i broj tvornica koje su nastale u određenom razdoblju.

Tako je do 1918. godine (u sklopu Habsburške Monarhije na području slavonskih i hrvatskih županija i u Dalmaciji) osnovano 30 tekstilnih tvornica, 21 tvornica metalne industrije, 27 kemijske industrije i 79 drvne industrije. Tijekom „prve“ Jugoslavije (1918.-1938.) osnovana je 91 tvornica tekstilne industrije, 58 metalne industrije, 47 kemijske industrije i 109 drvne industrije. Radi što bolje orijentiranosti i korektnosti bitno je napomenuti da su neke tvornice imale i samo desetak zaposlenih, a neke i nekoliko stotina.

Sve u svemu, područje i stanovništvo je današnje Republike Hrvatske itekako tijekom „dugog“ 19. stoljeća pratilo europskog modernog/kapitalističkog društva i poduzetništva koje je doživjelo dva šoka, jedan 1918., a drugi 1945. godine.

Još se usput treba spomenuti i da se čovjek jednostavno htio ili ne mora prisjetiti svakog 1. svibnja jednog od najpoznatijih vođa sindikata 20. stoljeća, Đure Salaja. Neki vođe sindikata jednostavno zbog svoje dugovječnosti na čelu pojedinih sindikata podsjećaju na poznatog krojačkog radnika i komunista koji je od 1945. godine do svoje smrti, 1958. godine bio predsjednik Saveza sindikata Jugoslavije.

Izvor: narod.hr