Akademik Rajmund Kupareo (1914.–1996.), aksiolog i estetičar svjetskoga glasa, objavio je 1986. godine ogled o umjetničkom odgoju.[1]
Prenosimo ga zbog aktualnosti i kao prinos o prijedlozima reforme odgoja i obrazovanja, posebice savjetovanjima o nacrtima uputnikā: umjetničkoga obrazovanja; umjetničkoga područja; okvira vrjednovanja, za darovite i za prikraćene; Hrvatskoga, Latinskoga, Grčkoga, Engleskoga, Francuskoga, Njemačkoga i Talijanskoga jezika;[2] Katoličkoga, Pravoslavnoga i Islamskoga vjeronauka; Glazbene, Likovne, Tehničke i Tjelesne i zdravstvene kulture kao i međupredmetnih tema: Građanski odgoj, Održivi razvoj, Osobni i društveni razvoj, Poduzetništvo, Učiti kako učiti, Uporaba informacijske i komunikacijske tehnologije i Zdravlje. Poglavito stoga što u svima njima iščezava „odgoj“.
U naše doba mnogo se govori o različitim odgojima (tjelesnom, znanstvenom, ćudorednom, društvenom, seksualnom itd.), te o njima odgovarajućim „preodgojima“.
Zašto se ne spominje i umjetnički odgoj?
U ovom kratkom ogledu ne ćemo se baviti umjetničkim odgojem u smislu odgoja za umjetnost, to će reći za oblikovanje umjetnika; time se bave akademije, konzervatoriji, studiji, stručne škole itd. koje, u stvari, već pretpostavljaju kod gojenca[3] dar ili stvaralačku sposobnost i nastoje je razviti pomoću različitih stručnih poduka, akademskih i neakademskih. (Spomenimo, na primjer, „akademsku“ tehniku u baletu: rusku, talijansku, francusku, te „neakademsku“ ili „modernu“ Marthe Graham, Mary Wygman i Isidore Duncan.)
Isto tako, ovdje ne raspravljamo ni o estetskom odgoju, koji je po mišljenju mnogih, širi od umjetničkoga, te se, zapravo, odnosi na oblikovanje ukusa općenito, a ne samo na „uživanje“ u umjetničkim djelima. Misli se da „dobro odgojen“ čovjek mora imati „dobar ukus“ ne samo za umjetnost, nego i za bilo koju ljudsku djelatnost, kao što se kaže da neka osoba ima „dobar ukus“ u odijevanju, ponašanju, vladanju itd.
Ovdje, dakle, govorimo o umjetničkom odgoju ili kako odgojiti pojedinca da bi bio sposoban shvatiti umjetničko djelo, te da bi, shvaćajući ga, postao više čovjek. (Ovo više valja shvatiti u aksiološkom smislu, a ne u ontološkom.[4]) Čovjek biva „više“ čovjekom kad produbljuje u sebi ljudske vrijednosti. Takve se vrijednosti ne povećavaju nakupljanjem ili nizanjem čina ili vrijednosnih ostvarenja, nego njihovim ukorjenjivanjem u subjektu. Vrijednosti su kakvoće i kao takve moraju sadržavati u sebi obilježja kakvoće, a ne količine.[5]
Shvaćanje nekoga umjetničkoga djela donosi sa sobom uživanje u njemu, no „uživanje“ – općenito, a ne samo glede umjetnosti – daje „shvaćanju“ posebni, vlastiti „okus“ zato što uspostavlja egzistencijalnu vezu između promatrača i dotičnoga djela. Zbog nečega se, ipak, često ponavlja izreka De gustibus non est disputandum (o ukusima ne treba raspravljati). Koliko li smo puta čuli neslaganje glede nekoga filma, slike, glazbenoga djela: „Meni se sviđa“; „Meni se ne sviđa“. Kadikad, dotične osobe ne niječu, u teoriji, umjetničku vrijednost spornoga djela zato što je, počesto, riječ o već priznatom umjetniku, ali se razilaze u „uživanju“ u tom djelu.
Zašto se spore?
Možda stoga što je jedan shvatio „ideju“ djela, a drugi nije; možda jedan već ima naviku shvaćanja, a onaj drugi je nema. U shvaćanju i u uživanju mogu se križati izvanestetski čimbenici promatrača, kao što su tjelesne nelagodnosti ili duševne promjene. Kadikad je razlogom neshvaćanja i neuživanja to što neke vrste umjetnosti upotrebljavaju nova izražajna sredstva (primjerice nova tehnika, nova harmonija, novi akordi itd., u nekom glazbenom djelu) na koje slušatelj nije navikao. Glavni je razlog razmimoilaženja u prosudbi ukusa, ponajčešće, osjećajna „projekcija“ promatrača na samo djelo.
Ako netko, npr., gleda film i prepoznaje sebe (svoje ljubavi, razočaranja, mržnje itd.), lako može izgubiti „estetsku distancu“ koja je potrebna za smireno promatranje umjetničkoga djela.
Umjetnička djela ne nastaju u času „sraza“ umjetnika sa svijetom uzbudljivih događaja, nego u smirenosti duha. „Svi su vrhunci mirni“ – rekao je Goethe. Nijedan skladatelj nije uglazbio neku posmrtnu koračnicu, Misu za mrtve ili „Stabat Mater“ (dosta je podsjetiti se nastajanja Dvořákove Stabat Mater) u času osobne nesreće ili tragedije svojih prijatelja. To se isto događa s „ponovnim rađanjem“ umjetničkoga djela kod promatrača. Ako on, u času gledanja ili slušanja, nije smiren, nego projicira na djelo svoje duševno stanje, teško će ga shvatiti i u njemu estetski uživati. Teško je ne projicirati na se neko umjetničko djelo zato što „slučaj“, počesto, odgovara slučajevima koje smo mi sami proživjeli (stoga tako lako plačemo, smijemo se, snebivamo se, itd. dok prisustvujemo nekomu umjetničkomu djelu), no slušatelj ili promatrač mora biti svjestan da „slučaj“ bijaše samo povod, poticaj umjetniku za njegovo stvaranje, što se sastoji upravo u „uzdignuću“ slučaja na sveobuhvatnost „ideje“. Mnogo puta takvi slučajevi nisu čak ni postojali, nego ih je umjetnik izmislio. Projicirati na sebe neko umjetničko djelo znači svoditi ga na „slučaj“, osobni događaj, a ne vidjeti u „slučaju“ sliku, simbol nekoga ljudskoga osjećaja koje nadilazi određeno vrijeme i određeni prostor.
Za pravi umjetnički odgoj potrebno je da odgojitelj bude ne samo dobar poznavatelj umjetnosti nego i da pozna gojenca. U tu su svrhu mu potrebna fiziološka, sociopsihološka, karakterološka proučavanja koja se obavljaju u „laboratorijima“ psihologije umjetnosti. Ne može se izvući nešto iz nekoga ako taj „netko“ to već ne posjeduje u „mogućnosti“. Koliko puta roditelji, koji raspolažu s dostatnim novčanim sredstvima, hoće da njihova djeca uče primjerice glasovir ili pak da se upišu u neku od škola za primijenjenu umjetnost ili balet zato što drže da ta naukovanja daju njihovoj djeci veći društveni ugled, a ishod, međutim, biva kadikad nikakav, jer jedna fiziopsihološka studija otkriva nedostatak čimbenika potrebnih za umjetničko stvaranje (kreaciju) i za ponovno umjetničko stvaranje (re-kreaciju).
Kako se postiže umjetnički odgoj?
Ponavljamo: ne radi se o tom kako postići da netko postane umjetnik, nego kako stvoriti kod gojenca mjerilo, ili još bolje, ustaljenu naviku (habitus) u prosudbi umjetničkih djela.
Otkriti umjetnika u (malom) gojencu zadaća je psihologa umjetnosti, ali umjetnički ga odgojiti zadaća je profesora-esteta.
Potrebno je da profesor bude pravi odgojitelj – educator – koji, kako i samo njegovo ime kaže „e-ducit“ – izvodi iz gojenca skrivene sposobnosti kako bi ih razvio i doveo do njihove punine, do savršenosti. Odgojitelj mora pojedinačno poznavati svoje gojence, zato što je njihova osobnost korijen njihova djelovanja.
U riječi „odgojitelj“ – educator – sadržana je ne samo njegova „zadaća“, njegova djelatnost, nego i njegova svrha: da bude vodič, dux, gojenca kako bi ga doveo do pravilnoga procjenjivanja umjetničkih djela.
Kod gojenca se već pretpostavljaju urođeni uvjeti domišljatosti i maštovitosti, te oni stečeni, koji su nastali iskustvom uslijed doticaja s umjetničkim djelima. Taj doticaj mora biti stalan i uvijek mora nositi sa sobom neko promišljanje, neko uspoređivanje s onim što je već viđeno i slušano ili pak izučavano putem odgovarajuće povijesti umjetnosti. Umjetnik danas ne stvara onako kako su stvarali njegovi prethodnici: njegovo stvaranje odražava njegovo vlastito „viđenje svijeta“, što je, po sebi, odraz doba u kojemu živi. Jedino veliki umovi „pretječu“ svoje doba, no te iznimke samo potvrđuju pravilo. Stoga, svako doba ima svoj način izražavanja ljudskih osjećaja koji se, bivajući uvijek ljudski, utjelovljuju u umjetničkim djelima. Tako, primjerice, osjećaj osamljenosti, odvojenosti, besmisao ljudskoga postojanja, što obilježuje umjetnost našega doba, nije bio odsutan ni u doba klasične grčke tragedije, a ni u romantičkoj tjeskobi. No, García Lorca, Sartre, Camus, Beckett ne izražavaju se kao Sofoklo ili Euripid, ili pak kao Victor Hugo. „Evolucija“ umjetničkih formi odgovara „evoluciji“ različitih stajališta čovjeka naspram povijesnih prilika u kojima živi i koje oblikuju njegovo posebno „viđenje svijeta“. Stoga možemo govoriti o zajedničkim crtama umjetnosti (ili stila) nekoga razdoblja, usprkos tomu što je svako umjetničko djelo iz dotičnoga doba drukčije zato što „zajedničke crte“ prolaze kroz sito pojedinca tvoreći vlastiti, poseban stil. Kadikad isti umjetnik, obrađujući isti predmet, to izražava na drukčiji način u različitim razdobljima svoga života (dosta je primjerice analizirati različite Michelangelove Pietà zato što njegovo „viđenje svijeta“ dozrijeva).
Odgojitelj mora pokazati učeniku ne samo kako nastaje umjetničko djelo (psihološki vid, životopisni, društvenopovijesni itd.) i kako se pravi (tehnički vid, strukturalni, kontekstualni, „formalni“ itd.) nego, prije svega, što je umjetničko djelo i zašto je takvo (estetski vid). Za to su nužna osnovna znanja o općoj estetici umjetnosti, kao što su, primjerice, razlika između umjetničkoga jezika i uobičajenoga ili razgovornoga jezika. Odgojitelj će s učenikom proanalizirati sredstva izražavanja različitih vrsta umjetnosti i njihov međuodnos da bi razradio klasifikaciju umjetnosti; uvest će ga, malo-pomalo, u tajanstvenu bit umjetnosti, koja nije otisak datosti prirode, fizičke ili psihičke, nego njezino preobličenje. Umjetnik ne ostvaruje – kao Bog – neko apsolutno novo biće („ktisis“), nego sve stvoreno očituje i „izrađuje“ u novom znaku („poiesis“). Potrebno je rasvijetliti pitanja umjetničke semiotike (znak, simbol, simptom, enigma itd.) i pokazati na primjerima u čem se sastoji umjetničko stvaranje, analizirajući takozvane „estetske“ odnose koji su u samoj osnovi umjetničkoga djela i koji se razlikuju od logičkih, fizičkih ili metafizičkih odnosa.
Sve će to poslužiti tomu da gojenac uzmogne razlučivati umjetničko djelo od zanatskoga proizvoda i da ne miješa umjetničko stvaranje s tehničkom sposobnošću ili umjetnošću.
Navikom do neusiljenosti
Odgojitelj će učeniku ukazati na nemogućnost stvarnoga razdvajanja sadržaja od forme (oblika) u nekom umjetničkom djelu, ili sadržaja od sadržatelja, da tako izbjegne procjenjivanje umjetničkoga djela samo po sadržaju: ćudorednom, vjerskom, psihološkom, društveno-povijesnom, političkom itd. Mora, k tomu, pokazati učeniku kako umjetnost sadržava vrijednost u sebi samoj i ne može biti u službi ičega niti ikoga.
Tako će, malo-pomalo, s pomoću stalnoga iskustva, odgojitelj kod učenika stvoriti naviku (habitus) da procjenjuje umjetnička djela i uživa u njima. Navika omogućuje da djelatnost bilo koje od naših moći (tjelesnih ili duševnih), postane lakša ili, bolje rečeno, spontana.
No, „spontano“ ne znači „mehaničko“, kao što se događa s uvjetnim refleksima, primjerice. Lako je primijetiti kad netko izvodi glazbeno djelo „mehanički“ i kad ga izvodi „spontano“, dajući mu vlastito tumačenje u skladu s naravi djela. Ovdje je inteligencija, iako prikrivena, nazočna i providna.
Navika, prema Aristotelu, nastaje ponavljanjem sličnih radnji,[6] a Toma Akvinski kaže: „Navikom postajemo sposobni ili nesposobni djelovati dobro ili loše glede onoga što već možemo činiti“.[7] Navika je poput druge naravi.
Ljudske vrijednosti (znanstvene, filozofske, ćudoredne, umjetničke, vjerske), sve se više i više ukorjenjuju kod pojedinca putem navika; ukorjenjuju se, pojačavaju, ali, s druge strane, njihov prodor u vanjštinu biva jači, „eksplozivniji“, kao što to pokazuju djela velikih znanstvenika, mudraca, junaka, umova i svetaca. Nitko ne može poreći da su oni po svojim djelima jaki i da imaju velik odjek kod drugih zato što njihove misli, djela itd. bijahu dublji. To je odgovor fizičkoga zakona: veći pritisak – viši skok. Zbog toga postaju modeli, uzori za ostale ljude i posebice za mladež.
Kreativna (stvaralačka) navika drukčija je od rekreativne (iznova-stvaralačke). Prva pretpostavlja urođenu stvaralačku moć, dok se druga stječe ponavljanjem sličnih radnji. U naravi je čovjeka da njegove moći prethode djelovanju (npr. vid gledanju), ali kod vrlina (a medu njima je i umjetnost kao re-kreativnost) najprije dolazi djelatnost: postajemo pravedni, razboriti, čineći pravedna, razborita djela. Odatle izraz „virtuoz“ (virtus – krjepost, vrlina).
Podukom do umjetnika
Estetički govoreći, ne postoji bolja ili lošija umjetnost, veća ili manja, niti umjetnička djela koja bi bila bolja ili lošija, savršenija ili manje savršena: međutim postoji bolja ili lošija, savršenija ili manje savršena re-kreativnost, tumačenje, izvedba itd.
Zašto je netko umjetnik-stvaratelj, a drugi to nije? Sve psihosomatske, nasljedne, ambijentalne, psihoanalitičke teorije, ukratko sva psihosomatika propada pred tom tajnom koja očituje bogatstvo osobne nadarenosti. No, je li moguće da svi (tjelesno i duševno) „normalni“ ljudi imaju sposobnost shvatiti, re-kreirati umjetnička djela? Držimo da jest, uz prethodnu tehničku, povijesnu i nadasve „iskustvenu“ poduku o umjetnosti. Zašto? Zato što je sposobnost izražavanja čovjeku urođena i razlog je ljudske kreativnosti i re-kreativnosti. Tu sposobnost ima svaki normalan čovjek; dijete se već izražava krikovima, skakanjem, črčkanjem itd., ali ne postaje zbog toga umjetnik-stvaratelj. Kod djeteta se radi o stanovitom samoizražavanju nekoga određenoga osjećaja, „proživljenoga“ u točno određenom času, dok je u umjetnosti samoizražavanje uzdignuto na čisto izražavanje. „Iza moje boli i moje ljubavi vidim (intuiram) ljubav, bol“, tvrdi francuski pjesnik Pierre Emannuel.
Odgojitelj mora pomnjivo paziti na umjetnička očitovanja svojih gojenaca da bi razvio u njima sposobnost izražavanja. Jedanput će možda otkriti, s iznenađenjem, „čudo od djeteta“, drugi put pak „dijete osjetljivo“ na umjetnička izražavanja. U prvom je slučaju riječ o umjetniku stvaratelju, a u drugom o umjetniku-ponovnom-stvaratelju (re-kreatoru). Obojica trebaju pomoć učitelja za svoj potpuni razvoj.
Umjetnost k tomu pokazuje gojencu osobnu neovisnost i samostalnost, jer umjetnost ne služi za propagandu i praktičnu korist ili reklamu (glazbene reklame su zlouporaba umjetnosti) itd. Umjetnost prkosi svakoj vrsti diktature.
Kad se pak govori o umjetnosti kao „terapeutskom“ sredstvu potrebno je razjasniti da je riječ, u većini slučajeva, o „formalnim elementima“ djela (ritmičkim, zvučnim, kolorističkim itd.), a ne o djelu u njegovoj sveukupnosti. Nešto se slično događa kad se govori o umjetnosti kao pedagoškom sredstvu; ponajvećma se misli na ćudoredni, društveni, vjerski sadržaj djela itd. U oba slučaja se razdvaja, razjedinjuje ono što se ne može činiti: oblik i sadržaj, nasrćući na jedinstvo umjetnosti.
Umjetnost očovječuje
Umjetnost je konačna, „završna“ vrijednost (sadržava svrhu u sebi samoj). Nije „funkcionalna“ vrijednost (ne stoji u funkciji, u službi…) niti je najviša vrijednost, kao što su vjerske vrijednosti; umjetnost odgaja sama po sebi: svojom savršenošću (umjetničkom se djelu ne može ništa ni oduzeti ni dodati) pokazuje čovjeku kako bi morao biti savršen on sȃm.
Umjetnost je vrijednost po sebi (jednako kao i ćudoređe); neki ćudoredni čin ne posjeduje vrijednost zato što je pohvalan ili pak zato što donosi ugled onomu tko ga vrši, nego zato što ga usavršuje, čini ga više čovjekom koji ne gleda na naknadu ili nagradu. (Ako moje djelo čini boljim moga bližnjega, to je posljedica „izlijevanja“ ćudorednoga dobra, ali ne njegova mjera ili uzrok).
No, tvrditi da umjetnost posjeduje vrijednost u sebi ne znači da je odijeljena, odvojena od drugih vrijednosti. Što bi bila „čista“ umjetnost, ili pak „umjetnost poradi umjetnosti“ (ars gratia artis)? Ako se to geslo uzme kao pravilo da umjetnost ne smije služiti ostalim vrijednostima (čak ni vjerskim vrijednostima), onda se slažemo, ali ne i da umjetnost može mimoići ili zanijekati ostale ljudske vrijednosti.
Umjetnost ne može biti puka igra, pusta forma, bez sadržaja. No, sadržaj u nekom umjetničkom djelu, primjerice u „povijesnom romanu“, nije iste naravi kao i sadržaj nekoga povijesnoga djela, biografskoga, sociološkoga, psihološkoga itd. Dobro je rekla engleska spisateljica Elizabeth Bowen: „Povijest bilježi činjenice; roman ih uzdiže na stupanj ideja“. Umjetnost se hrani ostalim vrijednostima, preoblikujući ih u „apsolutne“ znakove, simbole koji se, oslobođeni relativnosti primjera ili posebnih slučajeva, uzdižu na stupanj „ideala“, „uzora“, koji privlače i usavršavaju pojedinca.
Ako je istina da Verba volant, exempla trahunt (riječi lete, a primjeri privlače), koja je privlačnost jača od one čiji primjeri daju pobude za nečim što je „apsolutno“, idealno, kao što to čine umjetnička djela?
Može se primijetiti da je kadikad sadržaj romana, drama, filmova, slika itd. nešto negativno: grijeh, poroci, zlodjela itd. No, nemojmo zaboraviti, da se negativno ne može shvatiti bez onoga što je pozitivno. Nitko ne može shvatiti što je tama, ako najprije ne spozna što je svjetlost. Umjetnost odgaja ne samo s pomoću pozitivnih ideja, nego – možda još i više – onih negativnih. Tko bi htio proživjeti sudbinu Otela, Hamleta, Gospođe Bovary itd? Errando discimus – učimo na vlastitim pogrješkama – vrijedi i ovdje.
Za umjetnički je odgoj potrebna prethodna poduka. Estetika umjetnosti je znanost koja je usko povezana s takozvanim „humanističkim“ znanostima (povijest, psihologija, sociologija itd.). Kod njih su poduka i odgoj usko povezani, što ne biva s „egzaktnim“ znanostima, gdje prevladava poduka. Ni matematika ni metafizika ne odgajaju po sebi, sve da i razvijaju nadarenost pojedinca. Umjetnički odgoj, naprotiv, promatra sveukupnoga čovjeka. Gore navedene „humanističke“ znanosti pružaju umjetnosti neke vidove te sveukupnosti. Umjetnost ih zaodijeva u ruho savršenosti, ne samo stoga što umjetnost mora biti savršena u sebi, nego i stoga što ove konkretne vidove uzdiže na stupanj „ideja“ i „ideala“. Kod umjetničkoga se djela više ne će raditi o Cezaru, Kolumbu, Napoleonu, Hitleru, Staljinu, Gandhiju, Majci Tereziji i drugima, što će reći samo o životu nekih povijesnih ličnosti, s njihovim planovima, borbama, očajanjima, mržnjama, ljubavima itd., nego one postaju simboli „uzori“ (dobri ili loši) osjećaja, ljudskih djelatnosti, dostojni poštovanja i oponašanja ili odbojnosti.
Zadaća profesora-esteta jest: naučiti najprije kako gledati, slušati ili čitati neko umjetničko djelo, te pomoću ponavljanja i uspoređivanja proizvesti jedno duhovno stanje, naviku, drugu narav, sunarav kod gojenca da bi mogao shvatiti djelo, uživati u njemu, te se tako napojiti „idejom“, (osjećajem što ga je intuirao umjetnik) koja se krije pod linearnim, volumenskim, kinetičkim, govornim, zvučnim, kromatskim ruhom itd.
Put je dug, ali se isplati prijeći ga da bi se od ovoga svijeta napravio bolji svijet i da bi mu se dalo transcendentni smisao, kao što to daje umjetničko djelo koje nadilazi vrijeme i prostor (umjetnost je nadvremenska i nadprostorna), usprkos tomu što nastaje u određenom vremenu i prostoru.
Umjetnost shvaćamo doživljavajući je, a ne samo proučavajući je, kao što primjerice biva u matematici; kod umjetnosti nije djelatan samo razum, nego i volja, imaginacija, pamćenje i osjećaji. U nekoliko riječi: sve čovjekove tjelesne i duševne sposobnosti sudjeluju u oblikovanju umjetničkoga djela.
Rajmund Kupareo
———————————————————————————————-
[1] Rajmund Kupareo, Umjetnički odgoj, Marulić (Zagreb), XXI (1988.), br. 5, str. 603–608. Pretiskano u: Rajmund Kupareo, Čovjek i umjetnost : Ogledi iz estetike, Zagreb: Kršćanska sadašnjost, 1993., str. 29–39, i u: Rajmund Kupareo, Um i umjetnost : Eseji, prir. Zdravko Gavran, Zagreb: Glas Koncila, 2007., str. 225–238. Ovo, četvrto izdanje bilješkama i poveznicama dopunio Petar Marija Radelj.
[2] Nazivi jezika, pojedinih znanosti ili njihovih polja inače se pišu malim početnim slovom, ali ovdje se bilježe velikim početnim slovom jer označavaju vlastito ime nastavnoga predmeta (usp. Franjo Cipra – Petar Guberina – Kruno Krstić, Hrvatski pravopis, prir. Bojan Marotti, Zagreb: ArTresor, 1998., § 31, str. [19]; Franjo Cipra – Adolf Bratoljub Klaić, Hrvatski pravopis, Zagreb: Nakladni odjel Hrvatske državne tiskare, 1944., § 49, str. 14; Lada Badurina – Ivan Marković – Krešimir Mićanović, Hrvatski pravopis, Zagreb: Matica hrvatska, 2007., § 191.26, str. 130; Hrvatski pravopis, gl. ur. Željko Jozić, Zagreb: Institut za hrvatski jezik i jezikoslovlje, 2013., str. 34, točka t).
[3] Pretpostaviti je da je Kupareo namjerno uzeo riječ gojenac, a ne hranjenik, othranjenik, alumn, učenik ili štićenik, njemački Zögling, jer piše o umjetničkom odgoju, da istakne duboku vezu između tih riječi jer odgoj i gojenac dolaze od glagola gojiti (činiti za nešto živi i raste, hraniti, njegovati, podizati /čovjeka/). Istoga su korijena i glagoli: odgajati i odgojiti; imenice: odgoj, odgajanje, odgojitelj, odgajanik, gojenče i gojenik; pridjevi: gojen, odgojen, neodgojen, odgojan i neodgojan. (Za biljke i životinje u hrvatskom se ne rabe ti pojmovi, nego gajiti i uzgoj.) Riječ dijete u značenjskoj je vezi s gojiti, jer dolazi od dojiti. Pitomac (od pȉtati, hraniti, nuditi jelom i pilom) jest onaj koji je pitom, dopušta da ga se pȉta, rado uzima hranu iz odgojiteljeve ruke – prirediteljska napomena.
[4] Drugim riječima, „biti više čovjekom“ odnosi se na rast u vrjednotama koje očovječuju, a ne na čovjekov bitak – prirediteljska napomena.
[5] Nakon nastanka ovoga ogleda (prije tri desetljeća) u hrvatskom standardnom jeziku ustaljuje se razvojba među riječima vrjednota (duhovna i umna kategorija) i vrijednost (tvaran sadržaj, fizički ostvaraj). Tako je vrjednota etička, aksiologijska, deontologijska, filozofijska, psihologijska, sociologijska, odgojna i duhovna predodžba, a vrijednost gospodarski (ekonomski, financijski, numizmatički, marketinški) ili tvarni (materijalni, fizički, matematički) pojam.
Prema tvorbi, riječi na -ota/-oća (bistroća, čvrstoća, divota, kratkoća, lakoća, njemoća, strahota, strogoća, suhoća, zloća) jesu najviše zamišljeno svojstvo čega, ono čemu se u tom rodu teži, a riječi na -ost ostvareno svojstvo. Stoga je sadržaj ljepote ljepost, čistoće čistost, dobrote dobrost, grjehote grješnost, samoće samost, umnoće umnost, vrsnoće vrsnost, a vrjednote vrijednost.
Vrjednota je ono što vrijedi u ćudorednom (moralnom) ili duhovnom smislu; obilježje koje predočava razinu važnosti; temeljno shvaćanje ili osvjedočenost o iznimnoj važnosti čega; valjanost, vrsnost, odličnost; općevrijedeće ćudoredno pravilo ili počelo koje uređuje ili određuje čovjekovo djelovanje, neovisno o njegovim izravnim ili sebičnim interesima; nešto što je kao načelo, zasada ili kakvoća iznutra vrijedno ili poželjno, vrsno, uredno, valjano, pravo, u redu, kako valja; odlika djelovanja koje omogućuje odvagnuti ispravnost, dobrotu, istinu, ljepotu; stanje ili činjenica koja se drži dobrom i valjanom; svojstvo onoga što je vrijedno, dobro, valjano, neprolazno, trajno. Za razliku od pravnih pravila koje određuju čovjekovo društveno ponašanje, vrjednote utemeljuju njegovo etično ponašanje koje se u cjelini ne može obuhvatiti pravnim odredbama.
Vrijednost je temeljna odlika robe; pravična naknada ili istovrijedna robna ili novčana nadoknada druge robe, novca ili vrijednosnice; novčana vrijednost čega, iznos, (tržišna) cijena; brojčani iznos (fizičke) veličine koji se određuje računanjem ili mjerenjem s pomoću odgovarajuće mjerne jedinice; količina novca kojom se može kupiti ili platiti koja usluga; dragocjenost, valjanost, dobra kakvoća – prirediteljska napomena.
[6] Usp. Aristotel, Nikomahova etika, II, 1.
[7] Sv. Toma Akvinski, Summa contra gentiles, liber IV, caput 77: „per habitum autem non reddimur potentes vel impotentes ad aliquid faciendum, sed habiles vel inhabiles ad id quod possumus bene vel male agendum“ [Toma Akvinski, Suma protiv pogana, svezak drugi, preveo Augustin Pavlović, Zagreb: Kršćanska sadašnjost, 1994., str. 1113: „po stanju pripravnosti ne postajemo moćni ili nemoćni nešto učiniti, nego sposobni ili nesposobni da ono što možemo učinimo dobro ili loše.“]
Tekst se nastavlja ispod oglasa
