Usponi i padovi međuodnosa bosanskih franjevaca i osmanske vlasti (3)

Foto: www.fojnica-samostan.com

U sva se tri ljetopisa franjevaca o kojima je bilo govora u prethodnom članku jasno naglašava odnos s osmanskim vlastima od najnižih instancija do one najviše u Istanbulu.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Ovisno o željama, potrebama i načinu razmišljanja pojedini zapisivač spominje određene događaje. Tako Lašvanin spominje više događaja iz vremena Bečkog rata od drugih. Između ostalog navodi poraze osmanske vojske i samim time osmanske vlasti na područjima Baranje tijekom 1686. godine.

Kao odgovor tim porazima spominje da su Funduk-paša i Turci nakon poraza kod Orahovice zapalili mostove na Dravi. Za to razdoblje između ostalih izvora koristi zapise fra Margitića. Od njega prenosi da je tada bio gvardijan i da su zbog ratnih zbivanja išli paši u Sarajevo.

Možemo samo pretpostaviti da su išli jer ih je paša kao jedine vođe katolika u Bosni htio imati pod nadzorom. Na isti način pristupa i prvoj četvrtini 18. stoljeća. Onda je još bio mladić koji se školuje u inozemstvu pa nije „iz prve ruke“ bio upućen u događaje. Iz toga razloga samo navodi pobjede i poraze tijekom rata od 1715. godine do 1718. godine. Možemo uočiti kako je svjestan da osmanska vlast gubi područja nad kojima je držala kontrolu. Kao što smo naveli u prošlom članku Bone Benić koristi pojedine podatke od Lašvanina. Točnije spominje napad osmanske vlasti, vojske i općenito Turaka na Varadin pri čemu pokušava povezati situaciju u Bosni.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Svakako su svi zapisivači detaljniji o događajima u kojima sudjelovali ili bili u Bosni kao priznati članovi franjevačkog reda.

Čitajući podatke za godinu 1734. možemo uočiti da je bio potreban ferman iz Istanbula, odnosno kako zapisivači pišu Carigrada, za pokrivanje samostana i crkve Duha Svetoga u Fojnici. Usput spominje da su dali puno blaga za dolazak fermana i da je na vlasti u Bosni bio Avdulah-paša. Da Lašvanina ne zanimaju samo odnosi franjevaca s vlastima nego i unutarnji odnosi u osmanskoj administraciji i vlasti dokazuju mnogobrojni zapisi. Između ostaloga spominje svađu fojničkog kadiluka s Avdulah-pašinom administracijom zbog nameta i da je zbog pobuna došao novi vezir Ali-paša Ećimović.

Najdetaljnije opisuje događaje vezane uz rat krajem 1730-ih godina. Spominje da je sarajevski mula išao po samostanima sa svojom administracijom. Spavao je, jeo i pio koliko je htio. Zahvaljuje Lašvanin Bogu da nije ništa uzeo, a niti našao iako su niže instancije osmanske vlasti tvrdile da franjevci skrivaju oružje. Zbog početka napada Nijemaca na Banja Luku mula prestaje s pohodima po samostanima i pravoslavnim manastirima. O spomenutom ratu koji je uslijedio piše i Lašvanin i Benić. Zapravo, Benić piše o tim događajima na temelju Lašvaninova Ljetopisa, ali stilski opširnije.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

U prvom dijelu o ratu Lašvanin, a samim time i Benić piše o organiziranju od strane osmanske vlasti sve gospode sposobne za ratovanje. Primjećuje da su svi od kadije, preko imama do spahija svjesni da im sultan ne može pomoći jer ratuje protiv carske Rusije.

Zbog nedostatka izvora ne možemo dokučiti zbog čega, ali kako zapisivač napominje „sam vrag progovara iz Vlaha“ koji govore paši da franjevci huškaju raju protiv Osmanskog Carstva. Ali-paša Hećimović se odlučuje prvo riješiti Nijemaca, a tek onda raspraviti s franjevcima i rajom. Lašvanin jasno naglašava da su očekivali da se svi muški iznad sedam godina pobiju, a žene u roblje. Nakon pobjede kod Banja Luke svi su gvardijani otišli kod paše i čauša u Busovaču.

Nakon određenih pregovora paša je uzeo mnogo novaca i blaga od svih samostana bez većih kazni iako su ih neki htjeli više kazniti. U nastavku ćemo primijetiti i na drugim primjerima da su novac i darovi bili uobičajeno sredstvo komunikacije između franjevaca i vlasti. To će još više doći do izražaja jer zapisivači ne negoduju protiv toga oblika komunikacije, samo negoduju protiv količine.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Još je zanimljivi događaj opisan iz studenog 1738. godine. Proučavajući zapis o tome događaju moći ćemo primijetiti postupni odnos franjevaca i katoličke raje od najnižih instancija do bosanskog paše. Lašvanin na otvoren i jasan način opisuje da je nađen ubijeni Osmanov sin. Odmah su na to reagirali pašini čauši, emini koji su optužili fojničkog gvardijana. Raja se je na to digla i prosvjedovala. Pod pritiskom raje zbog mogućih velikih nereda, a možda i zbog nedostatka dokaza iako oni ne igraju veliku ulogu paša preko kadije zapovijeda prestanak mučenja. Umjesto mogućeg vješanja, kamenovanja, ubojstva traže gotovo sve instancije vlasti određene svote novca od franjevaca i raje što naposljetku i dobivaju. Nakon podmirenja traženog prestaje napetost na području Fojnice.

Da nisu svi paše i gospoda koja su u osmanskoj vlasti lakomi za novcem i negativni prema franjevcima i katoličkoj raji dokazuju primjeri iz 1740-ih godina. Između ostaloga zbog negodovanja muslimana i katolika iz Istanbula dolazi nova gospoda. Ona udara i negativno djeluje protiv stare gospode koja su lokalni gospodari, odnosno ajani. U takvim okolnostima najbolje prolaze siromašniji slojevi društva i katolici jer gospoda svjesno ili nesvjesno smanji svoja potraživanja od potonjih zbog unutarnjih problema u administraciji.

Za razliku od Lašvanina Benić često spominje džulus koji samostan jedanput godišnje daje bosanskom paši, odnosno kada dođe do promjene bosanskog paše, to jest vezira. Nekada se događalo da su samo dali džulus i uputili se kući, a nekada je situacija bila kompliciranija, ali u njihovu korist. Ovisno o dobroj volji paše i na čuđenje autora, ali i protagonista franjevaca znali su ih lijepo ugostiti. Tako je 1758. godine paša želio dati binjiš nakon što je primio džulus. Franjevci su u početku bili izrazito sumnjičavi jer im to nije nitko do tada učinio. Nakon pašinog uvjeravanja su drage volje prihvatili binjiš koji se daruje kada se želi nekome odati poštovanje.

Zbog svoga položaja u franjevačkom redu Benić je zbog relativno čestog obitavanja na mnogobrojnim dvorovima ajana, ali i bosanskog paše bio upućen i u privatni život potonjih. Tako piše da je 1760. godine saznao dok je davao džulus Hadži Mehmed-paši da drži u svome haremu poturčenu djevojku Anicu i njezinu majku. Po svemu sudeći isti je taj paša smaknut 1761. godine. Na njegovo je mjesto došao Mehmed-paša Stamboli. On je bio sultanov zet i zbog toga kako je došao zapisivač je bio upućen u strahove raje. Raja se bojala da neće ubijati diljem Bosne, što gospodu, što muslimane, što katolike. Napominje da je novi bosanski paša to jasno negirao i širio diljem Bosne da je samo došao skupljati novce. Sljedećih se godina dogodio još jedan zanimljiv događaj tijekom davanja džulusa. Kada su davali džulus 1763. godine pratili su pašu iz Sarajeva u Travnik. Napokon kada su došli u Travnik paša ih nije htio kazniti ili tražiti još novaca nego je tražio samo živog ovna. Na tome primjeru možemo uočiti da je bilo sasvim normalno po Benićevom pisanju da paše uvijek traže više i da su mu gvardijani bili jako zahvalni što je tražio samo ovna.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Događaj o kojemu dosta pišu i Benić i Bogdanović dogodio se 1765. godine. Izbio je požar u kreševskom samostanu i crkvi pa su sljedeće dvije godine trajali mukotrpni pregovori između franjevaca i osmanske vlasti u vezi popravka. Obojica spominju da je otišlo mnogo novaca radi potkupljivanja dok nisu dobili potvrdu da mogu obnavljati samostan. Više o cijelom procesu piše Marijan Bogdanović zbog veće upućenosti jer je vršio najvažnije funkcije u Kreševu. S nadom piše o smjeni bosanskog paše Čelika koji je po njemu bio lakomac i da je puno tražio od samostana. U početku su išli tražiti dopuštenje za obnovu samostana i crkve kod nižih instanci. S vremenom su ih svi slali na više dok nisu došli do sarajevskog mule. On je tražio tri kese novaca, dok su mu oni nudili 30 groševa. Na kraju je mula bez točnog objašnjenja pristao i poslao ih sa savjetima u Istanbul.

S promjenom su vezira u Bosni došli novi odnosi franjevaca i osmanske vlasti. Tijekom ljeta 1766. godine Mehmed-paša Ćuprilić postao je po drugi put bosanski paša. Bogdanović ga opisuje da je bio istaknuti Osmanlija, ali da nije imao vještine pri upravljanju i da je zemljom upravljao ćehaja. Cijelo su to vrijeme još čekali na Porti u Istanbulu odobrenje za gradnjom samostana i crkve. Ćehaja nije imao u Bosni baš razumijevanja za njihove nedaće pa nije htio smanjiti dug kreševskom samostanu. Autor takvo stanje povezuje sa sultanom Mustafom IV. zbog njegovog odnosa prema islamu. Nakon dvije godine traženja dozvole za gradnju napokon su došli sretniji dani. Prema riječima zapisivača novi je bosanski paša Mehmed Siliftar-paša bio veliki čovjek i sultanov rođak. Uz mnogobrojne uplate uspjeli su uz pomoć nove administracije, ali i savjete određenih pojedinaca doći do dopuštenja za gradnju.

Po običaju prije svake gradnje slani su od strane osmanske vlasti pojedinci koji su trebali provjeriti veličinu građevine prije obnove. Bogdanović napominje da je uz mulinog čovjeka išao pohlepan bilježnik Omer-efendija Kazančić koji je bio pijanica. Na kraju su i njima i nekim kadijama i naibima platili za spomenutu uslugu.

Sljedeći se važan događaj zbio 1768. godine. Prema zapovijedi iz Istanbula morali su proći sve samostane i katoličke kuće ne bi li pronašli i uzeli oružje. Svi zapisivači napominju da su osmanski službenici prolazili sve tavane i podrume i radili do kasno u noć. Nakon mukotrpnog traženja franjevci bi dali pokoji groš osmanskim službenicima koji bi relativno uspješno obavili svoj posao.

Kao i tijekom 1760-ih i 1770-ih godina je Istanbul poslao ljude da smire, maknu lokalne vladare ajane. Benić napominje da je poslan 1772. godine Aliaga Kul-ćehaja. Bio je izuzetno pametan i strašan čovjek koji je s dvadesetak ljudi u sultanovo ime i da je napadao male i velike ajane diljem Bosne. U svemu tome metežu katolike nije dirao nego ih je branio. Za razliku od navedenog dobrog postupanja od strane Istanbula prema katolicima u studenom 1774. godine tadašnji paša odbija primljeni džulus od strane gvardijana. Šalje svoje ljude po gvardijane i raja je mislila da su napravili neki veliki prekršaj. Došavši kod paše platili su koliko je tražio i sva se stvar smirila. Iz svega navedenoga možemo zaključiti da su franjevci i katolici imali zanimljiv odnos s osmanskim vlastima. Ovisno od potreba pojedine instancije vlasti i franjevaca odnos je imao svoje uspone i padove.

Više o opisanoj tematici možete pronaći u povijesnim izvorima i literaturi:

Benić, Bono. Ljetopis sutješkoga samostana. Preveo i priredio Ignacije Gavran. Zagreb: Synopsis, 2003.
Bogdanović, Marijan. Ljetopis kreševskoga samostana. Preveo i priredio Ignacije Gavran. Zagreb: Synopsis, 2003.
Lašvanin, Nikola. Ljetopis. Preveo i priredio Ignacije Gavran. Zagreb: Synopsis, 2003.
Đurđev, Branislav i Bogo Grafenauer, ur. Historija naroda Jugoslavije, sv. 1. Zagreb: Školska knjiga, 1959.
Holjevac, Željko i Nenad Moačanin. Hrvatsko-slavonska vojna krajina i Hrvati pod vlašću Osmanskoga Carstva u ranome novom vijeku. Zagreb: Leykam international, 2007.
Karamatić, Marko. Franjevačka provincija Bosna Srebrena. Sarajevo: Franjevački provincijalat, 1991.
Kovačić, Slavko. „Bibliografija franjevaca Bosne Srebrene.“ Croatica Christiana Periodica 28 (1991): 39-42.
Moačanin, Nenad. Turska Hrvatska. Zagreb: Matica hrvatska, 1999.
Zirdum, Andrija. „Franjevački ljetopisi u Bosni i Hercegovini.“ Croatica Christiana Periodica 15 (1985): 43-64.

Tekst se nastavlja ispod oglasa
Podržite nas! Kako bismo Vas mogli nastaviti informirati o najvažnijim događajima i temama koje se ne mogu čitati u drugim medijima, potrebna nam je Vaša pomoć. Molimo Vas podržite Narod.hr s 50, 100, 200 ili više kuna. Svaka Vaša pomoć nam je značajna! Hvala Vam! Upute kako to možete učiniti možete pronaći OVDJE

Izvor: narod.hr

Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu i društvenim mrežama Narod.hr dopušteno je registriranim korisnicima. Čitatelj koji želi komentirati članke obavezan se prethodno upoznati sa Pravilima komentiranja na web portalu i društvenim mrežama Narod.hr te sa zabranama propisanim člankom 94. stavak 2. Zakona o elektroničkim medijima.