Brigadni general Bo Pelnaso, zapovjednik svih promatračkih misija UN za područje bivše Jugoslavije, izjavio 15. ožujka 1993. u Šibeniku da je iznenađen brutalnošću srpskih napada na taj grad, te razaranju civilnih objekata i zločinima prema građanima Šibenika.
Šibenik je i nakon Sarajevskog primirja u siječnju 2002. godine bio česta meta napada srpske vojske. Često su bili topnički napadi na grad, a osobito iz zloglasnih „orkana“. Tako je u 2003. godine stradao u eksploziji zaostalog „zvončića“ Šibenčanin Marinko Lugović, koji je zaostao iz čestih bombardiranja grada.
Nitko nikada nije odgovarao za nemilosrdne i ubilačke napada Srba na gradove i civilne ciljeve Šibenika, kao niti igdje drugdje u Hrvatskoj, premda se radi o velikom zločinu. No, zato je Hrvatska vojska bila pod istragom Haškog suda za prekomjerno granatiranje Knina u samo jutro uoči napada na Knin u kolovozu, gdje nitko nije poginuo. Višegodišnja rušenja Šibenika i drugih hrvatskih gradova i ubijanje civila za Haški sud, a budimo pošteni ni hrvatsko pravosuđe, nije bilo zanimljivo.
Malo je poznato da je JNA u razaranju grada gađala i najvrjednije kulturno i crkveno blago Šibenika i Hrvatske, pa je tako bila pogođena i kupola Katedrale Svetog Jakova, biser hrvatske srednjovjekovne arhitekture i graditeljstva, danas pod zaštitom UNESCO-a.
Valjda se smatralo normalnim da Srbi mogu rušiti hrvatske gradove i ubijati civile, jednako kao što je danas svima normalna danas rehabilitacija četništva i najvećeg zločinca II. svjetskog rata Draže Mihajlovića u Srbiji, dok se u Hrvatskoj zabranjuje znakovlje HOS-a i prve službene zastave Republike Hrvatske, iz doba ponosa i uzdignutih glava. Nitko da na sve to ni prigovori – niti iz EU, a niti iz hrvatske politike, počevši od premijera Plenkovića do ministrice Burić-Pejčinović koji očito ili nisu dobro informirani ili ne vide rehabilitaciju četništva u Srbiji (Draža Mihajlović uskoro dobiva muzej u Beogradu).
Herojski Šibenik – da nije obranjen Dalmacija bi bila u vrlo teškoj situaciji
Šibenik, grad u kojem je Hrvatska vojska izvojevala jednu od najvećih ratnih pobjeda u velikoj bitci od 16. – 23. rujna 1991. godine. Šibenska bitka bila je uvelike borba Davida protiv Golijata. Nasuprot malobrojnim braniteljima bila je 221. motorizirana brigada 9. korpusa Jugoslavenske narodne armije pod zapovjedništvom Ratka Mladića, smještena ne samo na šibenskom području, nego i u Zečevu i Rogoznici te na otocima Žirju i Smokvici.
Pripadnici 4. bojne 4. gardijske brigade, pripadnici 113. brigade Zbora narodne garde, policajci i lokalno stanovništvo činili su prve hrvatske snage koje su se suprotstavile neprijatelju.
Da Šibenik nije obranjen, Dalmacija bi bila podijeljena na više džepova i obrana juga Hrvatske bila bi nemoguća. No, ostvarivši pobjedu u Šibenskoj bitki, Hrvatska vojska dobila je vojni i moralni uzlet. Bila je to jedna od velikih pobjeda u Domovinskom ratu. Očuvana je teritorijalna cjelovitost Hrvatske, a zauzimanjem vojarni osigurana su sredstva za obranu u nastavku Domovinskog rata.
Šibenik je grad koji je pokazao zube i vrlo snažno domoljublje u vrijeme kada je to bilo najteže. Većina Šibenčana ostala je u svojim domovima, studenti se vraćali iz Zagreba i Splita u obranu svoga grada. Nije bilo malodušja ili straha – Šibenik je bio prva crta obrane hrvatstva u Dalmaciji!
To se ne smije nikada zaboraviti, kao niti legendarno „Obadva, obadva su pala!“ na nebu iznad Šibenika.
Obadva su pala, ali Šibenik nije nikada!
Kada su neprijateljskoj JNA i pobunjenim Srbima iz Knina koji su jurišali na Šibenik polomljeni zubi u obrani Šibenika, nikada više nisu imali hrabrosti krenuti otvoreno na stari hrvatski kraljevski grad. Napadi na Šibenik i okolicu nastavljeni su i nakon toga sve do Oluje. Bilo je tu bitaka i tragičnih sudbina kao junačka bitka Šibenčana i vojnika iz okolice grada za Dragišiće 1993. godine kao srpska osveta za poraz kod Maslenice. Tu su stradali branitelji Dragišića, bilo je samo 15 hrvatskih junaka koji su branili napadnuto selo, a neki su od njih se još i danas vode kao nestali.
Ili stradanje i pogibija četvorice šibenskih vatrogasaca na Jamnjaku prilikom srpskog napada na grad 1993. godine.
Ili priča o mladim Hrvatima Šibenčanima koji su nakon rujanskog rata i velike ratne pobjede, goloruki iz tenisica i škola pridružili HOS-u i prošli s njime teška ratišta, što je opisano u potresnoj knjizi “Sinovi svetog Josipa“ Tomislava Bašića.
U dalmatinskome kamenu otvarale su se duboke rane, utihnuo je dječji smijeh, zavladao je strah, počela je borba za goli život. Do jučer tako bezbrižna mladost Šibenika nije pokleknula pred smrtnom prijetnjom. U prijelaznome povijesnome trenutku svojim je životima branila nadiranje tenkova i preciznim pogocima sprečavala nalete zračnih ubojica. U bitkama na šibenskome mostu branio se Šibenik, Hrvatska, hrvatstvo i ljudsko dostojanstvo. Da bi otjerao Golijata, David mu je morao oteti najubojitija sredstva, jer vlastitih nije imao. Oklopljeni zločinci morali su uzmaknuti, šibensko srce bilo je jače od čelika.
Ako je zora svanula u rujnu 1991. u Šibeniku, sunce je granulo 1995,. u kolovozu. Te 1995. Šibenik je slavio – cijelo šibensko zaleđe i cijela Hrvatska bila je oslobođena, srpska vojska ponižena i poražena, a hrvatski se barjak visoko zavijorio u drugom hrvatskom kraljevskom gradu – Kninu!
*U spomen na hrabre branitelje i domoljube Šibenika i okolice koji nisu štedjeli života sa slobodu hrvatskog naroda
Dokumentarni film s vrijednim ratnim materijalima bitaka za Šibenik i okolicu:
Tekst se nastavlja ispod oglasa
