Iako je Željko Babić već dvadeset i četiri sata bivši izbornik hrvatske rukometne reprezentacije ne prestaju polemike u svezi načina na koji je otišao, dok mnogi smatraju kako za otkaz nije bilo razloga s obzirom na četvrto mjesto na svijetu, drugi podržavaju odluku Upravnog odbora HRS-a. Bivšeg izbornika podržao je i jedan od najvećih hrvatskih rukometaša devedesetih Patrik Ćavar. Pako je doslovce rekao kako razloga za smjenu nije bilo te da je Babić dobar trener, kapacitet za reprezentaciju.
Naravno, bilo je i onih koji tvrde drugačije.
Jedan od onih koji smatraju da se moglo i drugačije, pa i bolje, odnosno da je rezultat dobar, no da su Babiću presudile takozvane crne rupe, točnije, minute praznog hoda zbog čega je Hrvatska poražena protiv Norveške te protiv Slovenije, bivši je igrač Zagreba i Celja te talijanskih klubova Triestea i Prata, a trenutni strateg PPD Zagreba, Silvio Ivandija. Nažalost, dobar dio medija uključio se u ovo histeriju oko hrvatske rukometne reprezentacije poslije nesretnih poraza u polufinalu Svjetskog prvenstva te u borbi za 3. mjesto protiv Slovenije, meta je bio Babić, a da nije dobio pravu priliku braniti se. S Babićem su bili prisiljeni otići Ivano Balić te Petar Metličić. Važno je reći da su Balić i Metličić legende hrvatskog rukometa te imaju potporu navijača, a kakve nikad neće biti oni koji ih danas napadaju.
Ivandija se ipak na kraju ponio korektno i nije želio spekulirati s imenom novog izbornika, medijska nagađanja iz sata u sat idu iz krajnosti u krajnost, od Veselina Vujovića, Slavja Goluže do Irfana Smajlagića. Navodno je prvi favorit bivši trofejni izbornik Lino Červar, nitko ne spominje Zvonimira Serdarušića, što je pomalo čudno. No, u Hrvatskoj moguće.
Jedan od najžešćih kritičara Željka Babića, uz Valtera Matoševića, svakako je Alvaro Načinović, također bivši hrvatski reprezentativac, koji smatra da podrška igrača izborniku nije ključna, a još manje važna. Načinović smatra isto tako da nije važno to što je plan na Svjetskom prvenstvu ostvaren, pa i premašen. Naime, Načinović dalje tvrdi da se planovi mijenjaju i da se u reprezentaciji u nekim segmentima jako dobro radilo, no, poraze koji su se dogodili protiv Norveške i Slovenije pripisuje Babiću, posebno način na koji je došlo do tih poraza. “Babiću posljednjih petnaest minuta” utakmice protiv Slovenije “nije učinio ništa”, poruka je Načinovića.
Slične izjave dao je nakon šokantnog poraza protiv Slovenije i još jedan rukometaš stare garde Zlatko Saračević, koji je prije toga hvalio Babića riječima kako Hrvatska ima sreće da na njenoj klupi ne sjedi Veselin Vujović, što na neki način pokazuje kako je reakcija Saračevića ipak bila spontana, iskrena, prava navijačka. Očito kako je Saračević bio šokiran načinom na koji je Hrvatska izgubila te je reagirao emotivno, u trenutku. Za razliku od nekih sudionika hajke na Babića koji su hajku pokrenuli poslije prospavane noći, svjesno i hladne glave.
Inače Alvaro Načinović bivši je jugoslavenski i hrvatski reprezentativac, iako nije ostao navijačima u dubokom sjećanju poput Balića, Metličića ili Ćavara ipak je bio član hrvatske reprezentacije više ili manje devet godina.
Zanimljivo da nitko, osim možda Patrika Ćavara, i to između redaka, ne spominje eventualnu odgovornost čelnika HRS-a Gobca te Grahovca. Je li vrijeme i za takva pitanja?
Koji je razlog Upravni odbor HRS-a naveo za smjenu Balića, Metličića te Željka Babića? Govorilo se o nedosljednosti, iako su Babiću uprvo čelnici HRS-a produžili mandat poslije Olimpijskih igara u Riju, iako je ponudio ostavku. Danas druga priča iz pragmatičnih razloga, kako bi sačuvali vlastite pozicije. Naime, da je Babić sa suradnicima ostao postavilo bi se pitanje nečije druge odgovornosti, a onda ni nedodirljivi čelnici HRS-a, posebno jedan od njih, ne bi bio pošteđen kritika.
Savez je, dakle, odlučio ‘riješiti’ se Babića, Metličića i Balića pod izgvorom da “nisu zadovoljni općenitim radom s reprezentacijom i kako napretka nema”. Kako nije bilo napretka ako su hrvatski rukometaši na Olimpijskim igrama s daleko spremnijom i jačom reprezentacijom ispali u četvrtfinalu, da bi došli do polufinala praktički igrajući bez pola momčadi, bez Kopljara, Čupića, Sliškovića, Karačića…? Koliko je nerealno takvo obrazloženje pokazuje upravo njihova rečenica, jer ako polufinale nije veći rezultat od četvrtfinala onda doista napretka nema. No, Hrvati ipak nisu toliko naivni.
