Obraćenje i pokora kroz vrijeme – smisao je ljubav prema Bogu i bližnjemu

Pojam pokore i obraćenja dobivao je kroz povijest svoj današnji smisao. Izvorno grčko značenje riječi za obraćenje jest metanoia, a znači mijenjanje puta, smjera. Obratiti se od onog i okrenuti život prema Bogu. To uključuje i vanjsku i unutarnju promjenu tj. obraćenje srca i promjenu praktičnog ponašanja.

U crkvenoj godini postoje posebni dani koji više naglašavaju potrebu obraćenja i pokore, a ponajviše upravo Korizmeno vrijeme.

Obraćenje i pokora kroz povijest Starog Zavjeta i Isusovo vrijeme

Čitav Stari Zavjet, preko proroka Izraelskog naroda, poziva na obraćenje i vršenje pokore. Isus pak na početku svog javnog djelovanja, kada se vratio iz pustinje, ponavlja riječi Ivana Krstitelja: »Ispunilo se vrijeme, približilo se kraljevstvo Božje! Obratite se i vjerujte evanđelju!«

Isus zadržava Ivanovu aktualnost poziva na obraćenje i počinje ostvarivati Kraljevstvo Božje. Za Njega je važan preokret srca, kojim se postaje kao malo dijete (Mt 18,3), a to znači da se vlastiti život uredi prema “novom Zakonu”. Sam čin obraćenja uključuje volju za moralnom promjenom, ali nadasve znači ponizan vapaj i čin pouzdanja u Boga. Obraćenje je milost koja dolazi od Boga, a na čovjeku je da čini dio koji mu je potreban: molitva, sakramenti, ispovjed, vjerske prakse i pobožnosti i sve drugo što osobu drži u Božjoj prisutnosti i želji da ta milost obraćenja bude trajno stanje u njegovom životu.

Zato vrlini pokore ima pripasti odgovarajuće mjesto u životu kršćanina.

Vanjski znakovi pokore

Kao vanjski znakovi obraćenja i pokore u Korizmi su posebno mjesto zauzeli post i pepeo. S njima Korizma započinje.

Post se u starini sastojao u lišavanju svake hrane i pića jedan ili više dana od jednog sunčeva zalaza do drugoga. Današnji svijet ne cijeni i ne prihvaća takav post i ne vidi u njemu duhovnu korist. Više važnosti pridaje umjerenosti u jelu i piću, a što je dobro i za zdravlje. To je pak oprečno stavu povjesničara religija; da postu pripada važno mjesto radi trapljenja, očišćenja, žalovanja, prošnje. Biblija ga zajedno s molitvom i milostinjom smatra jednim od bitnih čina koji su pred Bogom izraz poniznosti, nade i čovjekove ljubavi. Budući da je čovjek tijelo i duša, zamišljati neku čisto spiritualnu religiju ne bi vodila ničemu: da bi djelovala, duši su potrebni i čini i stavovi tijela. Post je uvijek popraćen prosidbenom molitvom i služi kao izraz poniznosti pred Bogom: postiti znači isto što i “poniziti svoju dušu” ( Lev 16, 29-31).

Što se tiče pepela, njegovo je prvotno značenje vrlo sporno i znamenje u isto vrijeme oznaka prirodnog stanja čovjeka obilježenog istočnim grijehom kao i lomnost čovjekovu; kao znak pokore obilježava i tugu čovjeka i ljudskog roda satrvena nesrećom. Posuti se pepelom znači, dakle, vršiti neku vrstu javne ispovijedi mimikom. Jezikom te tvari bez života koja se vraća u prah, čovjek priznaje da je grešan i krhak, presreće time Božji sud i postiže Božje milosti. Do onoga koji tako priznaje svoju ništavnost dopire obećanje Mesije koji će pobijediti grijeh i smrt, “razveseliti ožalošćene na Sionu i dati im vijenac mjesto pepela. “(Iz 61,2).

To je Isus Krist, Mesija i Gospodin.

Pokora u povijesti – primjer svetog Petra Alkantarskog

Kao primjer radikalnog pokornika iz povijesti, možemo spomenuti  franjevačkog sveca Petra Alkantarskog, koji je 47 godina svog života obdržavao strogu i oštru pokoru. Sveta Terezija Avilska koja je ovog svetog čovjeka za njegova života izabrala za svog duhovnog vođu, o njemu piše da je unatoč svoj pokori koju je vršio bio jako ljubazan. Njegov pokornički život u današnjem vremenu zvuči potpuno nestvarno.

Ako je netko raspoloživ za trpljenje, smatralo se u to vrijeme da svojim trpljenjem postaje blizak Kristu, postiže obraćenje grešnika, ispašta za svoje grijehe, svladava
napasti i popravlja duhovne nesavršenosti. Postavljeno nam je veliko pitanje: „Mora li tako biti i danas?“

„Revolucija“ svete Male Terezije

Pravu “revoluciju” u odnosu prema Bogu, postavila je sveta Mala Terezija (vrlo važna naučiteljica Crkve modernog doba) prije tek nešto više od 100 godina. Njezino temeljno načelo bilo je: Bog je ljubav.

Njezin odnos prema Bogu, je odnos djeteta koje se pouzdaje u Božju dobrotu i ljubav. Bog traži ljubav. Bog nije rekao da trpimo, ili mučimo, nego „ljubite jedni druge kao što sam ja vas ljubio.“ I zato je ljubav ono što Bog traži od nas, a ne trpljenje. A trpljenje nije naš cilj nego znak naše vjerodostojnosti u ljubavi. Ljubav je čin vjere, i ako ljubimo osluškujemo volju Očevu, a najbolji način za osluškivanje je molitva i sv. Pismo.

Pokoravanje ljubavi je post od vlastite volje, a ostvarenje ljubavi je u poslušnosti kroz djela milosrđa. Pokora je i imati strpljenja s vlastitim patnjama, ograničenjima, nesavršenošću, ljudskošću, ranjivošću, krhkošću. Možda nama najbliža pokora je odricanje, tzv. suvremena pokora: post od televizije, post od neraspoloženosti u zamjenu za vrijeme susreta u ljubaznosti s  bližnjim i Bogom.

Na kraju nam je da sami odgonetnemo što nama govori Gospodin, koju i kakvu pokoru bismo mi trebali vršiti.