Odrastajući u Metkoviću krajem osamdesetih bilo je nemoguće ne biti uključen u sport. Bilo je to idilično vrijeme bez moderne tehnologije sa desetak zgrada manje i desetak improviziranih igrališta više. Lopta je uvijek bila u zraku. Po cijele dane igrališta puna djece.
Živjeti u zgradi u kojoj s balkona vidiš Neretvino igralište i čuješ huk sportske dvorane probudili su u meni strast za sportom koja ni dan danas nije iščezla. Neretvine utakmice nisu se propuštale godinama i dvanaest metkovskih godina treniranja je krenulo. Dvanaest najljepših godina druženja, putovanja, upoznavanja samoga sebe i pomicanja vlastitih granica. Nije samo “Neretva” bila ta koja je vukla metkovski sport. Bili su tu i odlični rukometaši, veslači, košarkaši.
Svakodnevno odlazeći na čuvanje kod bake na metkovsku pjacu dobio sam i interni obiteljski nadimak, Pjacar. Stari, sirovi, izvorni, topli, dalmatinski dio Metkovića. Bio je pun života. Skalina kao u priči. Gdje god si pošao morao si ih proći na stotine. I svaki skalin je bio drugačiji. Ispod crkve su bili malo širi, do groblja naporniji, prema fratrima najzanimljiviji. Dolazak kod svakog prijatelja je donosio nove skaline. Svi su nosili neku draž. I gotovo je svaki napravio barem jednu krastu i ožiljak koji me i danas, petnaest godina života van Metkovića, sjeti tko sam i odakle dolazim.
„Tu se penje tu se pada, to je sudba to je nada!“
Sve ove skaline spominjem jer se u Metkoviću događa nešto fantastično. Rekao bih događaj koji prelazi okvire Metkovića, ali Metković je uvijek i bio van okvira. Događa se “Skalinada”. Do prije nekog vremena nisam ni znao što je to. Moderna tehnologija ima neke prednosti pa s dva klika sve saznajem. Netko se sjetio mojim skalinima organizirati utrku. Fascinantno. Daješ topli, stari, sirovi, iskonski Metković. Daješ srce i dušu Metkovića svim natjecateljima i ljudima koji će biti dio utrke. Ima li išta ljepše?
Po najavama nastupa preko tristo atletičara. Trebao bi doći Amel Tuka, brončani iz Pekinga na utrci od osamsto metara. Matea Parlov, višestruka državna prvakinja i rekorderka. Osman Junuzović dolazi braniti prošlogodišnju titulu.
„Svaki korak jedna skala, svaka skala jedna nada.“
“Nastupajući na ovakvoj utrci prije dvije godine u Herceg-Novom bili smo oduševljeni. Vrlo brzo pala je ideja da i mi organiziramo ovakvo nešto. Gostoprimstvo i sustav natjecanja navukli su nam osmijehe na lice i u Metković smo se vozili i razmišljali kako bi to bilo da i mi organiziramo utrku”, rekao nam je idejni začetnik i kolovođa ovog spektakla Ruđer Bošković.
Nakon samo mjesec dana grupa fanatika organizira prvu “Skalinadu”. Organizira utrku koja Metković stavlja na atletsku kartu. Daje moje skaline svim dobrim ljudima koji dolaze u Metković. Daje im i ogrebotine koje će brzo zacijeliti, ali će ih podsjetiti na toplinu grada koju Metković nesebično daje.
“Skalinada je neobična utrka, prava ulična utrka isprepletena skalinima, uskim prolazima i to sve među kućama i znamenitostima grada Metkovića. Duga je 1407 m, broji 538 skalina i završni ravni cestovni pravac od 400 m”, nastavio je sa strašću maloga najsretnijega djeteta Ruđer i dodaje: “Treća skalinada ide organizacijski prema gore. 19.3.2017. u Metkoviću se sprema trkačka manifestacija koja organizacijski može stati rame uz rame najvećim utrkama u Hrvatskoj. Utrka ostaje kronometarska, te će svi sudionici trčati sa startnim brojevima koji sadrže čipove, a u startnom paketu osim broja dočekat će vas majica i suvenir utrke.“
Kada gradu doneseš ovakvu utrku, daješ mu ogoljenog sebe i vraćaš mu sve ono lijepo što je on tebi dao. Predodređen si za pobjedu. Svaki natjecatelj je pobjednik. Svaki gledatelj prolazi ciljnom ravninom. Utrka je simbol naših života. Naših uspona i padova. Utrka među kućama i na skalinima gdje su hodali i trčali naši očevi i djedovi. Gdje će nove ožiljke dobivati naša djeca. Skalinada je više od utrke. Metkovska skalinada je odavanje priznanja i zahvalnost Metkoviću za sve ono što nam je naš grad dao. A dao je. Puno je dao.
