Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti (HAZU) prigodnim predavanjima obilježila je danas 200. obljetnicu rođenja hrvatskoga bana, političara i pjesnika Ivana Mažuranića.
O Ivanu Mažuraniću i njegovom djelu govorili su predsjednik HAZU Zvonko Kusić, akademici Nikša Stančić, Radoslav Katičić, Josip Bratulić, Krešimir Nemec, Petar Strčić te Milan Moguš i jezikoslovac Marko Tadić.
Po Kusićevim riječima Mažuranić je nezaobilazni velikan nacionalne povijesti, koji je ispjevao glasoviti ep “Smrt Smail-age čengića” te dopunio Gundulićeva “Osmana”.
Mažurinić je kao liberalni političar, bio protiv feudalizma, izgrađivao je temelje moderne Hrvatske, uveo obvezno pučko obrazovanje, sustavno zdravstvo i upravu, a zalagao se za sporazum s bečkim Dvorom, a ne s Madžarima, kazao je.
Akademik Stančić ocijenio je kako je “ban pučanin” Ivan Mažuranić otvarao putove izgradnje modernoga hrvatskog društva. Politički mu je cilj bio obnoviti suverenost i cjelovitost hrvatske države u Habsburškoj Monarhiji.
Istaknuo je i kako je Mažuranić još 1848. na temelju zakonskoga članka Hrvatskoga sabora izradio raskid državnopravnih sveza s Ugarskom. Nastojao je Hrvatsku tješnje povezati s Bečom, koji bi na temelju budućega federalističkog uređenja Monarhiji omogućio Hrvatskoj status federalne jedinice, napomenuo je Stančić, podsjetivši da se zbog te politike razišao s Narodnom strankom.
Po Stančićevim riječima Mažuranić je smatra da se Hrvatske treba nagoditi s Bečom prije nego li se beč nagodi s Ugarskom. Iz Beča je dobivao obećanja kako će se Dalmacija ujediniti s Hrvatskom, napomenuo je dodavši da Narodna stranka nakon pobjede na izborima i svoje protuaustrijske politike nije poslala zastupnike u carevinsko vijeće.
U međuvremenu nagodile su se Austrija i Ugarska, a Hrvatskoj je, kako ističe Stančić, ostavljeno da se nagodi s Mađarima.
Akademik Katičić smatra da je Ivan Mažuranić stožerna osoba hrvatske povijesti. On je ilirac, ali nije slijepi Gajev sljedbenik, napomenuo je dodavši kako je Mažuranić sve što je radio ponio iz svoje čestite težačke obitelji.
Nije Mažuraniću štokavština tuđa jer njegova obitelj s područja Splita, poslije uskočkih ratova dolazi u Novi Vinodolski, podsjetio je Katičić, dodavši kako Mažuranić jednostavno klizi od čakavštine štokavštini i obratno.
Mažuranić je upijao štokavštinu i prije nego je naučio pisati, jer se u njegovu domu čitao i slušao Andrija Kačić Miošić, rekao je dodavši kako njemu nije Gaj otvarao oči.
Mažuranić je 1848. izradio hrvatsko gledište na sporna pitanja u odnosima s Ugarskom, čime je položen temeljac suvremenoj Hrvatskoj. “Shvaćao je politiku kao umijeće mogućega” i upravo je zato znao važnost hrvatskoga oslanjanja na Austriju, rekao je Katičić.
Podsjetio je da je u očima ‘pravaških stekliša’ Mažuranić bio izdajnik, no da plodovi njegova rada drukčije govore.
Kad su ga nakon završetka političke djelatnosti pitali što je radio, Katičić navodi kako im je odgovorio: Vjerovao sam u prošlost, vjerujem u sadašnjost i budućnost Hrvatske. Ima nas i danas koji to vjerujem i tako radimo, naglasio je akademik Katičić.
Ivan Mažuranić (Novi Vinodolski 1814. – Zagreb 1890.) je hrvatski pjesnik, jezikoslovac i političar.
Bio je hrvatski ban od 1873. do 1880. U razdoblju od 1841. do 1848. službenik je u gradskom vijeću Karlovca. Za vrijeme revolucionarnog razdoblja (1848. – 1849.) narodni je zastupnik i perovođa Hrvatskog sabora, te glavni redaktor saborskih zaključaka i zakona. Vrhovnim državnim odvjetnikom imenovan je 1850. godine. Deset godina kasnije (1860.) imenovan je predsjednikom Hrvatskog dvorskog dikasterija, a 1861. pa sve do 1865. je na dužnosti dvorskog kancelara. Predsjednikom Hrvatskog sabora postaje 1871. i tu dužnost obavlja sve do 1873. kada postoje hrvatski ban.
Na banskoj dužnosti Mažuranić ostaje do 1880., a nakon napuštanja banske dužnosti napušta i svaku političku aktivnost te živi povučeno baveći se matematikom i astronomijom. Pjesme je počeo pisati još kao srednjoškolac u Rijeci. U razdoblju od 1835. pa sve do 1841. bio je suradnik Gajeve Danice. Gundulićevo djelo Osman dopunio je 1844. (XIV. i XV. pjevanje), a 1846. objavio je svoje najveće i najznačajnije djelo – ep Smrt Smail-age Čenigća.
Tekst se nastavlja ispod oglasa
