Zlatko Miliša: Kome odgovara da se eutanazija (medijski) propagira?

Panični strah od osobne smrti ili smrti nama drage osobe znači da nismo shvatili da su patnja i smrt sastavni dio (dijalektike) života. Nikada ne bi trebali dopustiti pravo izbora na eutanaziju djeci ni onima umornim od života! – piše za Narod.hr dr. sc. Zlatko Miliša, red. prof. u trajnom zvanju – istaknuti hrvatski pedagog, sociolog i društveni kroničar.

Papa Ivan Pavao II. upozoravao je da je suvremeno društvo u procjepu između kulture života i kulture smrti. U tom kontekstu treba sagledavati pitanje dobrovoljnog odlaska s ovog svijeta, koje nije samo pitanje slobode izbora i/ili dostojanstvene smrti. Eutanaziju ne smijemo tretirati kao izraz ljudskog dostojanstva, na primjer  (ka)da stariji ljudi izaberu potpomognuto samoubojstvo samo zato što vide da su teret svojoj obitelji. Ova pitanja se aktualiziraju u filmu Život je more…

Pitanja o životu

Ramón je glavni lik tog filma snimljenog po istinitom događaju u Španjolskoj. On je još kao mladi mornar uslijed teške ozljede kralježnice tridesetak godina ostao prikovan za krevet i ovisan o pomoći drugih. Iako je bio okružen nesebičnom pažnjom najbližih, Ramón je odlučio (dostojanstveno) okončati svoj život. Sve godine nakon teške ozljede se gorljivo posvetio borbi za legalizaciju “ubojstva iz milosrđa”. Ova biografska drama o životu paraplegičara otvorila je mnoga pitanja o životu, a između ostalog i pitanje: jesmo li samo mi gospodari svog života i smrti? Ramóna je od tog nauma odgovarao jedan svećenik, koji je također patio od iste bolesti, koji je branio stav kako “sloboda koja ga lišava slobode nije sloboda”. Međutim Ramon je branio svoje uvjerenje odgovarajući da “ni život koji je lišen slobode nije život”. 

Betty j. Eadie u knjizi U zagrljaju svjetlosti promišlja o vlastitoj smrti na ovaj način: “Moje će vrijeme doći onog časa kad ispunim svoje poslanje, spoznam svrhu i smisao života”. 

Ako je bol neizdrživa i ako se nedvojbeno dokaže da u tim situacijama ne pomaže medicinska terapija ostaje dilema tko ima pravo pustiti umiruće da pate? Oko ovog pitanja se nikada neće postići suglasnost. Međutim, mišljenja sam da nikada ne bi trebali dopustiti djeci pravo izbora na eutanaziju kao ni ljudima umornim od života! U nastavku navodim argumente ovome u prilog….

Poznate osobe – umorne od života

Ovdje vrijedi napomenuti da su samo lijevi i “zeleni” kandidati za legalizaciju eutanazije kod skorih predsjedničkih izbora u  Francuskoj.

Proslavljeni glumac Alain Delon je u 87. godini je zbog zdravstvenih tegoba  (od moždanog udara) intenzivirao svoju (raniju) odluku za okončanje života u Švicarskoj, jer Francuska ne dopušta eutanaziju. Pretpostavlja se da je Delon odlučio slijediti put svoj bivše supruge koja je borbu s rakom gušterače odlučila prekinuti kako ne bi umirala u bolovima. On je jednom novinaru izjavio da je starenje “užasno – gubite izgled, vid, boli vas i gležanj čim ustanete. To su strašne muke!” Poznato je da je isti glumac u mladosti bilo ljepotan, kidao srca mnogih žena te da je bio deklarirani nevjernik.

 Očito je da ni na zalasku svog života nije shvatio izazove života u ovoj “dolini suza”. Bez obzira što sa starošću dolazi nesamostalnost, nemoć kretanja, gubljenje kontrole nad tjelesnim i psihičkim funkcijama …, misliti da je starenje užasno jer gubiš izgled je neprihvatljivo. Ipak ne osuđujem, jer ne znamo u kojem je on sada stanju…   

Nema vjere ako ne vjerujemo u čuda

Njegova slobodna volja ga je ovozemaljski zadovoljila, a(li) nije pronikao u dubinu vjere. Velikan Goethe ovako je zapisao: “Beskoristan je život preuranjena smrt”.  Ne smijemo na patnju ili boli gledati isključivo s negativnom konotacijom. “Nije tragična patnja..,, tragično je ne želiš li se iz toga dizati. Treba uvijek znati gledati preko zida patnje.” (Tomislav Ivančić, Gdje je izlaz)

Borac za ljudska prava Nelson Mandela je za života rekao: “Sudi mi na osnovu toga koliko sam puta pao i ponovno ustao.” 

Viktor E. Frankl, svjetski priznat psihijatar i autor jedne od najprodavanijih knjiga Čovjekovo traganje za smislom opisuje iskustvo iz vremena Hitlerova konclogora, kada je, unatoč stalnim patnjama i poniženjima, pronašao smisao života. 

Nema vjere ako ne vjerujemo u čuda. Dokazi tome jesu nebrojena čudesna ozdravljenja, koje medicina(ri) tretiraju kao neobjašnjivima. Ljudi u vjeri izdrže ono što izgleda neizdrživo, a kada ih drugi percipiraju kao otpisane slučajeve, oni se vrate životu. „Bez čuda, čovjek u svojoj slabosti teško uspijeva vjerovati“ (Renzo Alegri u knjizi Padre Pio: Čudesni život).

Stigmatizacija starijih ljudi  

Država koja kani biti demokratična srbi za prognanike života, i nema “sporednih”, “neupotrebljivih”, kao ni “otpisane” starčadi. Žalosna je činjenica da u našoj svijesti ostaje neizbrisiv trag primitivizma – da se na pripadnike treće životne dobi gleda kao na bespomoćne i beskorisne. 

Prema anketi Švicarske udruge odvjetnika u medicini (SMLA) u 12 europskih država više od tri četvrtine ispitanika odgovorilo je kako bi starijima trebalo omogućiti kada će i kako umrijeti (DW, liveactionnews.org). Pored ovoga još je žalosnije ono što je izjavio ex ministar financija Taro Aso u Japanu potkraj siječnja 2013. da su “stari ljudi prevelik teret za državne financije” pa bi im trebalo dopustiti “da se požure i umru”, sve kako bi smanjili troškove za socijalnu i medicinsku skrb. Dodao je i kako bi se on “osjećao sve gore kada bi znao da Vlada plaća njegove zdravstvene troškove”. Isti je ministar tada imao 73 godine, ali i iznimno visoka primanja pa je mogao plaćati sve troškove, dok je siromašne starce navodio na eutanaziju. 

Djeci i umornima od života zabraniti eutanaziju

Francuskinja Jacqueline Jencquel (76), iako je potpuno zdrava, prije tri godine odlučila se na eutanaziju. U rujnu 2018. jednoj televizijskoj kući otkriva kako ne želi osjetiti sve što sa sobom donosi starost: “Čovjek je sa 76 godina star i ne može biti više potpuno zdrav. Ja to već sad vidim po svojem seksualnom životu koji nije tako dobar koliko bih ja htjela. Uživala sam u životu i sada želim umrijeti prije nego osjetim sve terete starosti. Ne želim umjesto strasti osjećati sažaljenje”. Za eutanaziju u Švicarskoj izdvojila je 10.000 franaka, za što kaže da je znatno manje od kemoterapije. Suprug je podupirao njezinu odluku. Zašto je svoju intimu dala medijima i zašto je njezin sin snimao njezinu zadnju godinu života, to oni znaju, ali pretpostavljam da su za to dobili dobar honorar. Osim toga je etički nedopustivo uspoređivati eutanaziju i kemoterapiju. 

Poznat je slučaj čovjeka koji je eutanaziran nakon što mu promjena spola nije uspjela. U razgovoru za medije prije smrti Nathan (koji se rodio kao Nancy) rekao je: “Kada sam se pogledao u ogledalo gadio sam se sam sebi. Moje grudi nisu bile u skladu s mojim očekivanjima, a moje tijelo je odbacivalo penis. Postao sam čudovište, a to nisam htio biti.” Nathanu je eutanazija dopuštena na temelju “nepodnošljivih psihičkih patnji”. 

Ne smijemo dopustiti dobrovoljno umiranje umornima od života, a nikako ne i djeci. Zamislimo situaciju da djeci, osim “prava” na izbor svog roda dopustimo pravo na eutanaziju. 

Zemlje koje su prve legalizirale eutanaziju

Belgija, Japan, Švicarska i Nizozemska prve su države na svijetu koja su legalizirale eutanaziju. Od 2002. godine u Nizozemskoj eutanazija je legalizirana i za osobe od 16 godina uz suglasnost liječnika, a ne i roditelja. Samo je 2017. godine u toj zemlji eutanizirano 6585 osoba, što je 4,4 posto svih smrti. Posljednjih godina zahtjevi sve više pristižu od oboljelih od mentalnih bolesti i umornih od života. Pristaše eutanazije sada traže odobravanje eutanazije djece s Down sindromom i poslije rođenja! Ako majka sazna da nosi dijete sa tim sindromom nemoralno bi od nje bilo da ga NE abortira, sugerira Richard Dawkins, jedan od poznatih znanstvenika evolucionista. Sveučilišni profesor Ante Periša u jednoj svojoj  kolumni ispravno zaključuje da je takva “civilizacija (društvo) osuđena na samouništenje”.

Belgijski je parlament potkraj 2013. raspravljao o tome da se eutanazija dopusti i ljudima koji pate od demencije (u ranom stadiju bolesti). Eutanazija čini 2,4 % svih smrtnih slučajeva. Iako prema belgijskom zakonu eutanazija nije dopuštena onima koji su umorni od života liječnici mogu zaobići zakon s dijagnozom komorbiditeta – višestruke kronične bolesti koje ima gotovo svaka starija osoba – a to je dovoljno za eutanaziju. 

Belgija od 2014. dopušta eutanaziju djece koja su terminalno bolesna. Predlagači toga zakona navode da djeca mogu sama o tome odlučiti, uz prethodni razgovor s dječjim psihijatrom ili psihologom, koji procjenjuju razumije li dijete situaciju ili ne. Belgijski donositelji toga zakona kažu da na taj način dijete lišavaju boli. Kako možemo znati da, primjerice, dijete od pet godina može doista shvatiti tu situaciju? Dijete koje gleda svoje roditelje kako nad njim plaču i ne mogu ga gledati u bolovima, možda razmišlja da odlaskom u smrt olakšava roditeljima.

Svrha života

Richard J. Leider u knjizi Moć svrhe otkriva da je sa svojim klijentima, starijim od 65 godina, doznao da bi u svojim životima to ranije nastojali otkriti svrhu svog života. Svrha daje dostojanstvo, ustrajnost, hrabrost, omogućava volju za životom i bolje kormilarenje u životnim brodolomima. 

Zato Leider otkriva da se naš život sastoji od “faza progresivnog buđenja koje uključuju fizička, mentalna, emocionalna i duhovna otkrića”. Slično promišljaja i Ivana Šojat-Kuči u romanu Unterstadt gdje otkriva: “Tata je istinski počeo govoriti tek kad je počeo ostajati bez glasa, bez zraka, nekoliko mjeseci prije smrti. Tek sam ga osjetila dovoljno bliskim da mu ne zamjerim to što se otvorio samo trenutak prije no što će zauvijek otići.”

Zaključno 

Ako strahujemo od smrti (osobne) ili smrti nama drage osobe znači da nismo shvatili da su patnja i smrt sastavni dio dijalektike života.  Ljudima se nameće mišljenje da su boli i patnja užas(i) života.  Međutim, tek nam patnje otkrivaju misterij života. Ljudi koji su prebrodili najveće boli pronalaze smisao života. Oslobađanje dolazi kada pronađemo smisao života ili (kad)a kulturom života nadvladamo (propagiranu) kulturu smrti. “Kada naše rane postanu izvor izlječenja tada postajemo ranjeni iscjelitelji” (Henry Nouwen).

Nema vjere ako ne vjerujemo u čuda. Dokazi tome jesu nebrojena čudesna ozdravljenja, koje medicina(ri) tretiraju kao neobjašnjiva ozdravljenja. Ljudi u vjeri izdrže ono što izgleda neizdrživo, a kada ih drugi percipiraju kao otpisane slučajeve, oni se vrate životu. Čudesne transformacije, ozdravljenja… daju vjeri Božansku moć. „Bez čuda, čovjek u svojoj slabosti teško uspijeva vjerovati“ (Renzo Alegri u knjizi Padre Pio: Čudesni život).

* Prof. dr. sc. Zlatko Miliša je sociolog i pedagog. Rođen je u Trogiru 1958. Diplomirao je u Zadru na Filozofskom fakultetu 1982. godine na studijskim grupama sociologije i pedagogije. Poslije diplomiranja radi kao školski pedagog u Splitu, u Centru Juraj Bonači za djecu s posebnim potrebama. Od listopada 1983. godine zaposlen je na Filozofskom fakultetu u Zadru. Magistrirao je 1988.g. na Filozofskom fakultetu u Rijeci s temom Formiranje vrijednosnih orijentacija mladih prema radu. U ožujku 1997. godine doktorirao je na Filozofskom fakultetu u Sarajevu, disertacijom Teorijsko-metodološki problemi istraživanja odgojne vrijednosti rada. Autor je (ili suautor) petnaest znanstvenih knjiga-monografija u Hrvatskoj, dviju knjiga iz područja publicistike i više od osamdeset objavljenih znanstvenih i stručnih radova.

* Mišljenja iznesena u komentarima osobna su mišljenja njihovih autora i ne odražavaju nužno stajališta uredništva portala Narod.hr

* Ovaj tekst sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija