Prof. Grbac: Pravo na ‘humanu smrt’?

Prof. dr. sc. Josip Grbac svojoj kolumni za studeni kršćanske obiteljske revije Kana u Pitanju sadašnjeg trenutka piše o pravu na „humanu smrt“. Nedavno je papa Franjo svratio pozornost na brigu o osobama koje su na kraju života. Papa zaključuje da „ako ubijamo s opravdanjem, na kraju ćemo sve više ubijati“. To bi značilo da imamo pravo ubiti ako to uzrokuje veće dobro. Međutim, pita se prof. dr. sc. Grbac, koje to dobro može biti veće od dobra života?

> Prof. Grbac: Hod za život temelj je demokratskog društva, Tomašević je trebao biti u prvim redovima Hoda

> Josip Grbac: EU želi ukloniti Božić, želi ubiti i ono malo duše što je u Europi još ostala

Pravo na “humanu smrt”?

Na nedavnoj audijenciji, 21. listopada, papa Franjo je posebno skrenuo pozornost na brigu o osobama koje su na kraju života. „Usuđujem se nadati da se, o tako bitnim pitanjima, rasprava može voditi u istini kako bi se život pratio do njegova prirodnoga završetka, a ne da dopustimo da nas zahvati ta kultura odbacivanja koje ima pomalo posvuda“, rekao je Sveti Otac. Papa očito ozbiljno shvaća zadatak Crkve da temeljna načela svog nauka predoči svijetu, jer su ta načela praktične smjernice koje proizlaze iz vjere, štoviše, mnoga od tih načela utemeljena su u Sv. pismu. Jedno od najvažnijih načela jest ono koje štiti život, u bilo kakvom obliku se on pojavio.

> Papa Franjo o eutanaziji: Ako ubijamo s opravdanjem, na kraju ćemo sve više ubijati

(…)

Crkva i patnja

Crkva nije neosjetljiva na ljudsku bol i patnju. Ali naglašava da u nekim trenutcima ljudskog života, pogotovo kada je on pri kraju, gdje olako prevlada emocionalnost, postoji nužnost utvrđivanja nekih načela kako bi se očuvalo dostojanstvo života do njegova kraja. Među ta načela ubraja se konstantna zabrana aktivne eutanazije, koju određuje Crkva. Riječ je o činu kada se vlastitom inicijativom ili na zahtjev drugoga, prekida ljudski život; to je čin ili propust koji po svojoj naravi ili u svojim namjerama prekida život s nakanom da eliminira svaku bol. No, da bi se omogućila „humana smrt“, bol i patnja moraju ostati unutar granica podnošljivosti.

Ali otpornost na bol uvjetovana je kulturološki, ovisna je o motivacijama, društvenom mentalitetu, okolini, sposobnosti medicinskih djelatnika. Evidentno je da se danas psihološki prag tolerancije boli smanjio. Zanimljivo je da su, dok odbacivanje eutanazije ostaje prisutno u gotovo svakoj liječničkoj deontologiji, zalaganja na planu borbe protiv boli ostala na periferiji medicinskog napretka. Ljudska patnja nije samo fiziološki fenomen koji se rješava uporabom analgetika već zahtijeva i eliminaciju straha i zebnje. Tu na vidjelo izbija nužnost osobnih odnosa s bolesnikom, što često i nije slučaj u modernoj tehniciziranoj medicini.

> Eutanazija u Belgiji: U 20 godina gotovo 30.000 izgubljenih života

> U Kanadi izdana knjiga aktivnosti i bojanaka za djecu o – eutanaziji

Zato francuski biskupi zaključuju kako se iza bolesničkih zahtjeva za eutanazijom često krije prikriveni vapaj za pomoći i afektom. Najveća greška bila bi ustvrditi da sam ubio 100 osoba. Ne, nego smatram da sam im pomogao umrijeti. Vjerujem u eutanaziju, prakticiram je već 10 godina. Bio sam optužen i sudski oslobođen. Vjerujem da sam tako dao doprinos toj velikoj socijalnoj borbi – tako govori anesteziolog Piter Admiraal, liječnik u Delftu u Nizozemskoj, jedan od pionira nizozemske kampanje za legalizaciju eutanazije koju on definira kao „davanje lijekova koji prouzrokuju smrt pacijenta“.

A u Rimu žena od 80 godina, zaboravljena od medicinskog osoblja, u velikim bolovima, piše sudu: Ovdje sam nepokretna već mjesec dana, u velikim bolovima, bez gotovo ikakvih terapija. Trpim velike bolove i ne vidim nikakve pozitivne perspektive u budućnosti. Osjećam se napuštena i tražim da me se eutanazira. Nakon što su joj pružena adekvatna sredstva, medicinska i ljudska, odustaje od zahtjeva. Dva emblematična slučaja koja govore sami za sebe.

Mogućnosti manipulacije

Svakoga koji olako govori o potrebi zakonskog reguliranja, tj. legitimiranja eutanazije valja podsjetiti na iskustva koja imaju zemlje u kojima je ona uvedena. Tako, iako je u Nizozemskoj zakonom eutanazija predviđena samo u fazi umiranja, ona se brzo nakon donošenja zakona proširila i na ostale slučajeve, a kao razlog počela se uzimati u obzir i psihička bol, ne samo fizička. Jedna studija pokazuje da je tamo eutanazija primijenjena samo u 50 % slučajeva u bolesnika s neizlječivom karcinomskom boli, a drugih 50 % izvedenih eutanazija bilo je u bolesnika s nemalignom bolesti.

> Zlatko Miliša: Kome odgovara da se eutanazija (medijski) propagira?

> Austrija: Potpomognuto samoubojstvo legalizirano unatoč protivljenju Crkve

Iako je zakon donesen s namjerom da se spriječi nekontrolirano i netransparentno prakticiranje eutanazije, očito je da sam zakon nije dovoljan, nego se praksa nastavlja i dalje, sada samo pod plaštem legalnosti. Čini se da je zakonski gotovo nemoguće precizno odrediti što je to faza umiranja, koji je stupanj podnošljivosti boli, što je samo fizička, a što psihička bol itd. Vjernik, koji vjeruje u smrt kao prijelaz u nešto kvalitetno novo, lakše će prihvatiti govor o pravu na dostojanstvenu smrt, tj. onu koja nije bjesomučno preživljavanje u smislu vegetiranja.

Stoga je logično da je katolički moralni nauk u pitanju eutanazije razradio listu kriterija koji imaju dvostruki cilj: s jedne strane, poštivati princip da je život ljudski život do trenutka moždane smrti i, s druge strane, omogućiti takvo ophođenje s umirućim da mu se potpuno ne oduzme pravo na humanu smrt.

prof. dr. sc. Josip Grbac

Članak u cijelosti potražite u tiskanom ili eIzdanju Kane.

O autoru

* Prof. dr. sc. Josip Grbac svećenik je i redoviti profesor na Katoličkom bogoslovnom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu – Teologija u Rijeci. Rođen je 1955. u istarskom Lanišću, gdje je završio osnovnu školu. Maturirao je 1974. godine u Biskupskoj gimnaziji u Pazinu. Od 1976. godine studirao je u Rimu na Papinskom sveučilištu Gregoriana, gdje je 1983. godine završio magisterij iz moralne teologije i stekao akademski naziv magistra teološke znanosti iz moralne teologije.

Godine 1982. zaređen je za svećenika u Porečko-pulskoj biskupiji. Doktorsku radnju s temom ”Ljudski rad i integralni poziv čovjeka” obranio je 1987. godine. U rujnu 1988. Grbac postaje profesor moralne teologije na Visokoj bogoslovskoj školi u Rijeci. Od 1994. do 2000. godine u dva mandata obnaša dužnost rektora Teologije u Rijeci.

U znanstveno-nastavno zvanje izvanrednog profesora izabran je 2004. godine, a 2010. i u zvanje redovitog profesora. Bio je u jednom mandatu član Upravnog odbora Centra za promicanje socijalnog nauka Crkve i tajnik komisije Iustitia et pax Hrvatske biskupske konferencije. Sada je, već u drugom mandatu, član Vijeća HBK za nauk vjere. Od 2006. do 2010. godine bio je glavni je i odgovorni urednik Riječkog teološkog časopisa. Prof. dr. sc. Grbac član je znanstvenog vijeće u nekoliko časopisa.

Iz njegove bibliografije mogu se izdvojiti knjige: Graditelji Kraljevstva. Teologija rada II. vatikanskog sabora (Rijeka 1996.), Kršćanska etika u ozračju svakodnevice (Pazin 2004.), Etičke dvojbe hrvatskog društva: O važnosti odgoja za moralne vrijednosti (Zagreb 2009.). Urednik je nekoliko zbornika, a napisao je i objavio 60-ak znanstvenih i stručnih radova.

** Mišljenja iznesena u komentarima osobna su mišljenja njihovih autora i ne odražavaju nužno stajališta uredništva portala Narod.hr.