Zastupnički dom Sabora Republike Hrvatske na sjednici 28. veljače 1997. donio je odluku o proglašenju spomen-tjedna Dani hrvatskoga jezika. Ta odluka, objavljena iste godine u 27. broju Narodnih novina glasi ovako:
„I.
Dani od 11. do 17. ožujka, svake godine, proglašavaju se Danima hrvatskoga jezika, a u povodu obljetnice Deklaracije o nazivu i položaju hrvatskoga književnog jezika (iz 1967. godine).
II.
Dani hrvatskoga jezika obilježavat će se prigodnim priredbama, predavanjima i natjecanjima u javnom i kulturnom životu Republike Hrvatske, u spomen Deklaraciji o nazivu i položaju hrvatskoga književnog jezika, a u svrhu promicanja čistoće hrvatskoga jezika u javnoj uporabi.
Vlada Republike Hrvatske posebnom će odlukom utvrditi koje će se priredbe, predavanja i natjecanja financirati iz državnoga proračuna.“
Riječ je, dakle, o državnoj odluci, o „službenim danima“. To treba osobito naglasiti jer je Institut za hrvatski jezik i jezikoslovlje proglasio Mjesec hrvatskoga jezika koji započinje 21. veljače Međunarodnim danom materinskoga jezika, a završava 17. ožujka, posljednjim danom Danâ hrvatskoga jezika. Riječ je, dakako, o dobro nam došloj manifestaciji – bilo bi bolje da ih je što više, ali manifestacija ipak nije službene naravi. Uz to, Dani hrvatskoga jezika „progutani“ su u toj manifestaciji, a deklaracijska zbivanja svakako zaslužuju svoje, posebne i istaknute dane.
Deklaracija o nazivu i položaju hrvatskoga jezika, 1967.
Deklaracija je prekretnica u jezikoslovnoj misli u nas – hrvatski su jezikoslovci, književnici i hrvatske kulturne i znanstvene institucije odbili surađivati u izgradnji jugoslavenskoga, umjetnoga i politički nametnutoga hrvatskosrpskoga jezika, Deklaracijom su to jasno i javno rekli.
Poznato je da je Deklaracija bila hrvatski odgovor na unitaristički Novosadski dogovor. U Novom je Sadu od 8. – 10. prosinca 1954. održan sastanak književnika i jezikoslovaca iz Zagreba i Beograda radi dogovora o zajedničkom jeziku Hrvata, Srba i Crnogoraca. Makar je sastanak potaknula anketa o zajedničkom jeziku objavljena u Letopisu Matice srpske, pitanje nije bilo jezikoslovne naravi, nego isključivo političke.
Odgovori onih koji su se anketi odazvali nisu slutili događaje koji će uslijediti – jer većina nije bila za napuštanje nacionalnih jezika i gradnju kakvoga novoga jugoslavenskoga zajedničkoga jezika, Dogovor je postao sredstvom političke prisile velikosrpske politike, ponajprije nad Hrvatima i hrvatskim jezikom. Novosadski su zaključci, pod krilaticom zajedništva, potirali hrvatske jezične posebnosti, namećući izričaj i kulturne vrijednosti koje Hrvati nisu prepoznavali kao svoje.
Izravni je učinak Novosadskoga dogovora bio zajednički pravopis iz 1960. koji je izrađen u suradnji Matice hrvatske i Matice srpske – poznat je pod nazivom Novosadski pravopis i zajednički rječnik – poznat pod nazivom Rječnik dviju matica. Već je pravopis značio rashrvaćivanje, a rječnik je u toj mjeri rashrvaćivao da su se hrvatski autori povukli prekinuvši rad na rječniku.
U deklaracijskoj godini, 1967. izišla su prva dva sveska (A do K), a preostali su svesci završeni i objavljeni bez udjela hrvatske strane. Pritisak je velikosrpske politike bio toliki da se u diplomaciji i vojsci upotrebljavao isključivo srpski jezik, a hrvatski jezik u Hrvatskoj zatirao u javnoj upotrebi i u školama.
„Potrebno osigurati dosljednu primjenu hrvatskoga književnog jezika u školama, novinstvu, javnom i političkom životu, na radiju i televiziji kad se god radi o hrvatskom stanovništvu, te da službenici, nastavnici i javni radnici, bez obzira otkuda potjecali, službeno upotrebljavaju književni jezik sredine u kojoj djeluju.“ – kaže se u Deklaraciji. Danas nam vrijednosti koje promiče Deklaracija i deklaracijski zahtjevi izgledaju sami po sebi razumljivi, ali ne treba zaboraviti da oni to jesu baš zahvaljujući Deklaraciji.
Deklaracija traži pravo hrvatskoga jezika na javnu upotrebu u Hrvatskoj. Budući da onodobnoj unitarističkoj politici nije odgovaralo što su se hrvatske glave uzdignule iznad jugoslavenske močvare, na sudionike deklaracijskih zbivanja podignuta je hajka ne bi li se deklaracijski zahtjevi silom ugušili.
Natječaj časopisa Jezik za najbolju novu hrvatsku riječ, Nagrada „Dr. Ivan Šreter“
Žrtva je jugoslavenskoga glavosijeka 20 godine poslije deklaracijskih zbivanja bio i dr. Ivan Šreter. Hajka na hrvatski jezik i one koji su ga čuvali, trajala je sve do sloma Jugoslavije.
Dr. Šreter najprije je zbog upotrebe riječî umirovljeni časnik smijenjen s mjesta voditelja bolničkoga odjela u lipičkoj bolnici, potom je optužen da je vrijeđao i omalovažavao „socijalističke patriotske i nacionalne osjećaje građana.“
Naime, u bolnički je list „penzionisanoga oficira JNA“ napisao da je umirovljeni časnik. Ovaj ga je tužio, ali obratio se i novinama. Progon je dr. Šretera bio bjesumučan. Osuđen je 20. siječnja 1987. na kaznu zatvora od pedeset dana koju je i izdržao. Zatvor očito nije zadovoljio velikosrpski apetit, Goran Babić koji je tada sebe nazivao hrvatskim književnikom (sic!), napisao je u Nedjeljnoj Dalmaciji „kako tom medicusu očito ne pomaže ništa, ni ožeg ni riječ, pa je jedini lijek crna zemlja i zeleni humak“. Tako je doista i bilo. Srbi su 18. kolovoza 1991. oteli dr. Šretera, zatočili ga, mučili i ubili.
Tijelo još nije pronađeno.
Šreterovi su prijatelji osnovu Zakladu „Dr. Ivan Šreter“ i priklonili se Jezikovu natječaju za najbolju novu hrvatsku riječ tako da nagrada za najbolju novu hrvatsku riječ nosi ime dr. Šretera, a pokrovitelj joj je Šreterova zaklada.
Časopis Jezik, koji natječaj provodi (prikuplja riječi, imenuje povjerenstvo za izbor riječ i izabire riječi) časopis je za kulturu hrvatskoga književnoga jezika. Riječ je o najdugovječbnijem jezikoslovnom časopisu u nas – izlazi već 64 godine, izdavač mu je Hrvatsko filološko društvo. Do sada je imao dva glavna urednika – Ljudevit Jonke uređivao ga je 17 godina, a Stjepan Babić 34 godine. Posljednjih 11 godina časopisu je glavna urednica Sanda Ham.
Jezikov natječaj traje od 1993. godine, ali od 2006. nagrada nosi Šreterovo ime, novčana je i svečano se javno dodjeljuje u Pakracu ili Lipiku uz sudjelovanje gradonačelnika obaju gradova, lipičke bolnice i brojnih gostiju iz Pakraca, Lipika, Zagreba i Osijeka. Pobjedničke se riječi javnosti priopćavaju u Danima hrvatskoga jezika kao prinos obilježavanju deklaracijskih dana.
Uz časopis Jezik, od pretprošle godine nove najbolje hrvatske riječi prikuplja i Institut za hrvatski jezik i jezikoslovlje. Jezikov natječaj nije ni u kakvoj svezi s tim, a tako ni Šreterova zaklada, a ni nagrada. Dakako, ni časopis Jezik ni Šreterova zaklada nemaju monopol nad novim hrvatskim riječima.
Jezikov je natječaj pokrenuo akademik Stjepan Babić 1993. radi poticanja i unaprjeđivanja hrvatske jezične kulture. Najbolje nove riječi proglašavaju se u mnogim zemljama svijeta i takva se briga o jezičnoj kulturi i njezina popularizacija smatra civilizacijskim dosegom.
Nesretna sudbina dr. Ivana Šretera
Evo što je S. Babić pisao u Jeziku (2. broj, godište 55., 2008., str. 76. – 78.) u članku pod naslovom Još o nesretnoj sudbini dr. Ivana Šretera. Navod je podugačak, ali Babićeve su riječi aktualne još i danas budući da još ne znamo gdje je Šreterov grob:
„Prigodom dodjeljivanje nagrade dr. Ivana Šretera treba podsjetiti na njegovu nesretnu sudbinu jer bi se još uvijek moglo saznati nešto novo o nepoznatim pojedinostima njegove smrti. Nedavno je Slavko Degoricija izdao knjigu Nije bilo uzalud (Zagreb, veljača 2008.) i u njoj među ostalim opisuje doživljaje koje je imao kao voditelj hrvatskoga izaslanstva za pregovore s mjesnim pobunjenim Srbima. U knjizi opisuje i pakračke događaje 1991. i u vezi s njima neke pojedinosti o sudbini dr. Šretera. Evo što o tome piše:
»Osnivanjem HDZ-a i SDS-a, odnosi su se pogoršali na relaciji srpskog i hrvatskoga stanovništva. Srbe vodi radikalni Veljko Džakula, a HDZ doktor Šreter. Džakula je samouvjeren, prepotentan, radikalan, povezan s Goranom Hadžićem i Nikicom Šašićem (Zapadna Slavonija). (…) Druga strana, na čelu s doktorom Šreterom drži pomirujuće govore. Traže zajedništvo, razgovore i pregovore. Srbi sve to odbijaju i dovode do već spomenute pobune Srba u Pakracu (razoružanje policajaca Hrvata u policijskoj postaji)… Odnosi Džakula-Šreter, nisu se promijenili, dapače, osjećao se sve veći antagonizam i nepovjerenje. Na tu činjenicu u više navrata upozoravao sam doktora Šretera. On je bio mišljenja da Srbi ne će njemu nauditi jer ih je previše zadužio i kao liječnik i kao čovjek.
Međutim, dana 18. kolovoza 1991. godine dogodilo se njegovo presretanje i zarobljavanje. Odveden je u prosotor Bučja ili Kusonja, gdje su ga utamničili premlaćivali i na koncu likvidirali. Pokušali smo na sve načine da ga oslobodimo pa i preko međunarodnih čimbenika. Svi su oni nijekali da znaju za njegovo prebivalište, a pogotovu nitko od njih nije znao reći tko ga je presreo i odveo u nepoznato. To je naprosto nevjerojatno! Zarobljavanje i odvođenje Šretera još i danas je obavijeno velom tajne kod Srba. Stječe se dojam da su se pakrački Srbi zavjetovali da ne odaju tajnu zarobljavanja i likvidacije doktora Ive Šretera. Nitko od Srba s toga područja nije reagirao niti na vapaj njegove majke prije smrti, da ga barem može sahraniti uz grob njegova voljenog oca, prije nego umre. Ni na taj vapaj nitko se nije oglasio i tu se potvrdila stara narodna izreka: „Stara se dobročinstva brzo zaboravljaju.“
Međutim, jednoga dana, ukazala se neka nada u njegov spas. Meni se u kabinet najavio Milorad Pupovac, mada do tada nismo imali nekih veći kontakata. Primio sam ga gotovo odmah, da čujem što mi ima reći Pupovac. Došao je, kako on to zna, snužden, silno zabrinut, da su dva liječnika Srbina u Sisku uhapšena i zatvorena, doktor Špiro Kostić iz Siska, ministar zdravstva Republike Srpske Krajine i doktor Branko Krivokuća. Povod privođenja obojice liječnika bio je pronalazak njihovih liječničkih torbi punih lijekova i drugoga sanitetskog materijala namijenjoga pobunjenim Srbima, odnosno četnicima. Pupovac je tražio od mene da interveniram kod Đure Brodarca u Sisku i da ih se pusti jer da oni nisu imali zle namjere. Kada sam ga saslušao do kraja, dao sam mu prijedlog: „Dobro, pokušajmo nešto učiniti nas dvojica. Ti ćeš otići u Pakrac kod pobunjenih Srba i neka oni oslobode doktora Ivana Šretera, a ja ću pokušati kod Brodarca dogovoriti puštanje uhapšenih liječnika u Sisku.“ Iznenadio sam se i obradovao njegovoj brzoj reakciji. „Dobro, idemo u akciju, i to odmah.“ – odgovorio je. Nije imao nikavih dodatnih pitanja. Ne pita on: „Kako ću ja do pobunjenih Srba u Pakracu?“ Znao sam da mu to ne predstavlja nikakav problem i da on zna kako će do njih doći… Sada više nisam siguran jesu li prošla jedan ili dva dana, dolazi Pupovac, navodno iz Pakraca. Njegove su prve riječi bile: „Ti si obavio posao a ja za sada nisam.“, pitam „Zašto?“ „Ne daju ga jer im treba kao liječnik, znaš kako je, oni nemaju doktora. Čim dobiju doktora, puštaju Šretera.“ Nije od toga prošlo nekoliko dana, doznajem od predstavnika UNPROFOR-a, da je Šreter mrtav, likvidiran, već više od mjesec dana. Doznajem i to da ga Srbi nisu koristili niti jednog trenutka kao liječnika, već su ga od prvog dana uhićenja premlaćivali, i to tako žestoko da su mu, među ostalim, polomili ruke. Pupovac nikada nije našao za potrebno ispričati mi se za ovakvu notornu prijevaru i sve laži koje je izrekao, navodno, po povratku iz Pakraca. Eto tako se i ta lažna nada nije ispunila«. (str. 165. – 167.)”
Nove hrvatske riječi
Posljednje tri godine nismo proglašavali riječi pobjednice, makar su mnoge riječi pristizale na natječaj, jednostavno, izbor nije bio zadovoljavajući, bilo prema tvorbenim ili uporabnim kriterijima.
Naše su dosadašnje riječi pobjednice već poznate javnosti jer se svake godine uz dane hrvatskoga jezika o našemu natječaju govori u javnosti, a podsjećanja radi evo dosadašnjih riječi pobjednica: suosnik (koaksijalni kabel), osobnica (osobna iskaznica), uspornik (ležeći policajac), naplatnica (naplatna kućica na autocesti), borkinja, proširnica (stent), osobnik (OIB), ispraznica (floskula), parkomat (aparat za naplatu parkiranja), zatipak (tipfeler), dodirnik (touch screen), nekapnica (napravica koja se utakne u grlić vinske boce, sprječava kapanje vina pri nalijevanju).
Mnogo je dobrih riječi pristizalo godinama na natječaj: sebić (selfie), vitičnik (@), bocar (osoba koja skuplja plastične boce), brojomat (uređaj koji izbacuje broj mjesta u redu za čekanje), odobrenica (licenca), zatipak (tipfeler), razvojnik (developer, onaj koji što razvija), bezoklijevno (promptno), daroteka (gift shop), klizinica (slajd), ponovak (repriza), jušnjača (šefla), nejasnica (nejasna riječ), blaćenik (osoba izvrgnuta javnoj poruzi, koju blate), iskočnik (pop up window, prozor na mrežnim stranicama koji sam iskoči), bojomet (paintball), rasprodajnica (outlet), rječarenje (rafting), sunčaljka (ležaljka za sunčanje, ligištul), spojnik (modem), cjelozrni (integralni), zapozorje (backastage), bocar (osoba koja za život zarađuje skupljajući i prodajući boce), biciklati (voziti bicikl), spojište (modem).
Ovogodišnja pobjednica, najbolja nova hrvatska riječ za 2015.
Ove smo godine izabrali pobjednicu, najbolju novu hrvatsku riječ u 2015. – to je riječ alkomjer kao zamjena za riječ kojom imenujemo napravu za mjerenje količine alkohola u krvi. Ili, recimo to riječima pobjednika našega natječaja, Hrvoja Senješa: „Uređaj za mjerenje alkoholiziranosti u policiji naziva se po proizvođaču “Drager” (kažemo puhali smo u/na dreger), test alkoholiziranosti naziva se “alkotest”, budući da se uređaj naziva po proizvođaču i strana je riječ, prijedlog hrvatske riječi za naziv uređaja za mjerenje alkoholiziranosti je alkomjer.“ Autor alkomjera Hrvoje Senješ naveo je i nekoliko primjera, tvorbenih uzora: toplomjer i tlakomjer.
Riječi tvorene s -mjer znače napravu za mjerenje količine onoga pojma koji je imenovan u prvom djelu tvorenice. Takva je tvorba u hrvatskom jeziku poznata još iz Stullijeva rječnika s početka 19. st., a potvrđena u prvom važnom ilirskom rječniku, Mažuranić-Užarevićevu iz 1842., gdje su upotrijebljene riječi: glasomjer, kutomjer, svjetlomjer, toplomjer, vodomjer. Poznati hrvatski leksikograf 19. st. Bogoslav Šulek proširio je krug riječ na -mjer: polumjer, ognjomjer, visomjer, vlagomjer, zrnomjer, staklomjer, suncomjer, brzinomjer, brazdomjer, mljekomjer, košnjomjer, iskromjer, kvasomjer. Sve su te riječi u svoje vrijeme smatrane bohemizmima (jer su tvorene prema češkom uzoru), ali su danas posve udomaćene i način je njihove tvorbe još uvijek plodan, a u prilog tomu govori i nova riječ – alkomjer.
Riječ alkotest ima dva značenja – naprava kojom se mjeri količina alkohola u krvi i postupak mjerenja. Prihvaćanjem riječi alkomjer ta bi se dva značenja razdvojila, pa bi alkotest značio postupak, a alkomjer napravu. Dakle, alkomjerom bismo bismo koga podvrgnuli alkotestu, umjesto alkotestom alkotestu.
Riječ alkoholometar sličnoga je značenja, ali znači napravu koja mjeri količinu alkohola u vinu ili rakiji. Taj se postupak naziva alkoholometrija. Česti su i alkometar i alkometrija u istom značenju.
U ovogodišnjem su Povjerenstvu – počasni predsjednik Stjepan Babić, predsjednica Sanda Ham, članovi: Jasna Horvat, Hrvoje Hitrec, Mile Mamić, Mario Grčević, Nataša Bašić, Zvonimir Jakobović i Igor Čatić, Jezikova tajnica Snježana Mostarkić. Povjerenstvo je izdvojilo još nekoliko tvorbeno dobrih riječi: kavomat – aparat za kavu; munjobran – gromobran; označnik – hashtag; vlastopis – selfie. Dodijeljena je samo jedna nagrada i to alkomjeru. Pobjedniku Hrvoju Senješu pripada 5000 kn, a nagrada će mu biti svečano i javno uručena u Pakracu, mjestu rođenja i stradanja dr. Šretera.
Natječaj traje, pozivamo čitatelje da svoje prijedloge pošalju na e-adresu jezik.hr@gmail.com do 22. prosinca 2016. jer tada završava ovogodišnje kolo natječaja.
Može se poslati najviše pet prijedloga, a prednost imaju zamjene za nepotrebne anglizme. U obzir dolaze samo one riječi kojih nema u rječnicima i koje se ne mogu pronaći internetskim pretragama.
Tekst se nastavlja ispod oglasa
