Margareta, kći Bele IV., ugarskoga kralja, i Marije Laskaris, kćeri carigradskoga cara, rodila se 1242. u Klisu kraj Splita. Prije rođenja, roditelji su je prikazali Bogu za slobodu svoje zemlje. Nije bila navršila ni četvrtu godinu kad su je povjerili redovnicama dominikanskoga reda u Vesprimu.
U dvanaestoj je godini u Budimu, u samostanu što ga je kralj za nju sagradio, položila redovničke zavjete na ruke općeg učitelja Reda Humberta iz Romansa. Neobično brzo je napredovala i sasvim se posvetila raspetome Kristu.
Stalno je vršila pokornička djela i djela milosrđa.
Veliku blagost prema sestrama, kojima je željela služiti i u najneznatnijim stvarima, sjedinila je s nastojanjem da uspostavi mir i s neslomivom snagom da prokazuje nepravde. Bila je ražarena ljubavlju prema euharistijskom otajstvu i Otkupiteljevoj muci. Pobožnošću prema Duhu Svetome i blaženoj Djevici Mariji. Izgarala je kao pomirbena žrtva za oslobođenje svoga naroda od Tatara.
Sveta Margareta je preminula 18. siječnja 1270. godine. Pio XII. uvrstio ju je među svetice 19. studenoga 1943. godine. Njezin je grob nestao u XVII. st.
Tekst se nastavlja ispod oglasa
