Nevenka Nekić: Svijest o vječnosti dobra i zla

fasade
Foto: Narod.hr

Biti svećenikom dar je i golema odgovornost. Ustrajati na životnoj stazi u svom franjevačkom habitu do samoga konca, a pri tom ne skrenuti s oštroga brida koji je razdjelnica između dobra i zla, težak je i ponekad gotovo jedva izvediv zadatak. Jer ima dobrih djela koja se jedva zamjećuju koliko su naizgled sitna – darovani osmijeh usamljeniku, bolesniku, izgubljenu djetetu; tanjur juhe u hladnoj noći nekom namjerniku; pogled pun razumijevanja ili opraštanja…

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Isto tako ima malih zala koja se uvuku u čovjeka kao što su ravnodušnost, nestrpljivost, nametljivost, tvrdoglavost, male pohlepe, suvišne geste, nemarnost. Svećenik po Božjem milosrđu mora vješto vibrirati na oštrici svakodnevice i ne razmetati se dobrim djelima, a isto tako čuvati malih zala. Upravo njih obilato nudi mali đavao koji u današnje doba umnožen na milijune načina razara duhovnost čovjeka i nudi lagodu, apsolutnu slobodu, materijalna dobra kao svrhu života.

Tako se svećenikova božanska bitka u današnje vrijeme pretvara u težak sukob s čovjekom kojem su prostor izobilja i idolatrija dvadeset i prvoga stoljeća zagađeni gotovo nebrojenim zlima. Trom je i težak protivnik svekoliki prolazni ovozemaljski svijet. Mnogi vjernici klonu na tom putu, onaj doziv Duha Svetoga lagano se ugasi i čovjek se preda apatiji. Mnoštvo, ono isto koje je vikalo: „Hosana Tebi!“ za tren oka krikne: „Raspni ga!“ Ne mora uvijek razlog klonuća biti silan i nepodnošljiv bol, može se usamljenost u osjećaju nemoći pretvoriti u bezličnu naviku, plutanje kao djelića mase, kao otpalo lišće što stoji na vodi, potonuće u zakone svijeta osjetila i gubitak svijesti o vječnosti koja se izgubila kao i silan osjećaj njena misterija.

Ali ima jedan štit koji čovjeka, osobito svećenika, može sačuvati i produbiti u njemu duhovne i emocionalne snage: susret s iskonskim i neobjašnjivim Zlom, beskrajnom tugom i jahačima apokalipse koji su ostavili iza sebe samo prah, nečist i krvavo tlo. Takav je štit susret s Vukovarom.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Čovjek se zagrcne od strahote i užasa usred ruševina, smrada smrti, pustoši, bezočnosti nekrsta koji je razorio prelijepe vizure nekadašnjega grada i donio duhovnu tragediju tisućama ljudi. Takav susret doživio je i fra Gordan Propadalo kad mu je providnost dodijelila da živi u Vukovaru. U Drugom svjetskom ratu najrazoreniji grad u Hrvatskoj bio je Zadar. Razorili su ga Saveznici po naputku vrhovnoga zapovjednika partizanskih snaga, iako u Zadru već odavno nije bilo talijanskih snaga. Ali ima jedna bitna razlika između u ruševine pretvorenoga Vukovara i Zadra: saveznici nisu poslije 73 bombardiranja nezaštićenoga grada nikoga došli strijeljati ni zaklati, a Srbi su počinili još i genocid nakon razorenja Vukovara. Nemoguće je opisati zločine koji su se dogodili u tom pitomom srijemskom podunavskom gradu, koji je star i kulturan oduvijek pripadao ponajprije Hrvatima pa onda i drugim nacionalnim skupinama.

Grad je imao agoru i akropolu: svoju velebnu crkvu Sv. Filipa i Jakova, gimnaziju, biblioteku, raskošni dvorac pun umjetnina u posjedu obitelji Eltz sve do strašnoga „oslobođenja“ 1945., nekoliko novina koje su redovito izlazile, glazbenu školu, vrsne majstore raznih zanata i njihove cehove, pjevačka društva, muzej i galeriju, reprezentativni građanski barok i druge kulturne i civilizacijske dosege. Prvi pokolj doživio je Vukovar još 1918. godine kad su u njega ušle srpske trupe na čelu s pukovnikom Simovićem. Tada su ubili mnoge viđenije, obrazovane i bogatije utjecajne ljude, osobito istaknute HSS-ovce.

Onda se povijest ponovila u još strašnijem obliku.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

U posve razorenu crkvu Sv. Filipa i Jakova nakon završetka Domovinskoga rata došao je i novi gvardijan fra Gordan Propadalo. Bio je to ranjeni prostor što ga je nevjernička šapa beščašća svela na ruševinu. Fra Gordan Propadalo i njegovi prethodnici stali su pred lice inkarniranoga Zla koje se ni danas nije pokajalo: uništenim sakralnim umjetninama, spaljenim relikvijama sv. Bone, razvaljenim grobovima, nestalim freskama, potpuno devastiranom baroknom ostavštinom vjekova.

U očima vjernika zrcalio se strah i svijest o propasti ne samo grada, nego i neizlječiva tuga zbog mnogih ubijenih i nestalih. Demonski mrak dugo će prekrivati preživjele koji su i dalje morali susretati ubojice na ulicama pa onda i u upravi svoga Vukovara, u raznim službama, u odjeći koja nosi hrvatsko znakovlje. Živjeti u toj strahotnoj inverziji koja se još nije razriješila, morao je i fra Gordan Propadalo od kojega su mnogi očekivali snagu i potporu. Njegov svećenički poziv nije smio ni trena klonuti pa i ova knjiga zapisa o tome svjedoči. Nizanjem naoko obveznih obrednih tekstova ona je upravo tim jednostavnim i strpljivim Božjim riječima stvarala zid o koji su se odbijali makabristički pokušaji četničkih ostataka, pa i danas, da opet zavladaju ne samo materijalnim ostatcima grada, nego i da slome duše Hrvata, da u tom povijesnom toposu našega jastva zatru čak i sjećanja na male i velike stvari koje čine ljudski život smislenim, koje su nezamjenjive kao stara slika roditelja što je spaljena nekoga strašnoga dana.

Knjiga fra Gordana Propadala je sakupljeno iverje njegovog kronološki poredanoga sjećanja na javno ali i intimno unutrašnje proživljeno vrijeme i osmišljavanje ugaonoga kamena bez kojeg nema Čovjeka: vjere u Boga. Ona je podsjetnik na krhkost materijalnoga, ali isto tako i jedini mogući put na hodočašću ovom zemljom koji nas vodi prema Nebu.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Ovaj tekst, preuzet s Hrvatskog kulturnoga vijeća, pogovor je knjige “Vukovar kakvog vidim i doživljavam” fra Gordana Propadala.

Tekst se nastavlja ispod oglasa
Podržite nas! Kako bismo Vas mogli nastaviti informirati o najvažnijim događajima i temama koje se ne mogu čitati u drugim medijima, potrebna nam je Vaša pomoć. Molimo Vas podržite Narod.hr s 10, 15, 25 ili više eura. Svaka Vaša pomoć nam je značajna! Hvala Vam! Upute kako to možete učiniti možete pronaći OVDJE

Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu i društvenim mrežama Narod.hr dopušteno je registriranim korisnicima. Čitatelj koji želi komentirati članke obavezan se prethodno upoznati sa Pravilima komentiranja na web portalu i društvenim mrežama Narod.hr te sa zabranama propisanim člankom 94. stavak 2. Zakona o elektroničkim medijima.