(VIDEO) Vukovarski memento: Dragutin Berghofer Beli – Kako sam preživio pakao i smrt Ovčare?

Foto: Snimka zaslona

“Dobio sam tolike batine jer su oni izmislili da smo srpskoj djeci sjekli prste tijekom Domovinskoga rata. Kako bih pored dva unuka mogao takvo što učiniti?! Laži da su »ustaše vadile oči srpskoj djeci« odavno su raskrinkane, kao i one priče s talijanske televizije. Oko bolnice bilo je mnoštvo leševa poginulih na ulici, i oni su srpskom propagandom prikazivani kao žrtve hrvatskih branitelja” (Dragutin Berghofer)

Životna priča Dragutina Berghofera od milja zvanoga Beli – roman je hrvatske povijesti. Prije biografskih činjenica valja naglasiti da je Beli unatoč svim tragedijama iznimno duhovit i optimističan čovjek. Rođen je 29. listopada 1940. u Osijeku. Kao dječak iz gradske četvrti Retfale, zbog očitoga njemačkoga podrijetla, prošao je u petnaest mjeseci sa svojom obitelji strahote Radnoga logora Valpovo za podunavske Švabe. Poslije je završio šegrtsku školu u Vukovaru, i postao glasoviti tapetar, poznavao (ga) je čitav grad. Ističe i da je osamdesetih radio u Iraku na početcima vladavine Saddama Husseina. U gradu heroju brinuo se o nabavci hrane i potrepština za napaćene stanovnike na Sajmištu. Zahvalan je posebno pokojnima Nikoli Papcu i Tončiki Šimunoviću, kao i Marku Orkiću, jednima od prvih organizatora obrane dijela Sajmišta, istaknuo je u razgovoru s Tomislavom Šovagovićem za Glas Koncila

Photo: glas-koncila.hr

Nepunih mjesec dana nakon 51. rođendana, nakon neuspjeloga proboja iz rodnoga grada, prošao je križni put, od vukovarske bolnice preko vojarne, Ovčare, tvornice »Modateks«, hangara Veleprometa, zatvora Srijemske Mitrovice. Ali preživio je. Njegova kći iz prvoga braka Vesna Berghofer ubijena je 1. prosinca 1991. godine, u 28. godini. Četnici su ju silovali i ubili.

Ništa nije slomilo Belog. Pet je puta svjedočio na Međunarodnom sudu za ratne zločine u Haagu, kao i na Specijalnom sudu za ratne zločine u Beogradu, a bistrinu sjećanja na Domovinski rat čuva i nakon 78. rođendana.

Sa suprugom Jasnom, kojoj je ubijeno ili su nepoznata počivališta deset osoba iz obitelji u Čakovcima i Berku, živi u osječkom Donjem gradu, tik uz nekadašnju tvornicu kože i Dravu. Zaljubljenik je u »Dinamo«, pa se i višesatni razgovor uz kavu vodio u znaku šalica najdražega mu kluba. Priča precizno, s naglaskom na činjenicama, a emocije više čuva za samotne trenutke.

Živite li i 27 godina kasnije onaj isti 20. studenoga 1991. godine, dan koji ne prolazi?

BERGHOFER: Nešto se malo promijenilo, ali još uvijek je 20. studenoga u meni. Ni danas ne mogu pojmiti da se sve to dogodilo. I kad odem u Vukovar, drago mi je da sam s malom zaslugom bio jedan od branitelja Vukovara. Živim i spavam s tim. Najviše mi glavom prolazi rušenje grada i ubijanje na Ovčari. Teško je i kada se sjetim teških sirotinjskih dana tijekom opsade, kada nismo više imali što jesti i piti. Posvud su ležali mrtvi ljudi, životinje. Znao sam tijekom prognaničkih dana otići na utakmicu u Vinkovce, misleći kako ću do Vukovara, ali bilo je zabranjeno. Stalno je bila membrana u glavi tih godina, da sam s pedeset godina doživio Domovinski rat.

Što Vas najviše boli kada se prisjetite Ovčare i svih tortura?

BERGHOFER: Nezamislivo je ono što se dogodilo na Ovčari, jer ne ide mi u glavu – ni životinja ne može biti tako krvoločna kao što su bili oni. Do jučer sam s mnogima bio susjed, pozdravljali smo se, bilo je mjesnih zajednica u Vukovaru, »dobar dan, kako ste«, da bi se u 24 sata sve promijenilo i oni su postali ubojice. Nevjerojatno je bilo vidjeti da su to ti isti ljudi. Doslovno se u jednom danu sve preokrenulo. Hranio sam mnoge, a oni su uzeli uniformu, automat i »glumili« četnike.

Ovčara – ovdje leži cvijet hrvatskog naroda i njegovi mučenici

Slikovni rezultat za ovčara

Photo: wikipedia.org

Pamtite gotovo svaku sekundu, zar ne? Svjedočite i da se u vojarni dogodio svojevrsni zaokret?

 

BERGHOFER: Najveći problem prije Ovčare bio je čekati pet sati u autobusima u vojarni. Oni su vijećali što će s nama. Domaći Srbi izabrali su sebi žrtve i odvezli ih vojnim autobusom u nepoznatom pravcu. I u Haagu sam svjedočio – porazbijali su sve protupožarne aparate, uzeli lopate, kopače, sjeli u automobil i krenuli za autobusom poput Indijanaca koji su uhvatili bijelca. Kada sam došao na Ovčaru, vidio sam među zarobljenicima susjede, prijatelje, mnogi koji su bili mlađi od mene, trgovci, šefovi. U tome i jest caka, oni su pet sati vijećali, a na kraju je prevagnulo da nas sve ubiju, jer da su odmah imali odluku da nas sve ubiju, nisu ni morali izdvajati tu prvu skupinu.

Tko je donio sotonsku odluku da sve osobe iz pet autobusa budu poslane na stratište u hangarima Ovčare?

BERGHOFER: Ne znam tko je donio odluku da svi budemo ubijeni, ali Veselin Šljivančanin je sve koordinirao, i kasnije smo svi prebačeni na Ovčaru. Većinom je bila riječ o mlađim ljudima. Sjećam se pokojnoga veslača Željka Begova kojega sam vidio pretučenoga na Ovčari. I on je bio u tom vojnom autobusu. Rušio se, dizali smo ga, toliko su ga prebili. Ako smo došli u vojarnu, nemojte me u minutu uzeti za riječ, oko 7.30 sati, na Ovčaru smo došli oko 13.30 sati. Dugo je trajalo to vijećanje. Na Ovčari sam proveo oko dva sata. Izišao sam oko 15.40 sati s Ovčare. Pukom slučajnošću naišao je na Ovčari Goran Ivanković, sin uglednoga vukovarskoga liječnika dr. Mladena Ivankovića, odjeven u uniformu JNA. Izveo je nas petoricu, od kojih je Tihomir Perković ubijen sutradan na Veleprometu. Nas smo petorica otišli s vozačem i spomenutim sinom dr. Ivankovića. Još je bio dan, iako su se svjetla palila. Desetak minuta vozili smo se do Veleprometa, no bio je pun, pa su nas odvezli u tvornicu tekstila »Modateks«.

Titova braniteljica Jugoslavije je direktno kriva za zločin na Ovčari

Photo: youtube.com

Možete li novim naraštajima ili neupućenima pojasniti – koja je razlika između zločina na Ovčari i onih u Veleprometu?

 

BERGHOFER: U Veleprometu je čovjek još i imao šansu, a na Ovčari nikako. Jedan od mojih susjeda, Vlado Dudaš, također je izbavljen. Na Veleprometu je bio i direktor PIK-ove klaonice Karlo Crk. U Veleprometu je bilo straha jer je pojedinac, nedostupan hrvatskomu pravosuđu, izveo iz hangara stomatologa i pjesnika Renea Matoušeka, zatim Krunoslava Golca, potom sina izvjesnoga Đeme Roma te Tihomira Perkovića koji je sa mnom preživio Ovčaru a onda ubijen. Javno sam već rekao na Vinkovačkoj televiziji te činjenice, no nitko se nije zainteresirao – ubojica je napustio Hrvatsku, ali je u blizini.

Podržite nas! Kako bismo Vas mogli nastaviti informirati o najvažnijim događajima i temama koje se ne mogu čitati u drugim medijima, potrebna nam je Vaša pomoć. Molimo Vas podržite Narod.hr s 50, 100, 200 ili više kuna. Svaka Vaša pomoć nam je značajna! Hvala Vam! Upute kako to možete učiniti možete pronaći OVDJE
Za Vaše preživljavanje pokazalo se očito ključnim poznanstvo s dr. Mladenom Ivankovićem?

 

BERGHOFER: Dr. Ivanković bio je doktor za narod. On je bio ravnatelj bolnice dok ju nije preuzela dr. Vesna Bosanac. Bio sam privatnik i često smo surađivali. Smatrao sam ga prijateljem, montirao sam mu karniše, ne gledajući moguću korist. Mnogi su dr. Ivankovića molili za pomoć, a Stanko Vujanović mu je rekao: »Nemojte, doktore, to raditi, imate žuti karton, a možete dobiti crveni karton.« Pričao mi je dr. Ivanković da su na land roverima bile srpska zastava i četnička zastava s mrtvačkom glavom.

Čega se još sjećate tijekom dvosatnoga boravka na Ovčari?

 

BERGHOFER: Dok sam bio na Ovčari, oni su tamo dovezli ranjenike iz bolnice, no moguće je da su ih dovezli nakon što sam otišao. Sjećam se Slobodana Nikolića koji je istovarivao naše ranjenike u Negoslavcima, u zadnjoj kući s desne strane. Sjećam se i da su nas tukli na sve moguće načine, što god su imali, cipele, batine, kundake, lance. Sjećam se, kao i ostali rijetki preživjeli, da je ulazio čovjek sa zviždaljkom i viče »dosta«. Rekoh: »Bogu hvala, ne će nas«. Kad ono – ulazi druga grupa za batinanje. Pamtim i da su ranije po nas došli autobusi »Lasta« iz Zrenjanina. Čuo sam da otac i sin Galić planiraju snimiti film o sudbini šestoga autobusa – ali šestoga autobusa nije bilo, prema mojem sjećanju bilo ih je pet.

Kao preživjeli svjedok godinama se borite za točnost svih relevantnih podataka o padu grada i zločinu na Ovčari?

 

BERGHOFER: Točno. Iz proboja sam se vratio u bolnicu 17. studenoga. Nisam imao gdje spavati, u bolnici je ležalo po četvero ljudi u krevetu, civila, ranjenika. Zlo. Nosio sam vodu iz treće kuće Šapudla u bolnicu. Kada je svanuo taj ponedjeljak 18. studenoga, Dado Đukić je napustio krevet i rekao: »Beli, malo prilegni.« U noći me vidio dr. Ivanković i odveo gore u sobu, gdje nas je bilo najmanje 25, među njima i doktori i medicinske sestre. Nitko nije 18. studenoga odveden iz vukovarske bolnice. U utorak 19. studenoga u 15.45 sati došao je Bogdan Kuzmić, nekadašnji portir u bolnici i prokazivao ljude. I u filmu »Ovčara – neispričana priča« svjedočio sam o rafalima, tri puta po šest metaka, koje sam čuo u bolnici u noći s 19. na 20. studenoga.

Kako je izgledao raniji pokušaj proboja prema Bogdanovcima?

BERGHOFER: Bio sam na čelu kolone koja se htjela dočepati Kukuruznoga puta. Zaustavljeni smo kod šume i poznatoga izletišta Adica. Teško je procijeniti koliko se ljudi spasilo u našem proboju, vjerujem da je tada tridesetak osoba poginulo. Vodio sam kolonu od zgrade općine, kolonu koja je imala »rep« u nekadašnjoj Ulici Ive Lole Ribara, gdje je danas policija. Kod parka gdje je bio spomenik palim borcima triput sam morao stati. Vodio sam Vukovarce kroz groblje, zid stadiona »Sloge« i izišli smo na prugu Novi Vukovar – Stari Vukovar. Kišica je počela padati. Počeli su nas gađati, mi smo došli u najvećoj tišini, no svejedno su nas agresori osjetili.

Kako je izgledalo tih otprilike 72 sata u vukovarskoj bolnici, od 17. studenoga do kobnoga odvođenja 20. studenoga?

BERGHOFER: Nisam jeo dva do tri dana, a u bolnici se dijelio »ćoravi paprikaš«. Hranu je dijelila gospođa Zdenka Miličević. Stajao sam kao civil u redu za hranu, a ona je mislila da sam njihov i upitala: »Čađo, koliko je danas njih bilo za sahranu?« Naime, preko puta bolnice je bila Riječna plovidba, i tamo su slagali mrtve iz bolnice posljednjih otprilike tri tjedna prije pada grada. Rekoh joj, kada sam vidio da je premalo hrane stavila u tanjur: »Ja sam Beli, nisam Čađo.« Htjela mi je uzeti tanjur, no ja nisam htio vratiti.

Vrijeme u zatvoru u Srijemskoj Mitrovici također je posebno poglavlje Vaše kalvarije. Kako ste preživjeli?

 

BERGHOFER: Skinuli su nas 22. studenoga gole na rukometnom terenu i tukli, triput sam se onesvijestio. Podignuli su me Slobodan Nikolić i Željko Buljan, oni su me odveli u zatvorsku ćeliju. Zamislite, 22 kilograma sam izgubio u Mitrovici, gdje sam četiri i pol mjeseca bio bos. Mnogi zatvorenici nisu izišli iz Mitrovice. Godinama poslije jeo sam crveni luk kao jabuku, toliko sam bio gladan. Ponekad smo dobili konzervu ribe – to je bilo poput deserta. Bilo je tako malo hrane na nas 154 zatvorenika, higijenski uvjeti vrlo skromni, jedino je voda bila dobra. Kroz šnitu kruha mogla se vidjeti ptica na grani. Svakoga dana nekoga su vodili i prebili, izmrcvarili. Mnogi nisu ni izišli. Pored mene je izvjesni Duško ubio Niku Šoljića, najstarijega sina Kate Šoljić. Ubijen je i Josip Boldiš iz susjedne sobe. Prema mojoj procjeni, dvadesetak ljudi nije se vratilo iz Mitrovice. Ostao sam i bez zuba, nekada sam bio zgodniji čovjek. Bio sam s vukovarskim svećenicima u Mitrovici, fra Slavko Antunović mi je dao četkicu za zube kada je odlazio. Vratio sam se 27. ožujka 1992. godine u razmjeni kod Nemetina.

Vukovar – mjesto mučenja i smrti srpske vojske nad Hrvatima

Slikovni rezultat za mučenja vukovar

Photo: screenshot

Otkud tolika mržnja srpskih mučitelja prema Vama i svim hrvatskim braniteljima?

BERGHOFER: Dobio sam tolike batine jer su oni izmislili da smo srpskoj djeci sjekli prste tijekom Domovinskoga rata. Kako bih pored dva unuka mogao takvo što učiniti?! Laži da su »ustaše vadile oči srpskoj djeci« odavno su raskrinkane, kao i one priče s talijanske televizije. Oko bolnice bilo je mnoštvo leševa poginulih na ulici, i oni su srpskom propagandom prikazivani kao žrtve hrvatskih branitelja.

Dali ste i niz sudskih iskaza. Je li bilo dovoljno pravne volje za kažnjavanje svih zločina(ca)?

BERGHOFER: Tijekom dolaska glavne haaške tužiteljice Carle Del Ponte, na osječkom aerodromu Klisa čuvala su me četiri čuvara kao haaškoga svjedoka. Izrazio sam želju upoznati se s pukovnikom Ivanom Grujićem, no ispao sam naivan. Tijekom odvoženja u Mitrovicu vidio sam bagere u Negoslavcima koji su kopali, htio sam ukazati na to mjesto pukovniku Grujiću, ali nije me želio saslušati. Tek prije nekoliko godina policija je došla da u Negoslavcima pokažem mjesto gdje su bageri kopali. Mnogi su već pitali kako to da se ne traži mjesto zločina. Tražilo se, ali kasnije. Nije istina da ne ćemo pronaći mjesto zločina. Sad je moj Vukovarac Stjepan Sučić pomoćnik ministra i glavni upravitelj za zatočene i nestale, on je ostao bez oba roditelja u Vukovaru. Svaka čast i Veselinu Vecku Krstajiću, sudcu iz Beograda. Kada se na suđenju Goran Mugoša poželio rukovati sa mnom, a na Ovčari mi je uzeo puna dva džepa novca dobivenoga od jedne medicinske sestre, sudac Krstajić mu je to dopustio. Vidio sam jednoga djeda u »kavezu«, koji mi se činio dobrim čovjekom, jer mi je davao kruha u »Modateksu«. Sudac Krstajić je rekao: »Taj vam je djed 27 Hrvata zaklao na Ovčari.« Njihovih devetnaest odvjetnika branilo je osumnjičene za zločin na Ovčari, a s naše strane bili su Nataša Kandić i još dvojica.

Otkud vedar duh i snaga u Vama nakon svega proživljenoga?

BERGHOFER: Često znam reći da nisam bio dobar đak, pa se zato sve to moralo dogoditi. No jako sam ozbiljan čovjek, i svako svoje obećanje moram i želim ispuniti. Volim duhovito društvo, jer kroz zafrkanciju doživio sam 78 godina, ali nažalost mnogi moji prijatelji napustili su ovaj svijet. Kroz humor »pokrivam« sve tragedije, no kada se dublje svega sjetim, poželim biti sam.

Četnici nisu uspjeli – Vukovar i Dubrovnik, cijela Hrvatska, danas je jedna duša!

http://www.brodportal.hr/data-bp/source/sport/biciklizam/ultramaraton_sbbiciklist.jpg” alt=”Slikovni rezultat za ovčara”

* Ovaj tekst sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija

Izvor: narod.hr/glas-koncila.hr