Svima u Hrvatskoj se čini važnim pojasniti glavne pojmove kojima se niz članaka i napisa u hrvatskoj javnosti bavi – sekularnošću, sekaularizmom, odnosom države i Crkve… Naime, na današnjem Zapadu, a osobito u postkomunističkim državama, pojam sekularnog (svjetovnog) je dobio izrazito ateističke konotacije koje nemaju mnogo doticaja s izvornim i stvarnim značenjem pojma. Sekularno se naprosto pretvorilo u ideološki sekularizam. U Hrvatskoj je to osobito izraženo u vodećim medijima koji su preplavljeni borbenim sekularizmom koji neodoljivo podsjeća na svoga brata blizanca – religijski fundamentalizam. Ovaj izvanredni članak poznatog filozofa i pravnika Iaina T. Bensona neumoljivom logikom razmontirava zahrđale mehanizme koji pokreću današnju umornu zapadnu civilizaciju i otkriva ideološke zupčanike koji se skrivaju iza fraza o odvajanju države od Crkve, vjere od kulture… Autor ujedno otvara nove moguće putove i pokazuje kako se redefiniranjem pojma sekularnosti i stvaranjem nove kulturne klime može ostvariti istinsko svjetovno društvo u kojemu i vjernici i nevjernici mogu ostvariti skladan suživot i međuljudsko poštovanje.
Vrlo je lako pokazati kako je pojam ‘sekularno’ proteklih stotinu i pedeset godina mijenjao svoje značenje. U biti, pojam koji je danas u općoj upotrebi ima značenje: biti slobodan od vjere (religije), kao na primjer u frazi: “moramo ukloniti vjeru iz škola, jer su škole sekularne.” To nije bilo izvorno značenje, niti je to značenje koje prepoznaje prirodu vjere ili religije u društvu ili uloge uvjerenja (religijskog i nereligijskog) u životu građana. U stvari, novo značenje sekularnog je usko povezano s druga dva pojma: sekularizam i sekularizacija, a to je rezultat protuvjerskoga djelovanja. To je u suprotnosti s načelima slobodnoga i demokratskoga društva. Ovaj rad će također propitati još jedan središnji pojam u modernoj državi koji je promijenio značenje u ateističkom smjeru: “Odvojenost Crkve i države”., piše bitno.net
Sekularan, sekularizacija i sekularizam
Prije reformacije pojmovi “religiozno” i “sekularno” nisu postojali kao opisi bitno različitih aspekata društva. [1] U stvari, u rimokatoličkoj tradiciji postoji kategorizacija klera koji se i danas dijeli na “sekularni kler” (u hrvatskome jeziku i kulturi: svjetovno, biskupijsko, dijecezansko svećenstvo – op. prev.) i “regularni kler” (u hrvatskome jeziku i kulturi: svećenici – redovnici – op. prev.). Oni koji su “sekularni” služe u svijetu (saecularis: “vrijeme”, “stoljeće“, “starost”), a oni koji su “regularni” su pripadnici crkvenih redova koji žive prema pravilima, tj. oni prihvaćaju i druge zavjete kao što su siromaštvo, poslušnost, itd. Zbog toga su oni koji su prihvatili redovničke zavjete siromaštva, postojanosti i poslušnosti “regularni kler”, a ne “svjetovni kler“. Oni koji su u župnoj službi su “sekularni”, ali uvijek služe vjeri.
Pojam “sekularno” koristi se u odnosu na kler, svećenstvo i više označava razliku položaja nego nešto drugo povezano s odnosom prema vjeri. Povijesna nas upotreba “sekularnoga” u odnosu na svećenstvo treba upozoriti da je upotreba novoga značenja, koji radikalno razdvaja religiju i svjetovno, zapravo novost. [2] Ovo shvaćanje vjere u građanskome društvu treba vratiti i razviti mnogo šire, jer je sadašnja protumetafizička pristranost ogoljela i oslabila sva naša kulturna nastojanja.
Oxford English Dictionary definira “sekularno” koristeći riječi koje sugeriraju da je sekularno nešto “ne sveto”, a što se pojavilo sredinom 19. stoljeća. [3] Pojam, kao što ga poznajemo danas, nastao je u djelima Holyoake i sljedbenika – ateista. Tako je u djelima poput njihovih, usvojena upotreba sadašnjega značenja u kojoj se “sekularno” gleda kao na nešto oslobođeno od religije (vjere).
U stvari, ta novija upotreba “sekularnoga”, koju možemo opravdano nazivati ateističkim tumačenjem, rijetko je usmjerena prema alternativnom razumijevanju. To nije od pomoći, jer ateistička definicija, ako se koristi kao značenje za središnji pojam kao što je “sekularno”, ne daje odgovarajuće mjesto vjeri u privatnim i javnim dimenzijama društva. Ateističko “sekularno” postaje, zapravo, figurativno rečeno, kopija nacrta za prazan javni trg. Bolje razjašnjeno povijesno razumijevanje, razrađeno na bogatijem epistemološkome terenu, ispravnije odražava i realnost vjerovanja (uvjerenja) u društvu i načela slobode, upravo ono čime se građansko društvo i treba učvršćivati. Nedavno je najviši sud u Britanskoj Kolumbiji (Kanada – op. prev.) ukinuo noviju bezbožnu upotrebu značenja “sekularno” i potvrdio da je sekularno zapravo područje u kojem ima, što je ispravno, mjesta i za uvjerenja koja proizlaze iz vjerskoga opredjeljenja. Presuda McKenzie, sama po sebi, kao i jednoglasne tri presude pravosudne komisije najvišega suda British Columbia, analizirale su pojam “sekularan” na sljedeći način:
“Može li se “strogo sekularno” u stavku 76 (1) Zakona o školama tumačiti kao ograničavanje moralnih pozicija koje proistječu iz religijskog utjecaja? Smije li biti samo onima koji imaju nereligijsku savjest dopušteno sudjelovanje u donošenju odluka koje uključuju moralnu poduku djece u javnim školama? Može li se od onih čiji moralni stavovi proizlaze iz savjesti pod utjecajem religije zahtijevati da napuste ta uvjerenja ili budu na neki drugi način isključeni iz sudjelovanja, dok oni koji zastupaju slične stavove koji proizlaze iz savjesti koja nije pod religioznim utjecajem mogu slobodno sudjelovati, i to bez ikakvog ograničenja? Jednostavno se postavljaju pitanja koja vode jednom jedinom odgovoru u istinski slobodnom društvu. Moralna stajališta moraju imati isti pristup u javnosti, bez obzira na vjerske utjecaje. Savjesti koja je pod utjecajem religije ne treba dati nikakvu povlasticu, ali tu savjest ne treba odbaciti ili držati manje vrijednom ili pak nevažećom. U istinski slobodnom društvu moralne pozicije svojim utjecajem na pravo i na javnu politiku unaprjeđuju ili umanjuju društvo odlukama javnih službenika koji ne moraju proći vjersku provjeru.
Suprotno tumačenje termina „sekularno“ je neprihvatljivo ne samo iz principijelnih razloga, već i stoga što bi takvo tumačenje moglo znatno povećati praktične poteškoće. Kako bi se utvrdilo da li je neki ili da li nije neki moralni stav izrastao iz savjesti formirane pod utjecajem vjere? Ako se primijeni ograničenje samo na vjerska uvjerenja koja su javno obznanjena onda će time biti u povlaštenome položaju ona uvjerenja koja se temelje na savjesti pod skrivenim utjecajem. Alternativa bi bila zahtijevati istragu izvora moralnoga uvjerenja, bilo vjerskoga ili nekoga drugoga. Obje alternative su uvredljive i neobranjive.” [4]
Ovakvo gledanje na stvari je dobrodošlo, ali mora biti puno šire shvaćeno od strane političara, medija, struke, zakona i same akademske zajednice.
“Sekularno” treba promatrati u zajedništvu s pojmovima “sekularizacija” i “sekularizam”, iako među njima postoje razlike. “Sekularizacija” je definirana kao:
“Proces u kojem religiozna, vjerska svijest, religiozne, vjerske aktivnosti i ustanove gube društveno značenje. To ukazuje i na to da religija, vjera postaje marginalna u funkcioniranju društvenoga sustava i da su bitne funkcije rada društva racionalizirane, ne podliježu više kontroli ustanova koje se bave nadnaravnim.” [5] Postoji više toga rečenog i napisanog o sekularizaciji, od ovoga izrečenoga u prethodnoj definiciji, međutim, i ta definicija “sekularizacije” skriva antireligijsku, antivjersku dimenziju sekularizma što se vidi iz opisa rezultata sekularizacije. Definicija ne opisuje bezbožnu strategiju koja se nalazi iza moderne uporabe pojma “sekularno” i put je za ateističku “sekularizaciju” koja se upravo legitimira kao ideologija “sekularizma”.
Crkva i država
Razlika između sekularnoga (svjetovnoga) i Crkve leži, na neki način, unutar pravne nadležnosti. Međutim, moramo biti oprezni kako bi se osiguralo da se ovo ispravno funkcionalno-pravno razlikovanje ne koristi kao argument odvajanja vjere od kulture. Ovo funkcionalno razlikovanje, inače zabilježeno u suvremenoj katoličkoj misli i na različite načine zastupljeno u ranijim primjenama, kao što su gore navedeni “sekularni kler” i “regularni kler”, može vrlo lako postati pogrešno razlikovanje između područja utemeljena na vjeri ili vjerovanju (a na koje se primjenjuje termin religiozno) i onoga područja koje nije utemeljeno na vjeri ili vjerovanju (a na koje se primjenjuje naziv sekularno). Pokušat ću pokazati kako je ovo potonje razumijevanje razlike vjerskog i svjetovnog duboko manjkavo.
Tema “odvajanje Crkve i države” funkcionira u stvari poput dude varalice koja odvraća pažnju od pravilnoga ispitivanja prirode sekularnoga i uloge vjere u društvu. Naime, moramo shvatiti da se u ‘odvajanju Crkve i države’ očigledno radi o pravnoj nadležnosti koja ne kazuje ništa (ili vrlo malo) o odvajanju vjere od kulture. U stvari, iz mnogo razloga je važno da se ovo ispravno, pravno-funkcionalno odvajanje Crkve od države, ne prihvati kao da na jednaki način vrijedi i za odvajanje vjere i kulture. Dakle, ako se ključno pitanje tiče ispravnog razumijevanja odnosa vjere i kulture, odakle započeti kako bismo utvrdili pravo mjesto vjere u “sekularnoj” državi?
Pa, prvo moramo ispitati prirodu uvjerenja općenito, jer vjerska uvjerenja su skup uvjerenja i kao takva ne bi trebala biti isključena samo zbog toga što izviru iz vjere. Kao što sam ustvrdio već prije, ispravno razumijevanje vjere i kulture prepoznaje da svaka osoba djeluje s različitim uvjerenjima. Ne postoje “nevjernici”, već samo postoje različite vrste religioznih nevjernika svih vrsta. Uvjerenja relevantna za raspravu unutar države mogu biti potaknuta vjerskim, ateističkim ili pak agnostičkim pretpostavkama, ili kombinacijom nekih od ovih. Uvjerenja koja su “činjenična” ili jače “dokaziva” ne postaju samim time važnija. Trenutni je stav da je ono što se može znanstveno izmjeriti nekako više “stvarno”. No, većina nas propušta primijetiti da najveći problemi u našim životima – odnosi ljubavi, stanja egzistencijalne zabrinutosti ili radosti, poticaji ega i tako dalje – nisu, u stvari, empirijski mjerljivi. Mi smo žrtve predrasuda usmjerenih protiv metafizike. No, takve predrasude nas čine “mršavima” u odnosu na ove metafizičke stvarnosti. Većina ljudi koji vjeruju u te osiromašene pojmove, srećom ih ne žive.
Nekoliko ljudi iz znanosti koji se drže besmislenosti svemira u svojim znanstvenim pretpostavkama žive na ovaj način u svojim ljudskim odnosima i kroz svoju karijeru. Oni koji u teoriji predlažu odbacivanje nekog krajnjeg smisla ili telosa rijetko to isto dosljedno žive u svome životu. Takvi zagovornici teorije koja tvrdi da svemirom vlada običan „slučaj“, najčešće pokazuju izrazito neslaganje između takve svoje teorije i onoga kako očekuju da se drugi ponašaju. Kako se možemo žaliti na ponašanje drugih u praksi, ako ozbiljno vjerujemo da je „slučaj“ u središtu besmislenoga Svemira? Njihova praksa stavlja laž u njihove teorije ili, u najmanju ruku, pokazuje da njihove teorije ne daju potpuno objašnjenje za ono što im se događa u životu. Svi vjernici, odnosno svi građani, imaju jednako pravo na izražavanje i zaštitu savjesti u suvremenim ustavnim demokracijama. Činjenica da osobna uvjerenja neke osobe proizlaze iz ateističkih pretpostavki nije prepreka da ta osoba obavlja javnu dužnost, niti bi uvjerenja koja proizlaze iz vjerskih nazora trebala biti prepreka za tu dužnost. Kada se pitanje religijskoga (vjerskoga) uvjerenja pojavljuje u funkciji, primjerice, protiv određenoga političara, to je često zbog antivjerskih predrasuda ili neznanja. Ostavština izvorišta ateističkoga sekularizma je posvuda oko nas.
Svatko treba stvarno funkcionirati s potpuno uključenom savjesti bez obzira da li je religiozan ili nije. [6] Pa zašto kažemo da osobna vjerska uvjerenja ne bi smjela imati utjecaja u, recimo, javnoj službi, ali da savjest (formirana kroz religiju) smije imati utjecaja? Odobravamo li sve vrste utjecaja na javnu službu sve dok ti utjecaji ne dolaze iz vjere? Zašto, primjerice, uvjerenja političara koja potječu iz materijalizma trebaju biti prihvatljiva, a kritika materijalizma potaknuta religioznim uvjerenjima je neprihvatljiva? Ateističke pretpostavke ne bi trebale imati veću vjerodostojnost zbog svojih izvora. To je model po kojemu u praksi funkcioniraju načela, a taj model bi trebao poslužiti kao temelj za prosudbe i kritike.
Ipak koristiti “odvojenost Crkve i države” ili frazu “ne možete drugima nametati svoje vjerske stavove” kao argumente protiv religijskoga (vjerskoga) područja u svim aspektima javnog života upravo je vrsta glupoga argumenta koji je široko rasprostranjen u suvremenoj kulturi i kojega mnogi koriste u medijima i u politici. Na primjer, uzmimo političare koji govore stvari poput ovih: “Ja sam dobar katolik, ali ne dopuštam da moji vjerski stavovi utječu na moje političke odluke – – Ja držim svoju vjeru odvojeno od svoga rada.” Kako je to zastrašujuće! Ne bismo li trebali očekivati i zapravo tražiti da političar ili političarka ima svoja uvjerenja, svoju religiju, vjeru aktivno uključenu u ono što on ili ona radi za zajedničko dobro? Kakvo shvaćanje zvanja i zanimanja ima takva osoba?
Da ne bi bilo zabune, ne sugerira se da vjerske dogme postanu zakonski propis za državno uređenje. Naprotiv, nečija vjerska načela funkcioniraju i moraju funkcionirati izvan granica dogmi i određenih autoriteta u Crkvi. To je sve pitanje različitih svjetonazora. Kako pojedinac treba argumentirati svoja načela u “sekularnom” i pluralističkom području da bi ona mogla biti prihvaćena? To je pravo pitanje, a ne nekakav način preventivnoga isključenja vjere iz javnog života i države.
Svatko ima “uvjerenja” i “vjeru”, ali svi nisu vjernici
Bolji način da se razumije samoga sebe i društvo je prepoznati da svatko nužno postupa prema svome uvjerenju ili vjeri. U predavanjima održanim na “Tamworth Reading Room Lectures“ (Predavanja u čitaonici Tamworth – op. prev.),” kardinal John Henry Newman priznao je da svatko tko djeluje mora uzeti u obzir činjenicu vjere i napisao je: “Život je za djelovanje. Ako ćemo inzistirati na dokazima za sve, nikad nećemo doći do djela: da biste djelovali morate pretpostaviti, a ta pretpostavka je vjera. “[7] To vrijedi čak i za ateista i agnostika. Oni su, iako bi mogli biti šokirani da im se to tumači, ljudi vjere. Da bi netko mogao funkcionirati kao ljudsko biće, mora imati nužno povjerenje ili vjeru. Danas je to uobičajeno, ali je pogrešna pretpostavka razdvojila znanstvene “činjenice” od metafizičkih “uvjerenja” i dala prednost “stvarnom” svijetu znanosti/činjenica, a protiv je osobnih uvjerenja ili “vrijednosti.” No, to govori i previše, a također i premalo.
Jednostavno rečeno, znanost ovisi o raznim uvjerenjima. Čak i znanstveni instrumenti koje koristimo da bismo ustanovili nešto što nazivamo “činjenicom”, zahtijevaju, u najmanju ruku, vjerovanje u njihovu točnost. Tako ono što je jučer bilo točno nema jamstva da će i sutra biti točno. Kao što je Newman rekao, pretpostaviti je da imamo “vjeru”. Znanost je puna takve pretpostavljene vjere. Ne mora nam biti neugodno zbog te činjenice, ali moramo priznati, da od trenutka izbjegavanja činjenice postojanja vjere ili uvjerenja i pogrešno razdvajanje “vjerovanja” i “činjenica” daje znanosti površni kredibilitet, a kojega ona zapravo nema. U doba u kojemu je znanstveni materijalizam i dalje u velikom zamahu, korisno je podsjetiti znanstvenike (koji su možda sigurni u svoj ateizam) da također i znanost kojom se bave ovisi o mnogim na vjeri utemeljenim pretpostavkama. Moramo imati “vjeru” ili “uvjerenje” u instrumente i u vlastito rasuđivanje da bismo vjerovali napose u “činjenice”. Ne postoji područje bilo kakve vrste a koje bi bilo izvan vjerovanja. Ignorirati područje vjerovanja (one stvari koje uzimamo zdravo za gotovo i ne provjeravamo ih u svakome trenutku) je naprosto loša filozofija u djelima koja činimo kao ljudska bića. Ova vjerovanja mogu biti trivijalna kao što je vjerovanje u točnost onoga što vidimo u retrovizoru našega automobila ili uvjerenje da se nećemo u restoranu otrovati hranom koju je priredila nama nevidljiva ruka ili pak nešto komplicirano kao što vjerovanje da ljudska bića imaju urođeno dostojanstvo koje se mora i treba poštivati.
U životu se radi o uvjerenjima i svatko djeluje na temelju svojih uvjerenja, bilo da to čini izričito ili, što je češće slučaj, prešutno. Dakle, “sekularno” nikako ne može biti područje bez uvjerenja ili bez vjere. Pa kakvoj je, onda, vrsti uvjerenja dopušten ulazak u “svjetovno kraljevstvo?” To će u mnogome ovisiti o tome kako shvaćamo pojam “sekularno”.
Ako krenemo s pretpostavkom (gradeći za našu upotrebu izraz “sekularno”, na primjer) da vjeri nema mjesta u sekularnome području onda ćemo tada, naravno, nastojati smanjiti ulogu vjerskoga u građanskome društvu. Ali to bi značilo da smo ustvari implicitno ili eksplicitno usvojili ateističku ideologiju koja dovodi do “sekularizma”, jer “sekularno” , gledano povijesno, ne zahtijeva takvo uklanjanje dimenzije svetoga iz svih aspekata života. Ispravno shvaćeno, sekularno je područje u kojem se natječu vjerski zahtjevi, a ne područje u kojem bi se zahtijevala “ne-vjera” ili “ne-vjerovanje” S obzirom na prevladavanje ateističkih definicija “sekularnoga” i “odvajanja Crkve i države” proći će neko vrijeme dok se ova dva pojma uspiju redefinirati kako bi što bolje podržali ispravno uređenje sloboda u suvremenom društvu.
Obratite pažnju kako se u suvremenoj upotrebi koriste pojmovi “sekularna škola”, “sekularne vlasti” itd., gdje se pod tim pojmovima uglavnom podrazumijeva nešto nevjersko ili bez utjecaja vjerskih načela. Želio bih upozoriti da je to zbog toga što smo usvojili ateističke ili agnostičke definicije “sekularnoga”, namjesto gore opisanu bogatiju i, u svojoj sveobuhvatnosti, ispravniju definiciju sekularnoga. Razdvajanje Crkve i države je pravna razlika koja je, na kraju krajeva, važna i za Crkvu i za državu. Na primjer, većina vjerskih skupina na Zapadu u stvari ne želi da država upravlja Crkvom ili obrnuto.
Zaključak: treba ispitati ključne pojmove i izraze u kulturi
Naše doba nije doba jasnog izražavanja, a pojmovi ili izrazi poput “sekularno”, “vjernik”, “razdvajanje Crkve i države”, i tako dalje, trebaju se u cijelosti ispočetka promišljati. Ako se ovaj posao leksičkoga pojašnjavanja ne učini, tada će se u suvremenoj kulturi nastaviti gotovo potpuna dominacija ateističkih i antivjerskih definicija središnjih pojmova i dalje će biti primjenjivani (namjerno ili nenamjerno) kako bi se iz društva isključili religiozni, vjerski stavovi. Samo jedan primjer: pogledajmo na kratko pojam “dostojanstvo ljudske osobe”. Ovaj pojam povijesno proizlazi iz klasičnih i kršćanskih izvora. Zašto bih ja smio proklamirati ovo stajalište o dignitetu ljudske osobe ukoliko svoj svjetonazor temeljim na liberalno-ateističkome u-vjere-nju (a odakle je to u-vjere-nje, molim vas lijepo, došlo, ako ne iz vjere?), da su ljudi ravnopravni jer je ravnopravnost dobra stvar za socijalnu pravdu, ali ne smijem proklamirati liberalno-vjerski stav da je dignitet ljudske osobe utemeljen u činjenici da smo svi mi Božja djeca koju je u postojanje dozvao ljubljeni Stvoritelj?
U tome kako je gore spomenuta definiciju “sekularnoga” obrađena u odluci Prizivnoga suda British Columbia u presudi Chamberlain, model je zakona i prvog ozbiljnog razmatranja neateističkoga “sekularnoga” u Kanadi. To daje nadu da se, uz pravilno razmatranje, ateizirano dominirajuće razumijevanje “sekularnoga”, koje toliko zaokuplja mnoge novinare, političare i odvjetnike, može mijenjati.
Sekularizam, ta protuvjerska ideologija, ne bi trebala više dominirati našim razumijevanjem prirode “sekularnoga” i našega uvažavanja oblikovanja vjerskoga (religioznoga) u javnom životu naše zemlje. Naravno, mudri religiozni vjernik nastoji, kao i sveti Pavao u 17. poglavlju Djela apostolskih, pronaći s ljudima oko sebe zajednički osnov, ali njegova objašnjenja u konačnici dolaze iz njegovih najdubljih filozofskih i teoloških uvjerenja i najuvjerljivija su kad komuniciraju s ljudima koji ih slušaju na jeziku kojega ti ljudi mogu razumjeti. Političari koji su vjernici, i ostali na vodećim položajima i upravi, moraju naučiti govoriti svakidašnjim jezikom bez ugrožavanja istine u koju vjeruju, i čineći to oni moraju prepoznati one pojmove koji su se izobličili u oblike koji u sebi kriju antivjerske pretpostavke.
Ukratko, vjernici bi trebali dovesti u red svoje leksikone ako su se pravilno i učinkovito angažirali u tim društvima koja su postala u ovome smislu cijepljena protiv Evanđelja. Prvo moramo izbaciti iz svoje upotrebe one ključne pojmove koji su pažljivo, suptilno i katastrofalno deformirani da djeluju protiv svojih izvornih definicija i značenja. Ono društvo koje isključuje vjeru iz kulture nije na pravi način „sekularno“, niti ono društvo kojem država nameće ateizam može biti slobodno i demokratsko.
Iain T. Benso
Preveo Juraj Lokmer, teol. korektura P.N. | Bitno.net
Bilješke:
- Gedicks, “The Religious the Secular and the Antithetical,” (1991) 20:1 Capital U. L. Rev. 20 145 at 116. Natrag na tekst.
- The Oxford Dictionary of the Christian Church(London: Oxford University Press, 1974) s.v. “secular clergy.” U istoj knjizi spominje se da je termin “sekularizam” prvi puta primjenjen oko 1850. godine. Natrag na tekst.
- The Oxford English Dictionary, 2nd ed., “secular,” “secularism,” and “secularity.” Sva izdanja sugeriraju da je značenje pojma “sekularno” odsutnost povezanosti s religijom, G.J. Holyoake, The Principles of Secularism Briefly Explained (London: Holyoake & Co., 1859). Natrag na tekst.
- Chamberlain v. The Board of Trustees of School District #36 (Surrey School Board)Vancouver Registry No. CA 025465, Neobjavljeno (September 20, 2000), British Columbia Court of Appeal, at paragraphs 28 -29. Opširnija i detaljnija analiza ove presude može se naći u The LexView dijelu na mrežnoj stranici Centre for Cultural Renewal at (ca). Natrag na tekst
- Wilson “Secularization” in M. Eliade, ed., The Encyclopedia of Religion(New York: MacMillan Publishing Co., 1987) 159 na 160. str. Profesor nauke (filozofije) prava na Sveučilištu u Oxfordu John Finnis je zabilježio da “Niti razlikovanje sekularnoga od svetoga, a niti društveni proces sekularizacije, ne podrazumijevaju razmišljanja ili skup ideologija koje nazivamo “sekularizam”, vidi “On the Practical Meaning of Secularism” (1998) 73 Notre Dame L. Rev. 491 na 492. str. O pitanju definicije sekularnoga u odnosu na pravo i društvo, vidi: Iain T. Benson “Notes Towards a (Re) Definition of the ‘Secular’” (2000) 33 University of British Columbia Law Review, Posebno izdanje, “Religion, Morality and Law” pp. 519 – 549. Natrag na tekst.
- The Canadian Charter of Rights and Freedomsnavodi kao osnovne slobode “slobodu savjesti i vjerskoga uvjerenja” u Section 2 (a). Imajte na umu da su pojmovi navedeni povezano, a ne nepovezano. Ono što mi kažemo o religiji, vjeri u kulturi imat će značaj i za ono što kažemo o savjesti. Kao što je to shvatio sud u presudi – odluci Chamberlain, u nastavku, nema razloga, osim protuvjerskoga stava dati zaštitu savjesti, a pri tome isključiti savjest zasnovanu na vjerskome uvjerenju – vjeri. Natrag na tekst.
Tekst se nastavlja ispod oglasa
