Predstavljanje knjige Igora Vukića ‘Radni logor Jasenovac’: ‘Nitko u logor nije doveden, a kamoli ubijen samo zato što bi bio Srbin ili pravoslavac’

Predstavljanje knjige publicista i novinara Igora Vukića „Radni logor Jasenovac“ održano je u srijedu, 24. listopada u Dvorani sv. Ivana Pavla II. u sisačkom Velikom Kaptolu. Uz brojne Siščane predstavljanju je nazočio i sisački biskup Vlado Košić te generalni vikar mons. Marko Cvitkušić.

Govoreći o knjizi i rezultatima svog desetogodišnjeg istraživanja Vukić je rekao kako ona donosi dokaze kako to nije bio logor u kojem je bilo masovnog ubijanja.

„Dokaz za to su dokumenti koje sam pronašao, izjave ljudi koji su prošli kroz njega te materijalni dokazi, odnosno nepostojanje istih. Najveći dio Židova koji su internirani u Jasenovac deportirani su u njemačke logore i na žalost od tamo se više nisu vratili. U prvo vrijeme NDH u logor su odvođeni oni koji su učinili neka nedjela protiv države, no s vremenom je za Židove počelo vrijediti pravilo da se mogu zatočiti samo zato što su Židovi. Najduža kazna bila je tri godine, nakon odsluženja kazne zatočenici su puštani, a neki i prije, kad su imali dobre zagovornike ili s drugih razloga. Osim Židova i Roma drugi zatočenici nisu internirani u logor samo zbog svoje nacionalne ili vjerske pripadnosti. Tako da nitko u logor nije doveden, a kamoli ubijen samo zato što bi bio Srbin ili pravoslavac, uvijek je i kod njih, uostalom kao i kod Hrvata, razlog internacije bilo neko proutudržavno djelovanje“.

Vukić je istaknuo i kako svoje istraživanje temelji na fundusu Hrvatskog državnog arhiva u Zagrebu, tj. na 700 arhivskih kutija jugoslavenske Zemaljske komisije za utvrđivanje zločina okupatora i njegovih pomagača, na 200 kutija dokumenata administrativnih i vojnih vlasti NDH te na golemoj građi OZN-e i UDB-e. Kao posebno važno Vukić je istaknuo iskaze i svjedočenja bivših logoraša.

„Fond ZKRZ vrlo je zanimljiv jer je ta komisija bila poluga za jačanje komunizma. Pred njom su iskaze dali brojni bivši logoraši, koji su u većini govorili kako su u logoru radili i nisu vidjeli masovna ubojstva. Te izjave ranije nisu bile naširoko objavljivane, nego se u javnosti vrtio manji broj propagandnih iskaza. Mi danas na sreću živimo u kakvoj-takvoj demokraciji i ovo je druga knjiga u kojoj se mogu naći iskazi tih ljudi. Dakle, ti se iskazi nalaze u dokumentima koji nisu izmišljeni već su to zapisnici koje su napravile komunističke vlasti. Naravno, to što su ti ljudi govorili nije se tadašnjoj vlasti svidjelo pa je to sve otišlo u arhiv i zaborav. Sedam godina nakon osamostaljenja Hrvatske u državni arhiv je stiglo i 200 kutija autentičnih dokumenata iz vremena NDH, točnije iz arhiva Ustaškog redarstva, gdje smo pronašli stvari za koje smo mislili da su uništene, a zapravo otkrivaju stvarnu istinu. Jedna od tih stvari su popisi zatvorenika koji su nakon odslužene kazne pušteni kući“.

Kao najveću i najgoru laž o logoru u Jasenovcu Vukić je istaknuo navodno ubijanje 20 000 djece, a koju posebno u zadnje vrijeme forsiraju srpski političari

„Ni u jednom dokumentu, kao i izjavama zatočenika, nema traga da je ikad u jasenovačkom logoru boravio tako velik broj djece. Djeca zatečena nakon bitke na Kozari, odnosno djeca koja su odvojena od roditelja poslanih na rad u Njemačku, bila su preko sabirnih centara prebačena u dječja prihvatilišta u Sisku, Zagrebu i Jastrebarskom, a zatim je odatle najveći dio dan na udomljavanje hrvatskim obiteljima. Imamo zapise da su hrvatski vojnici na Kozari znali nalaziti skupine od pedesetak izgladnjele i bolesne djece koja su sama lutala po šumama, ta su djeca odvedena u zagrebačku Vinogradsku bolnicu, a zatim smještena u udomiteljske obitelji. Vi se sigurno vrlo dobro sjećate kako su sedamdesetih i osamdesetih, baš ovdje u Sisak, dolazili ti ljudi koji su spašeni u prihvatilištima, zahvaljivajući na tome i obiteljima koje su ih prihvatile, a mi sada imamo ljude, Hrvate, koji za Sisak govore da je bio logor u kojem su se djeca ubijala. Naravno da u to doba Drugog svjetskog rata, nestašice hrane i gladi, te slabo razvijene medicine puno djece nije preživjelo jer su bili zaraženi s raznim bolestima, ali djeca nisu ubijana i sve se činilo što je bilo moguće da ona prežive. To najbolje govore i brojne humanitarne akcije koje su oglašavane i u novinama te uostalom zbrinjavanje djece u obitelji. I rad Dijane Budisavljavić bio je dio toga, a njezin rad je odobrila i organizirala tadašnja država. Priča o ‘dječjim logorima’ je strašna laž i manipulacija povijesti protiv koje se svatko od nas treba boriti na svom području. To je bila jedna velika humanitarna akcija i to tako treba kazati“, poručio je Vukić.

Na kraju Vukić je rekao kako se ipak malim koracima dolazi do promjena te političari i povjesničari, koji ne zatvaraju oči pred istinom, ipak počinju govoriti o tom problemu kao i problemu stvarnog broja žrtava na području tog logora.

Izvor: narod.hr