Dobronić, Antun, hrvatski skladatelj i glazbeni pisac (Jelsa, 2. IV. 1878 – Zagreb, 12. XII. 1955). Isprva samouk, sustavnu je glazbenu naobrazbu završio razmjerno kasno, 1912., kada je diplomirao studij kompozicije i dirigiranja na Konzervatoriju u Pragu (V. Novak, K. Stecker). Po povratku u domovinu podučavao je glazbu u Splitu, Arbanasima i Zagrebu (1922–40. na Muzičkoj akademiji u Zagrebu).
Dobronićev opsežni skladateljski rad (oko 200 opusa), spisateljski rad (više od 700 članaka i studija) te pedagoška djelatnost usmjereni su ponajprije prema afirmaciji estetike tzv. nacionalnog smjera. I dok je u ranijim raspravama, nastalima prije odlaska u Prag još moguće Dobronića prepoznavati kao prosvjetitelja i estetičara koji kriterij umjetničke vrijednosti i slobode pretpostavlja kriteriju nacionalne opredijeljenosti, dotle tekstovi iz 1920-ih i 1930-ih otkrivaju njihova autora kao nepomirljiva zagovornika »čistoga rasnog izraza« na kojem se jedino može izgrađivati autentična glazbena kultura jednoga naroda.
Isključivost tih pogleda ogleda se i u Dobronićevu skladateljstvu. U osnovi liberalni neoklasicist i nekonvencionalan pri uporabi disonance, u ranim je radovima poput orkestralnoga Karnevala (1913), zborskoga ciklusa Pjesme neostvarene ljubavi (1915/16) ili jednostavačnoga Prvoga gudačkoga kvarteta (1917) očitovao svježu invenciju djelomice ekspresionističkog naboja. Međutim, u potonjim djelima (8 simfonija), u opsežnom glazbenoscenskom (12 opera, 6 baleta, 4 scenske glazbe) i vokalnom opusu, usredotočenost na folklorne citate pretežito je narušavala ravnotežu oblika. Unatoč velikoj želji za sintezom pučkoga glazbenoga izričaja i suvremenog europskog skladateljskog artizma, Dobronić nije u folkloru uspijevao ni prepoznati ni pokrenuti njegove unutarstrukturne energije, nego je »primjenjivao heterogenu tehniku, koja je u većini slučajeva protivna duhu naše narodne muzike« (P. Markovac).
