Dragan Skočić, bivši trener Riijeke, danas vodi Iran. U razgovoru za Večernji list govorio o svemu, pa i o izjavi bivše predsjednice Kolinde Grabar-Kitarović o statusu riječkog kluba osamdesetih godina.
“Rijeka je grad koji uvažava svakoga i nema potrebu naglašavati da smo mi hrvatski grad i da poštujemo sve ostale. Stvarno ne razumijem u čemu je problem. Ako je to bila provokacija, ne bih htio previše ulaziti u to. Ali mogu reći da, ako smo mi grad kulture, onda moramo puno više voditi računa o svojoj kulturi, imati puno više kazališnih predstava, imati jednu koncertnu dvoranu i takve stvari. To je kultura. Kao Riječaninu, osobno mi je zasmetala izjava bivše predsjednice Kolinde Grabar-Kitarović o Rijeci kao rezervnom klubu za srpske klubove. Igrao sam u tom klubu, igrao sam u jugoslavenskoj ligi i mislim da to nije trebala izjaviti, samim time što je i ona s tog područja. Jako me je to zasmetalo. Ona je to rekla u Splitu, ne znam s kojim ciljem, možda ishitreno i nepromišljeno. Ja sam igrao u tom klubu i nikada se nisam osjećao kao da sam u rezervnom klubu Partizana”, rekao je.
Je li ta izjava bila dodatan motiv da Rijeka glasa protiv nje?
“Možda je ona računala na to da je Rijeka uvijek nekako opredijeljena za SDP i da joj neće nešto posebno naškoditi takva izjava. Ali mislim da je za osobu s tog podneblja takva izjava bila jako loša. ”
Novi predsjednik Hrvatske je Zoran Milanović, mislite li da će uspjeti nešto promijeniti?
“Ako je njegov slogan bio “normalno”, stvarno očekujem da bude bolje. Nevezano za to je li riječ o Zoranu Milanoviću ili nekome drugome. Mi smo kao reprezentacija, borimo se za svoje boje, ali između sebe pravimo neke razdore. Očekujem da budemo normalna zemlja, bez korupcije, s dobrim sudstvom, socijalno osjetljiva. Jedna normalna zemlja sa svojim vrijednostima, koje polako gubimo.”
Podsjetimo, Grabar-Kitarović između ostalog je rekla: “Kao Riječanka sam odlazila na utakmice Rijeke, ali naša Rijeka u to vrijeme je bila nekakav rezervni klub za Partizan i Crvenu Zvezdu i oni domaći igrači koji su bili dobri i kvalitetni odlazili su najviše u Hajduk, nešto malo u Dinamo. Dinamo i Hajduk bili su toliko blizu mojemu srcu. Nogomet je za nas koji smo voljeli Hrvatsku bio puno, puno više od nogometa. Značio je narodno zajedništvo.”
“Nogomet osamdesetih godina i prije toga nije bio samo nogomet, bio je izraz nacionalne pripadnosti. Pa sam tako ja, nadam se da mi neće zamjeriti neki, navijala i za Hajduk i za Dinamo. Voljela bih kad bi to zajedništvo juga i sjevera ponovno proradilo”, zaključila je.
Uslijedili su brojni napadi, pa su i predstavnici kluba zatražili očitovanje.
“Prije ću krepat’ nego se odreći svoje Rijeke!”
“Poštovani gospodine Miškoviću,
Sinoć sam u svome govoru vrlo jasno iznijela stav o statusu nogometnog kluba Rijeka osamdesetih godina. Kako se moje riječi pokušavaju zlonamjerno reinterpretirati, osjećam potrebu još jednom potvrditi svoj nedvosmislen stav: tadašnjim političkim utjecajima na upravu našega kluba, Rijeku se u kontinuitetu pokušavalo povezati s Beogradom.
Rijeka koju sam pratila kao navijačica još od školskih dana, nije ova Rijeka danas. Najtalentiraniji hrvatski igrači, poput Grobničana Zorana Šestana, sjedili su tada na klupi, dok su neki drugi, manje talentirani, ali politički podobniji dobivali priliku.
U tom kontekstu sam tadašnju NK Rijeku okarakterizirala kao rezervni klub. Znam dobro kakav je bio status Rijeke tih osamdesetih godina i nitko me ne može uvjeravati u suprotno. Armada je pri tome uvijek bila simbol hrvatske Rijeke, prkosa i otpora prema hegemonističkim politikama. Uvijek sam podržavala i dalje ću podržavati svoju Rijeku, svoj nogometni klub, svoje „Bijele“.
“Krepat’ ma ne molat” je i moje životno geslo i danas i budite uvjereni kako ću prije krepat’ nego se odreći svoje Rijeke! To sam geslo spomenula i preksinoć u govoru, zahvaljujući svojoj obitelji i voljenoj Domovini, posvećujući im Fulbrightovu nagradu za životno djelo”, odgovorila je tadašnja predsjednica.
Tekst se nastavlja ispod oglasa