Mnogi su, uključujući i neke poznate hrvatske trenere, iznenađeni činjenicom da se u kampanju protiv Luke Modrića, naravno, na njegovoj strani, nije uključio niti jedan suigrač iz reprezentacije. Čini se kako kapetan Vatrenih posljednjih dana vodi sam svoju bitku, na jednoj strani on, na drugoj svi ostali. Realno, to je činjenica, samo on zna je li bio iskren u Osijeku.
Što god da je rekao na suđenju u Osijeku nekima ne bi bilo pravo, kad je rekao istinu, kakvom je vidi, krenulo je mrcvarenje. U obranu kapetana hrvatske reprezentacije stali su tek neki treneri, jedan dio novinara, veći dio pravih navijača i nitko više… Čak ni najpoznatiji hrvatski izbornik svih vremena, Miroslav Ćiro Blažević, nije bio potpuno jasan kad je u podužem intervjuu N1 televiziji govorio hvalospjeve o Andreju Plenkoviću, aktualnom predsjedniku Vlade RH i Hrvatske demokratske zajednice proglašavajući ga mudrijim od Platona. Ćiro je poznat kao čovjek koji nema dlake na jeziku, iako se ponekad zna izgubiti u svojim verbalnim opservacijama. Branio je ”svoje” Vatrene, svojedobno Igora Štimca od medijskog linča, zašto je ”zatajio” Luku Modrića?
Jesu li u pravu oni koji tvrde da bi hajka protiv Luke mogla rezultirati njegovim oproštajem od reprezentacije i jesu li u pravu oni koji su razočarani šutnjom Vatrenih? Samo djelomično, s obzirom koliko je ljudi poginulo za Hrvatsku, kroz što je sve prošla naša zemlja na putu do samostalnosti, medijska hajka, koliko god bila bezobzirna, nepravedna, brutalna, ne bi smjela biti razlog koji bi naveo jednog od najboljih nogometaša svijeta u ovom trenutku da okrene leđa hrvatskom dresu. Modrić nije ”samo” jedan od nogometaša, on je kapetan Vatrenih, koji je prošao kao dijete kroz teško prognaničko razdoblje, njegova obitelj na vlastitoj koži osjetila je svu brutalnost agresije JNA i velikosrpske politike na Republiku Hrvatsku. Njegova ”žrtva” danas, u usporedbi sa žrtvom svih onih koji su stvarali i oslobađali ovu zemlju devedesetih, koliko god bila mučna neusporediva je… Luka ima pravo biti ljut, razočaran, tužan, pa čak ima pravo osjećati se izdanim, no, nema pravo odustati. Ipak je on odgovorni kapetan Hrvatske, koja se bori za novi plasman na Svjetsko prvenstvo. Kad bi okrenuo leđa reprezentaciji okrenuo bi leđa i dečkima kojima je kapetan i uzor, kako na travnjaku tako i izvan nogometnih arena. Još se nije javio igrač koji ne bi pohvalno govorio o Luki kao sportašu i čovjeku.
Kako smo već pisali Dražen Besek, danas trener, a nekoć poznati nogometaš zagrebačkog Dinama, povukao je paralelu između generacije koja je 1998. godine na SP-u u Francuskoj osvojila brončanu medalju i adnašnje, Lukine generacije, koja ima vrhunsku kvalitetu, ali kojoj nikako ne uspijeva napraviti iskorak s reprezentacijom. “Čuo sam jednu izjavu o Vatrenima koji su osvojili broncu i bila je vrhunska konstatacija da su oni imali puno veći karakter od sadašnjih igrača. Mislim da je kvaka u tome. Igrači mogu postići velike karijere, sve to napraviti, ali ključ je u karakteru. To čovjek, jednostavno, ima u sebi, i gradi i nađe kompatibilne duše. Kad se dogodi takvih pet-šest, onda je to jako moćna skupina. Ovi mi dečki djeluju kao da su više zaokupljeni svojim karijerama i problemima. Sigurno da ima i ovdje onih koji su međusobno bliski, ali sad kad je najteže, trebalo bi dati podršku Luki…”, rekao je Besek za Sportske novosti.
Trebalo je, naravno, na neki način, barem preko društvenih mreža, simbolično podržati Luku, međutim, igračima su također vezane ruke. Pogledajte što se događa u Španjolskoj. Cristiano Ronaldo i Lionel Messi u puno su gorem položaju od Modrića, oni nisu osumnjičeni za lažni iskaz, njih se optužuje da su utajili milijune poreza, no, u njihovim zemljama i dalje su junaci, ni približno pribijeni na stup srama kao u Hrvatskoj Modrić. Međutim, ipak se nije moglo previše čitati da su se nogometaši miješali u procese protiv Ronalda ili Messija, bez obzira što obojica u svojim reprezentacijama imaju status neprikosnovenih lidera.
Nije teško pogoditi zašto. Na Zapadu stvari jednostavno tako funkcioniraju, u rad pravosuđa sportaši se ne miješaju previše, pa čak ni onda kada su uvjereni da se radi o nepravednom progonu. Postoji jedna razlika, koju nitko ne spominje, a koja je ključna, Hrvatska još uvijek nije Zapad, nismo prošli čak ni Macelj. Neki imaju razloga vjerovati pravosudnim organima, drugi još uvijek taj razlog nemaju, ili ga ne vide. Na Zapadu je svatko nedužan dok ga pravomoćno sud ne proglasi krivim. Hrvatska ima drugačije kriterije, dovoljno je da vas neki mediji osude, već se naći netko tko će presudu izvršiti, bilo napadom šakama s leđa, bilo brutalnim verbalnim zlostavljanjem.
