Svaka naša hrvatska biskupija ima zasebnu povijest, a u neku ruku i zasebnu tradiciju. Jedna od posebnosti Zagrebačke nadbiskupije jest što se u njoj štuju trojica svetaca Katoličke crkve iz loze mađarskih kraljeva: sv. Ladislav (utemeljitelj Zagrebačke biskupije), sv. Stjepan (kome je posvećena zagrebačka katedrala) i sv. Emerik (u narodu poznat kao sv. Mirko).
Blaženi Augustin Kažotić, Hrvat iz Dalamcije, bio je od 1303-1322. godine zagrebački biskup. On je ostavio i utvrdio veliku duhovnu baštinu Zagrebačkoj biskupiji i imao veliku ulogu u razvoju „zagrebačkog obreda“ i Statuta zagrebačkog kaptola. Inače, Statut zagrebačkog kaptola bio je u rukopisu sve do 1874. g. kad ga je tiskom objavio Ivan Krstitelj Tkalčić. Prema starim Statutima zagrebačkog kaptola u katedrali su se svake srijede služile mise o sv. Stjepanu, a svakog četvrtka o sv. Ladislavu. U zagrebačkim brevijarima, svako je tromjesečje imalo poseban oficij o ovim svetim kraljevima.
Zagrebačka je crkva i u litanije svih svetih uključila ova tri sveca.
Evo iz svečanih litanija koje su se pjevale na Veliku subotu:
“Sancte rex Stephane, ora pro nobis.
Sancte Emerice, ora pro nobis.
Sancte Ladislai, ora pro nobis.”
I nakon što je u zagrebačku katedralu uveden tridentski obred 1794. god., zadržani su posebni obrasci službi za blagdane sv. Stjepana, sv. Ladislava i sv. Emerika.
Štovanje svetih kraljeva nije jenjavalo, što se vidi i danas po uresima na ulazu u zagrebačku katedralu. Ti sveci zaslužuju da ih pobliže upoznamo.
Počinjemo sa sv. Ladislavom.
Kako je došlo do osnivanja Zagrebačke biskupije?
Sv. Ladisav je bio mađarski kralj 1077.-1095., a njegova sestra Jelena bila je žena hrvatskog kralja Zvonimira. Ladislav je, dakle, bio Zvonimirov šurjak. Kao takav, smatrao je sebe Zvonimirovim nasljednikom i legitimnim pretendentom na hrvatsku krunu. Zauzeo je prostor između Drave i Save, i tu 1094. osnovao Zagrebačku biskupiju.
Evo što srednjovjekovni izvori kažu o tome.
Počet ćemo s Tomom Arhiđakonom, koji u svom djelu Historia Salonitana (cap. XVII.) piše da je Ladislava u Hrvatsku pozvao neki velikaš iz Slavonije:
“U ono je naime vrijeme kralj Zvonimir platio dug smrti, i nikoga od svoga potomstva nije ostavio za nasljednika. Tako je dakle utrnula cijela kraljevska loza, nije bilo nikoga tko bi ga u Kraljevstvu Hrvata trebao po pravilima naslijediti. Počela je tako nicati velika nesloga među velikašima kraljevstva, i kako su odvojeno, sad ovaj sad onaj, željom za vladanjem sebi prisvajali vlast nad zemljom, izbile su nebrojene otimačine, krađe, ubojstva i sjemenje svih zločina; jedan drugoga nije prestajao svakodnevno proganjati, napadati, ubijati. A bio je u to vrijeme jedan od velikaša Slavonije koji, kako je bio od svojih suplemenika satrt mnogim udarcima i mnogim štetama, ne nadajući se da bi se na drugi način mogao oduprijeti tolikim zlima, pošao je u Ugarsku. Tada je ušao kralju Ladislavu i počeo s njime pregovarati, uvjeravajući ga da krene na zauzeće Kraljevine Hrvatske i podloži je svojoj vlasti, dajući mu puno uvjerenje da to lako može postići, jer je to Kraljevstvo ostalo upražnjeno i bez zaštite kraljevske providnosti.”
Nakon toga se, prema Tomi Arhiđakonu, dogodilo ovo:
“Potaknut dakle tim savjetima, kralj Ladislav je bez odgađanja, okupivši veliku vojsku, došao i zauzeo cijelu zemlju od rijeke Drave sve do planina, koje se zovu željezne, bez ikakvog otpora. Nakon toga je prešao planine i počeo napadati tvrđave i utvrde, i mnoge bojeve voditi s hrvatskim plemenima. Ali kako jedan drugome nije pružao pomoć i bili su odvojeni jedan od drugoga, kralj je mogao dobiti laku pobjedu, ali nije dospio do primorskih pokrajina, već se čuvši da je neki narod prešao granice njegova kraljevstva, vratio u Ugarsku.”
Naposljetku, Toma Arhiđakon dodaje i ovo:
“Fuit autem rex iste non solum armis strenuus, sed religione et sanctitate insignis.”
(“Bio je taj kralj ne samo snažan na oružju, već i vjerom i svetošću istaknut.“)
Srednjovjekovni mađarski pisci daju malo drugačiji opis tih događaja. Oni su više isticali da je Ladislav, kao šurjak kralja Zvonimira, polagao pravo na hrvatsku kraljevsku krunu.
Pa tako piše kroničar Ivan Turčanski (Chronica Hungarorum, cap. 56.):
“Kad je naime kralj Zvonimir preminuo bez djece, njegova je žena, sestra kralja Ladislava, opterećena mnogim nepravdama od neprijatelja svoga muža, prizvala u ime Isusa Krista, pomoć svoga brata Ladislava. Njene je rane kralj strogo osvetio i u potpunosti sebi prisvojio Hrvatsku i Dalmaciju, koja je poslije spomenuta kraljevstva podložio svojoj vlasti. Ali to kralj nije učinio zbog pohlepe, nego zato što je prema kraljevskoj pravdi njemu pripadalo nasljedstvo, jer mu je kralj Zvonimir bio u prvom stupnju svojte i nije imao nasljednika.”
A sad dolazimo do onoga što je najvažnije – osnivanje Zagrebačke biskupije.
Najstariji dokument u kojem se spominje Zagrebačka biskupija je tzv. Felicijanova isprava iz 1134. god.
U njoj se navodi:
“Kralj Ladislav… je uspostavio zagrebačku biskupiju, da naime one koje je zabluda idolopoklonstva udaljila od štovanja Boga, biskupska briga vrati na put istine. Da pouči dakle neznanje ovoga puka, našao je prigodnim jednoga Čeha časnoga života, po imenu Duh, koga je po svom kapelanu Fanciki postavio za pastira crkve…”
Kako su sami stari Zagrepčani gledali na sve ovo? Pogledajmo pisane izvore zagrebačke crkve. Na početku Statuta zagrebačkog kaptola iz 1334. god., Ivan arhiđakon gorički napisao je kratku kroniku ugarskih kraljeva i zagrebačkih biskupa.
Ovako on piše o počecima Zagrebačke biskupije:
“Prije svega je vrijedno spomena, da je utemeljitelj katedralne crkve zagrebačke kralj Ugarske presveti Ladislav, čiji se blagdan slavi petoga dana mjeseca srpnja, i njegovo se preminuće dogodilo godine Gospodnjeg utjelovljenja M. [tisuću] devedeset pete, četvrtoga dana mjeseca kolovoza, u nedjelju. U vrijeme njegova vladanja je istaknutije u jednom dijelu Slavonije i u jednom potpuno počelo jačati ime Kristovo. On je također utemeljio zagrebačku crkvu u čast presvetoga kralja Stjepana, i mnogim ju je posjedima, pravima i dobrima nadario…”
U zagrebačkom misalu iz 1511. nalazi se nekoliko obrazaca mise sv. Ladislava. Imamo i posebnu sekvencu (posljednicu) za njegov blagdan.
U svim molitvama se sv. Ladislava naziva: “rex noster et confessor tuus” (“naš kralj i tvoj [Božji] ispovjednik”).
Sv. Ladislav je zagrebačku katedralu posvetio sv. Stjepanu.
Sv. Stjepan je bio prvi mađarski kralj (997.-1038.). Dovršio je proces pokrštavanja Mađara, iskorijenio je ostatke poganstva; pod njegovom se zaštitom Crkva proširila i učvrstila u Mađarskoj. Sv. Stjepan je postao uzorom kršćanskog vladara.
U tradicionalnom rimskom obredu, njegov se blagdan slavi 2. rujna. Tada nas Crkva poziva da slijedimo stope sv. Stjepana, kako se moli u popričesnoj molitvi:
“Podaj, molimo, svemogući Bože da prikladnom odanošću slijedimo vjeru blaženoga Stjepana ispovjednika tvoga, koji je za proširenje iste vjere, zaslužio iz zemaljskog kraljevstva doći do slave nebeskog kraljevstva. Po Gospodinu…”
Sv. Stjepan se u širenju katoličke vjere nije samo služio svojom vlašću, već i upornim i dugotrajnim molitvama.
U rimskom brevijaru se na njegov blagdan u V. čitanju kaže:
“Poniznim je međutim molitvama u pepelu i kostrijeti molio Boga da cijelu kraljevinu Ugarsku, prije nego što pređe iz života, zasluži vidjeti katoličkom.”
U starom zagrebačkom obredu bilo je više blagdana posvećenih sv. Stjepanu Kralju. Osim što se u katedrali svake srijede služila misa o sv. Stjepanu, na poseban način se slavio blagdan našašća desne ruke Stjepana kralja (30. svibnja) i blagdan njegovog prelaska u vječni život (20. kolovoza).
Sv. Emerik, u našem narodu poznatiji kao sv. Mirko, bio je sin sv. Stjepana. Mladić istaknut svetim životom umro je u 24 godini.
Zanimljivo je da stare zagrebačke liturgijske knjige sv. Emeriku pripisuju titulu “dux Slavoniae”. Naime, u Zagrebačkoj biskupiji je stoljećima postojalo mišljenje da je sv. Emerik bio oženjen za kćer hrvatskog kralja i da je odatle nosio naslov “kneza Slavonije”.
Takva mišljenja su iznijela i dva istaknuta zagrebačka kanonika: Juraj Ratkaj (1612.-1666.) i Baltazar Adam Krčelić (1715.-1778.).
Juraj Ratkaj piše u svojoj knjizi Memoria regum et banorum (Beč, 1652., str. 50.):
“Ovaj vladar [Krešimir] u svemu zaista vrijedan hvale, jednako istaknut vrlinama ćudi i sreće, ali osobito pobožnošću i štovanjem Boga, ljubitelj javnog mira; kad je sveti Stjepan, kralj Panonaca, čuo glas o njegovim vrlinama, i da osim toga umiri zabrinutost Bugara i Slavena zbog ubojstva Cheana i opustošene Bugarske, zamolio je kćer Krešimirovu za ženidbu svoga sina Emerika, odatle je poslije sveti Emerik ukrašen naslovom kneza Slavonije.”
A ovako piše B. A. Krčelić (De regnis Dalmatiae, Croatiae et Sclavoniae notitiae praeliminares, str.103.-104):
“Da je sv. Emerik bio knez Slavonije ne možemo potvrditi niotkuda, osim iz staroga brevijara zagrebačke crkve, gdje je dana 2ga rujna ‘officium solenne depositionis s. Emerici ducis’, i rubrika ističe na rečeni dan ‘o svetom Emeriku ispovjedniku knezu Slavonije’… A dan peti rujna ima: ‘O svetom Emeriku knezu Slavonije’. U večernjoj je sljedeća antifona: ‘Veseli se Panonijo, majko i hraniteljice, štuj s radošću veselje svog potomstva. Raduj se i Slavonijo zbog slave tvoga kneza’… Čitanje prvog nokturna počinje: ‘Blaženi Emerik, knez Slavonije, slavni prvorođenac presvetoga Stjepana, prvoga kralja Ugarske’… U Misalu jednako rubrika kaže da je sv. Emerik bio knez Slavonije: ‘In festo b. Emerici ducis Sclavoniae introitus’.”
Krčelić donosi i fragment iz (danas izgubljene) kronike Ivana arhiđakona goričkog (str. 101.-102.) u kojem se navodi da je sv. Emerik umro prije nego se oženio kćerkom hrvatskog kralja Krešimira III.
Inače, o tom fragmentu i danas traju rasprave među povjesničarima.
No, katolike bi više trebalo zanimati jedno drugo pitanje: jesu li Zagrepčani i Zagrebačka nadbiskupija i zaboravili svoje svece zaštitnike?
Naime, lako je uočiti da se ova tri sveca danas u Zagrebačkoj nadbiskupiji ne štuju ni približno onoliko kao nekada. Čak štoviše, većina današnjih Zagrepčana uopće ne zna da je zagrebačka katedrala posvećena sv. Stjepanu Kralju. To je kao da Split zaboravi sv. Dujma ili kao da Padova zaboravi sv. Antuna.
Zašto je došlo do zaborava tek nedavno?
Ne treba imati nikakve iluzije. Postoje dvije skupine kojima odgovara marginalizacija i zaboravih ovih svetaca zaštitnika Zagreba i nadbiskupije: s jedne strane, novopečeni (kvazi) domoljubi kojima odjednom smeta čašćenje tzv. “mađarskih svetaca”. S druge strane, modernisti kojima najviše smeta to što je ovdje riječ o katoličkim kraljevima, koji su oličenje katoličkog monarhizma i katoličke (uspješne) države – nasuprot “vjerskoj slobodi” i sekularnoj državi.
Ovo drugo je možda i glavni razlog. Jer kako bi netko mogao propovijedati “vjersku slobodu”, a istovremeno slaviti sv. Stjepana koji je iskorijenio nekršćanske poganske religije u Mađarskoj?
Iako su mnogi poznati zagrebački biskupi osobito štovali sv. Stjepana i sv. Ladislava, izdvajamo ovdje Jurja Haulika, jer je u njegovo vrijeme zagrebačka biskupija uzdignuta na čast nadbiskupije. Ovo je kardinal Haulik izrekao u propovijedi na svojoj prvoj pontifikalnoj misi u zagrebačkoj katedrali (7. siječnja 1838.):
“Uzaći ću sada k oltaru Božjem, i žrtvovat ću Bogu žrtvu hvale, koji, da čudesnom pokaže svoju milost, daje svoje darove onome u kome ne nailazi na pomoć zasluga. Prizvavši zagovor preblažene Bogorodice, Djevice Marije, isto tako i svetih kraljeva Stjepana i Ladislava, zaštitnika ove biskupije…”
Zagrebačka biskupija – prst Božje providnosti
A Božja providnost je odredila da mjesto koje su osnovali ugarski kraljevi postane središtem crkvenog i političkog života Hrvata stotinama godina kasnije od njenog osnutka. Naime, dolazak i valovi napada muslimanskih Osmanlija uništili su samo središte nekadašnjeg kraljevstva Hrvata na prostorima današnje Bosne i Hercegovine i južne Hrvatske, pa su se i hrvatske velikaške obitelji i hrvatski narod selili prema sjeveru (čak do današnje Češke i Italije).
Tako je povijesnim tijekom i povijesnim procesima Zagreb i Zagrebačka nadbiskupija postao središnje mjesto crkvenog i duhovnog života Hrvata, dok je u starim biskupijama (kotorska, trebinjska, vrhbosanska prema Drini itd.) nestajalo mučeničkog hrvatskog puka i katoličke vjere.
Stoga je važno znati svoju povijest i ne zaboraviti svete ljude koji su utkali svoje živote u ovo sveto hrvatsko tlo, pa makar ne bili Hrvati. Zagrepčani i Zagrebačka nadbiskupija ne smiju zaboraviti svoje svece zaštitnike jer su to bili ljudi koji su utkali svoje živote da kršćanska i katolička vjera ponovno zaživi na prostorima na kojima je gotovo bila iskorijenjena propašću Rimskog carstva (mnoštvo je kršćanskih mučenika i svetaca prve crkve sa prostora današnje sjeverne Hrvatske) i valovima migracija barbarskih plemena iz Azije, a kasnije i stoljetnim navalama muslimanskih hordi sa prostora današnje Turske.
Tekst se nastavlja ispod oglasa
