Vinkom Ćemerašem na Voiceu je pobijedila autentičnost
Voice Hrvatska jedan je od rijetkih emisija koju gledaju svi, čak i oni koji inače ne gledaju televiziju. Nisam jednom čula da je netko rekao: „ Ne gledamo doma TV, osim Voice-a“. Stvarno sve pohvale HTV-u koji je zadržao show tijekom cijele sezone u granicama dobrog ukusa, a da pri tom nije niti malo izgubio na atraktivnosti. Fokus na glasovne mogućnosti i izvedbeni talent uspio je ostati u prvom planu iz subote u subotu i to je prava dragocjenost u medijskom prostoru.
Različite osobnosti u žiriju i glazbeni stilovi bili su relativno pravedno raspoređeni i svatko je mogao naći nešto za svoj ukus. Ničim nas nisu izgnjavili i nitko nije bio ispod nivoa gledljivosti ili slušljivosti što se ne može reći baš za sve talent show-ove. Posebno je bilo lijepo poštovanje koje su mentori pokazivali svojim mladim kolegama i oni prema mentorima, toliko da bismo nekim srednjoškolskim i akademskim sredinama mogli preporučiti da virnu malo Voice i vide kako se uzima u obzir i dob i životne okolnosti i zrelost mlade osobe kad se pokušava potaknuti razvoj talenta.
Možda baš zato nismo svjedočili nikakvim ogorčenim trenucima niti velikim razočaranjima kod ispadanja. Svi su bili prilično zadovoljni samim iskustvom prolaska kroz jednu takvu medijsku i glazbenu školu. Nismo svjedočili nikakvim slamanjima, grubim preoblikovanjima u skladu s vizijom mentora kakvih ne manjka na umjetničkim akademijama. Sve je bilo simpatično i šarmantno od publike i natjecatelja u back stage-u, rodbine, do voditelja i pomoćnika svih vrsta.
