Na današnji 1900. godine u Selcima na Braču rođen je Hijacint Bošković (Selca, 1900.- Stari Grad na Hvaru, 1947.), hrvatski svećenik dominikanac, poznat po svojoj snažnoj osudi fašizma i nacionalsocijalizma.
“Ako čovjeka shvaćamo samo kao dio cjeline, onda ćemo dosljedno apsorbirati čovjeka u državi. Čovjek ne će vrijediti ništa izvan države. Naprotiv, ako vidimo da je čovjek osoba, onda ćemo morati kazati sa sv. Tomom, da je država za čovjeka, a ne obratno. Čovjek kao osoba je slobodno biće, koje ne može ništa vremenito zadovoljiti. On je određen neizmjernim i nalazi svoje smirenje i svoju sreću samo u Bogu. Bilo država, bilo koja druga institucija, samo su vremenita sredstva. u čovjeku će uvijek ostati nešto, čime će se osoba izdizati iznad vlasti države“. – napisao je u svojem djelu “Filozofski izvori fašizma i nacionalnoga socijalizma” nastalom 1939. godine.
Školovanje od Selaca do Rima
Rođen je kao Ante Bošković u velikoj obitelji od osmero djece. Osnovnu školu pohađao je u Selcima, a u dominikanskim sjemeništima u Bolu i Starom Gradu na Hvaru išao je u gimnaziju. Tijekom školovanja nije ostavljao dojam dobrog učenika.
Zaređen je 1918. u Dubrovniku, gdje je ušao u novicijat i uzeo redovničko ime Hijacint.
Studirao je filozofiju u Dubrovniku (1919.-1920.), a zatim u rimskom Angelicumu filozofsko-teologijski studij te specijalni studij filozofije. Na Angelicumu je i doktorirao filozofiju.
Zaređen je za svećenika 1924.
Vrativši se u Hrvatsku, najprije je boravio u dominikanskom samostanu u Zagrebu, a zatim u Dubrovniku. Volio je crkvenu glazbu: u Angelicumu je bio orguljaš, , a u Zagrebu je u Maksimiru vodio mali pjevački zbor, a u Dubrovniku je osnovao među dominikanskim studentima orkestar,
U Dubrovniku je bio profesor filozofskih predmeta na Dominikanskoj bogoslovnoj školi.
Kraj rata dočekuje u Dubrovniku, odlazak u Rijeku i smrt na Hvaru
Od 1934. do 1939 radio je u Senju na Visokoj bogoslovnoj školi. Zatim ponovno dolazi u Dubrovnik gdje je godinu dana bio učitelj dominikanskih novica i klerika, a od 1940. do 1946. rektor Dominikanske visoke bogoslovne škole.
Godine 1947. pozvan je u Rijeku za profesora na Visoku bogoslovnu školu, što je prihvatio.
No, u Rijeci ne ostaje dugo jer mu je ubrzo dijagnosticirana teška bolest te ga je brat odveo u Stari Grad na Hvar gdje je posljednja dva mjeseca života proveo kod sestara dominikanki.
Bio je filozof tomist, sljedbenik sv. Tome Akvinskoga.
Svojim je pisanjem osudio nacizam, što je bio dio vala rasprave o osudi nacizma koje su napisali hrvatski bogoslovi, katolički laici, sveučilišni profesori te redovnici iz velikih redova kao što su dominikanci, franjevci i isusovci.
