Kapetanica hrvatske ženske rukometne reprezentacije, koja je u Danskoj na Europskom prvenstvu osvojila povijesnu brončanu medalju, Katarina Ježić, jedna je od najiskusnijih hrvatskih rukometašica iako ima tek 28 godina. Ježić igra za mađarski Siófok, a u svojoj bogatoj karijeri nastupala je za Vinodol, Orijent, Zamet, Lokomotivu, podgoričku Budućnost, u rumunjskoj Baia Mare, još tamo 2011. igrala je na Svjetskom prvenstvu.
Dakle, iskustva ima te je sasvim sigurno pravi lider ove generacije brončanih hrvatskih rukometašica.
”Ne znam što više reći i dodati, ovo se ne može objasniti riječima. Ispisale smo povijest. Vjerujem da smo to zaslužile, nitko nije uspio napraviti ovako dobru atmosferu u ekipi i imati takav tim. Nismo još ni svjesne koliki je to uspjeh za hrvatski ženski rukomet. Hvala stožeru i ljudima koji su bili s nama, svi su oni u ovaj uspjeh ugradili velik dio sebe”, rekla je Katarina, a onda je prokomentirala činjenicu da je uoči Europskog prvenstva najavila kako će biti teško zbog korone, ali je isto tako kazala da osjeća odgovornost i ”mali pritisak iako nije prvi put kapetanica reprezentacije”.
Ispalo je puno bolje nego što je bilo tko mogao očekivati.
”Sve to s koronom, ta izolacija, sve je to učinilo da budemo još prisnije među sobom, ispalo je da bolje nije moglo biti. Biti kapetanicom takve ekipe bilo je pravo zadovoljstvo, nikako problem i obaveza. Sve smo jako odgovorne osobe, znaju to svi koji su u i oko reprezentacije. Da, bilo je lako, sve se kod nas zna, hijerarhija, tko što radi… Bilo je lako jer smo dobra klapa”, izjavila je Katarina za Sportske novosti.
O izborniku Nenadu Šoštariću, kao da je samo on vjerovao?
”Stalno nam je to i prije govorio, vjerovao je i kad nitko nije, vjerovao je i kad mi same nismo vjerovale, kad smo prolazile sve one teške trenutke. Kad smo pobijedile prvu utakmicu, onu s Mađarskom, tek smo tad dobile vjetar u leđa i tako smo nastavile sve do samog kraja. Ponovit ću, osjećaj je neopisiv, ne da se to izraziti riječima.”
Na pitanje je li neka suparnica na EP-u bila posebno ”prljava” Ježić je odgovorila:
”Ako i postoji neka od igračica koja se namjerno služi time, ni to više ne primjećujem, ni ne obraćam pažnju. Dobijem li neki teži udarac, sama sebi kažem da se to dogodilo u žaru borbe. Nisam sama takva pa da igram “prljavo”, pa smatram da i druge igračice tako razmišljaju. Bude teških i bolnih udaraca, no to je tako, bez toga ne ide…”
Ima li Katarina nekog idola, sportskog uzora, kojeg je možda kopirala u muškoj reprezentaciji na istoj poziciji?
”Bilo je odličnih i velikih pivota u našoj muškoj reprezentaciji, no ne poistovjećujem se ni s kim. Moj je uzor Norvežanka Heidi Loke. Toliko je toga prošla, ostvarila neke uspjehe koje je teško i nabrojati. Ima već dosta godina, dugo je u reprezentaciji, osvojila je sve što se osvojiti može. Žena je rodila troje djece, triput je bila na “pauzama” i opet se jednako dobra vraćala. Ona je moj idol, ona je zaista posebna igračica.”
Ana Debelić je na toj poziciji u idealnoj sedmorki turnira. Zaslužila je to i Katarina?
”Zaslužila je, igrala je odlično. Dijelile smo taj posao na dobar način, nismo bile loše. Stvarno mi je drago zbog nje, nema tu ni trunke ljubomore ili sujete. Dapače, to je naš zajednički uspjeh, kao i uspjeh cura koje nama na crtu trebaju dodati loptu. Mi smo bez njih ništa.”
Kako objasniti ovako veliki uspjeh hrvatske ženske rukometne reprezentacije?
”Samo u našem zajedništvu koje je sada još puno veće i samo će rasti. Sve smo ovo ostvarile zajedno, samo zato što smo bili klapa sve ovo vrijeme. Daleko smo po imenima od konkurencije, nadoknadile smo sve to srcem. To je rukomet.”
Može li hrvatska ženska rukometna reprezentacija ostati u vrhu, igrati u istom tonu…?
”Tako i nikako drugačije. Sad smo se uvjerile da možemo, da smo sposobne za velike stvari i sad nam to nitko više ne može izbiti iz glava. Zaista vjerujem da ćemo nastaviti tako, kad se pojačamo s curama koje su nedostajale, uvjerena sam u nastavak uspješnog niza. Već na SP-u u Španjolskoj?! Zašto ne, idemo i na SP, samo to je velika stvar nakon što na SP-u nismo bile od 2011.”
Treneru Nenadu Šoštariću je san plasman na OI…
”Naravno, to je san svake od nas, to je san svakog sportaša, tu iznimke nema. No, idemo korak po korak, baš kao što smo i na ovom natjecanju išle utakmicu po utakmicu. Samopuzdanje nam je iz dana u dan raslo, nismo se predavale ni kad smo “pale” protiv Norveške i Francuske, vjerovale smo do kraja i to nam je donijelo medalju.”
Tekst se nastavlja ispod oglasa
