U Zagrebu se u prostorijama Hrvatske kulturne zaklade-Hrvatskog slova 17. lipnja razgovaralo o Hrvatskoj pravoslavnoj crkvi te nastojalo odgovoriti na pitanje “Što je Hrvatska pravoslavna crkva u Hrvatskoj danas”. Komentar prof. dr. sc. Sanje Vulić, profesorice na Fakultetu hrvatskih studija, objavljen u Hrvatskom slovu, prenosimo u cijelosti.
“Nedostatak Hrvatske pravoslavne crkve kao ustanove u hrvatskoj se povijesti osjetio nebrojeno puta, počevši od doba kada su se u srednjem vijeku velike skupine pravoslavnih Vlaha počele naseljavati u hrvatske zemlje pa nadalje. Da je postojala Hrvatska pravoslavna crkva kao ustanova, nedvojbeno bi joj se svi ti doseljenici bili priključili, isto tako doseljeni Grci i druge manje pravoslavne skupine i pojedinci. Tada bi demografski gubitci hrvatskoga naroda bili znatno manji.
Postojanje Hrvatske pravoslavne crkve ne bi ugrozilo Katoličku crkvu u Hrvata kojoj bi i dalje pripadao daleko najveći postotak hrvatskoga naroda. Nepostojanje pak HPC najviše je pogodovalo Srpskoj pravoslavnoj crkvi koja je nesmetano srbizirala većinu nesrpskoga stanovništva pravoslavne vjere u Hrvatskoj.
Nedostatak Hrvatske pravoslavne crkve osjetio se više puta i u hrvatskoj dijaspori. Jedan od izrazitih primjera jest zbivanje među šokačkim Hrvatima u Santovu u mađarskom dijelu Bačke. U doba naseljavanja u Santovo, pa sve do samoga kraja 19. stoljeća, svi su Šokci u Santovu bili katolici. Međutim, 19. stoljeće, a osobito druga polovica toga stoljeća jest razdoblje vrlo agresivne mađarizacije svih nemađarskih naroda na prostoru tadašnje Ugarske. Najviše su mađarizaciji bili izloženi pripadnici drugih naroda koji su bili katolici, jer je Katolička crkva u Ugarskoj bila vrlo značajno sredstvo mađarizacije ostalih katoličkih naroda u toj zemlji.
God. 1896., u jeku priprema za proslavu tisućljeća mađarske državnosti, nasilno se santovačkim Hrvatima pokušava nametnuti liturgijska čitanja, propovijedi i pučke vjerske pjesme na mađarskom jeziku, čemu se oni energično protive. Unatoč tomu protivljenju, Katolička crkva u Mađarskoj ne popušta u nakani potpune mađarizacije Santova, koje je u to doba gotovo isključivo naseljeno šokačkim Hrvatima. Želeći izbjeći mađarizaciju Santovčani 1897. pokušavaju kupiti zemlju u Slavoniji i svi trajno tamo preseliti, ali ta im nakana nije uspjela. Napetost je u Santovu i dalje rasla te kulminirala 1899. kada se dogodio fizički obračun u Crkvi između šokačkih Hrvata i tada dovedenih Mađara i njihovih pristalica.
Nakon toga, dio šokačkih Hrvata podliježe propagandi Srpske pravoslavne crkve i prelazi na pravoslavlje. Prekrštavanje se dogodilo 12. ožujka 1899. Dio vjernika ubrzo se vratio katoličkoj vjeri, a dio koji to nije učinio morao je promijeniti i nacionalnost, pa su današnji Srbi u Santovu potomci bivših santovačkih šokačkih Hrvata katolika.
Nedostatak Hrvatske pravoslavne crkve osjeća i više tisuća Hrvata pravoslavne vjeroispovijesti koji danas žive u Hrvatskoj. Međutim, vrlo je mala vjerojatnost da će dobiti svoju nacionalnu pravoslavnu crkvu jer se mogući pokušaj njezina osnivanja odmah etiketira kao fašistoidna provokacija bez kršćanskih temelja.
Protivnici HPC smatraju da djeca iz mješovitih brakova ne bi smjela biti Hrvati pravoslavne vjere, ali mogu biti Srbi katolici. Ukratko, odnos prema mogućoj Hrvatskoj pravoslavnoj crkvi u dijelu je javnosti krajnje negativan, omalovažavajući i neprijateljski, unatoč činjenici što su mnogi istaknuti Hrvati u 19. i 20. stoljeću bili pravoslavne vjere, među njima i pravaši, npr. književnici August Harambašić i Milan Ogrizović”, zaključuje prof. dr. sc. Sanja Vulić za Hrvatsko slovo.
Tekst se nastavlja ispod oglasa
